Sveti Silvestar I., papa
- Slavi se
- 31. prosinca
Sveti Silvestar I. bio je rimski biskup u jednom od najvećih prijelaza crkvene povijesti: kršćanstvo je izišlo iz razdoblja progona i počelo djelovati pod zaštitom cara Konstantina. O samom papi zna se vrlo malo. Upravo zato njegov život traži suzdržano pripovijedanje koje nekoliko pouzdanih činjenica ne zamjenjuje kasnijom slikom čudotvorca i gospodara careva.
Silvestar je izabran za rimskoga biskupa 31. siječnja 314., godinu nakon Milanskoga edikta kojim su Konstantin i Licinije omogućili slobodnije kršćansko bogoslužje. Njegov je pontifikat trajao do 335. Bio je prvi papa čija je cijela služba protekla u novim okolnostima: Crkva je dobivala javne prostore i carsku potporu, ali se istodobno suočavala s pitanjem kako sačuvati vlastito poslanje uz moćnoga vladara.
Za njegova pontifikata održan je sabor u Arlesu 314. radi donatističkoga spora te Prvi nicejski sabor 325. radi arijanske krize. Silvestar nije osobno sudjelovao u Niceji; predstavljali su ga rimski prezbiteri. Stoga mu ne treba pripisivati sazivanje sabora, koje je pripadalo caru Konstantinu, niti osobno oblikovanje svih njegovih odluka. Pouzdano je da je Rimska Crkva preko izaslanika sudjelovala u saborskom djelu.
U istim su desetljećima u Rimu podignute velike bazilike, među njima Lateranska bazilika i stara bazilika svetoga Petra, uglavnom zahvaljujući Konstantinovoj inicijativi i sredstvima. Silvestrov je položaj u njihovu crkvenom životu razumljiv, ali izvori ne omogućuju da se njemu pripiše carski graditeljski program. Njegovo papinstvo ostaje u sjeni cara upravo zato što su sačuvani zapisi mnogo bogatiji o Konstantinu nego o rimskom biskupu.
Kasnija Djela Silvestrova ispunila su tu šutnju živopisnim pripovijestima. Prema njima, Silvestar je izliječio Konstantina od gube i krstio ga, nakon čega mu je zahvalni car predao velika prava i povlastice. Povijesno je, međutim, Konstantina pred smrt krstio arijanski biskup Euzebije Nikomedijski. Priča o Silvestrovu krštenju cara pripada legendi, a ne pouzdanoj biografiji.
S legendom je povezana i Konstantinova darovnica, dokument prema kojemu je car papi predao vlast nad Rimom i zapadnim zemljama. Dokument je nastao stoljećima poslije Silvestra i krivotvorina je. Njegova povijesna važnost leži u tome što je dugo utjecao na srednjovjekovne predodžbe o odnosu papinske i carske vlasti, a ne u podatcima o Silvestrovu životu. I pripovijest o zmaju kojega je papa svladao pripada kasnijoj hagiografskoj mašti.
Oskudica podataka ne znači da je Silvestrova služba bila beznačajna. Osamnaest godina predvodio je rimsku zajednicu dok je iz progonjene manjine ulazila u javni život Carstva. Pastoralno upravljanje takvom promjenom zahtijevalo je razboritost, no izvori ne dopuštaju da mu se pripisuju određeni govori, pothvati ili unutarnji motivi. Njegova je povijesna važnost prije svega u službi koju je nosio tijekom prijeloma.
Silvestar je umro 31. prosinca 335. i pokopan je u Priscilinim katakombama. Njegov se spomendan na Zapadu slavi posljednjega dana godine, koji se u mnogim europskim jezicima po njemu naziva Silvestrovo. Iza mnoštva kasnijih priča ostaje tih povijesni lik pape koji je Crkvu vodio između slobode i nove blizine vlasti. Poštovati ga znači prihvatiti i granice znanja, jer istina ne treba legendu da bi bila vrijedna pamćenja.
