Sveti Šimun i Juda

Danas Crkva časti svete Šimuna i Judu, dvojicu od dvanaestorice apostola koje je izabrao naš Gospodin. Oni su bili dvojica od prvih biskupa po kojima je naš Gospodin ustanovio svoju Crkvu i od kojih je svaki biskup, svećenik i đakon njihov duhovni potomak.

O ovoj dvojici apostola zna se vrlo malo, osim onoga što se o njima ukratko spominje u Novom zavjetu, a i to je ponešto nejasno. Obojica su navedena među Dvanaestoricom koje Isus imenuje apostolima: Mt 10, 2–4; Mk 3, 16–19; Lk 6, 13–16; Dj 1, 13.

Današnji Šimun nije Šimun Petar, prvak apostola, nego „Šimun Kananajac“ (kod Mateja i Marka) i „Šimun Revnitelj“ (kod Luke i u Djelima apostolskim). Oba imena znače isto. „Kananajac“ se ne odnosi na kanaansku zemlju, nego je prijevod aramejske riječi koja znači „gorljiv“.

Zanimljivo je primijetiti da je Isus za svoje apostole izabrao vrlo različite ljude. Možda se najoštriji kontrast vidi između Šimuna Revnitelja i Mateja carinika. Kao revnitelj, Šimun je zacijelo bio vrlo privržen svojemu židovskom identitetu i čvrsto se protivio rimskom tlačenju i oporezivanju. Mora da je odmah osjećao odbojnost prema Mateju, koji je prije služio Rimljanima skupljajući od Židova porez za njih. Činjenica da Isus nije izabrao apostole istoga načina razmišljanja pokazuje njegovu otvorenost prema svim ljudima. Isus nije imao omiljenu vrstu čovjeka. Nije bio vezan kulturnim sponama, ideologijama ni društvenim staležima. Nije bio nacionalist u smislu odvajanja ili zatvaranja. Zanimali su ga svi ljudi, oni iz svakoga podrijetla i iskustva, a njegovi apostoli to jasno pokazuju. Moguće je da je Isus izabrao Šimuna jer je htio doprijeti do onih koji su bili duboko privrženi svojoj židovskoj baštini, predajama i vjerovanjima, a Šimun je tim ljudima mogao pristupiti.

Juda se naziva „Juda Jakovljev“ (kod Luke i u Djelima apostolskim) i „Tadej“ (kod Mateja i Marka). Jedini drugi siguran navod o Judi nalazi se u Ivanovu Evanđelju za vrijeme Posljednje večere, gdje se naziva „Juda, ne Iškariotski…“ (Iv 14, 22). Na Posljednjoj večeri Isus je s puno suosjećanja poučavao svoje apostole da će ih uskoro napustiti, ali da budu hrabri i čekaju svoga Branitelja, Duha Svetoga. Juda, izražavajući određenu zbunjenost, upita Isusa: „Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?“ Drugim riječima, Juda je pitao Isusa zašto jednostavno svima ne očituje svoje božanstvo na jasan i uvjerljiv način, kako bi svi u njega povjerovali. Isusov je odgovor otajstven, ali u biti pokazuje da vjera u njega mora doći po nadahnutom daru vjere te da će poslušnost toj vjeri i volji Božjoj dovesti do božanskoga zajedništva.

U dvama Evanđeljima postoji i navod koji Šimuna i Judu označuje kao Isusovu braću: „Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, Josip, Šimun i Juda?“ (Mt 13, 55; Mk 6, 3). Ipak, većina današnjih proučavatelja smatra da ta dvojica nisu ista osoba kao apostoli, nego Isusovi rođaci. U ono je vrijeme bio običaj rođaka nazivati bratom ili sestrom. Moguće je da je Juda koji se spominje kao Isusov brat autor Poslanice svetoga Jude u Novom zavjetu, a ne apostol. Međutim, o tome se raspravlja, a čak je i papa Benedikt XVI. na općoj audijenciji 2006. godine ukazao na predaju prema kojoj je Poslanicu Jude doista napisao apostol. Ako je tako, onda je moguće da su ta dva Jude jedna te ista osoba.

Što se tiče njihove smrti, ne zna se ništa pouzdano osim onoga što donose nepouzdani apokrifni izvori, kao što su Muka Šimuna i Jude i drugi izvori iz četvrtoga stoljeća i kasnijega vremena. Jedna od najraširenijih predaja kaže da su Šimun i Juda otišli u Perziju propovijedati Evanđelje te da su ondje obojica ubijeni 65. godine. Predaja drži da je Šimun raspolovljen pilom, a Juda ubijen batinom. U svetoj umjetnosti često su prikazani s oruđima svoje smrti u rukama. Druge predaje tvrde da su djelovali u Armeniji, Bejrutu, Libanonu, rimskoj Britaniji, Egiptu i/ili Samariji te da su umrli od strijela, raspeća ili čak prirodnom smrću.

Poslanica koja se po predaji pripisuje svetomu Judi apostolu kratko je, ali silovito pismo u kojem on upozorava sve kršćane na nemoral i krivovjerje koji su pokušavali prodrijeti u ranu Crkvu. Neki smatraju da je upravo zato proglašen zaštitnikom beznadnih slučajeva, zbog svojega gorljivog vapaja. Druga predaja kaže da se, budući da je Juda dijelio ime s Judom Iškariotskim, izdajicom, zagovor svetoga Jude rijetko tražio. No nakon što bi se zazvao zagovor svakoga drugog apostola i sveca, vjernici bi se u ranoj Crkvi obraćali svetomu Judi kao svojoj posljednjoj nadi. Postoje mnoge drevne predaje koje svjedoče da je sveti Juda tijekom stoljeća isprosio mnoga čudesa.

Dok častimo ove apostole, ono što sa sigurnošću znamo jest da su bili od presudne važnosti za ranu Crkvu. Kao među prvim biskupima, nosili su svetu odgovornost prenošenja sakramenata i Isusova nauka Crkvi koja se tek rađala. Jednoga ćemo dana na nebu jasno vidjeti plodove njihove pastirske službe. Danas se radujemo i onomu što još ne poznajemo potpuno, uzdajući se da su njihovi životi dali veliku slavu Bogu i pridonijeli spasenju mnogih duša.