Sveti Siksto II. i drugovi
- Slavi se
- 7. kolovoza
- Neobvezni spomendan
Zaštitnik / zaštitnica
Bio je okrunjen mučeništvom. Bio je biskup u vrijeme Valerijana i Decija, kada je nastupio veliki progon. Tada ga je Valerijan dao uhvatiti i odvesti da prinese žrtvu demonima. No on je prezreo Valerijanove zapovijedi. Bio je obezglavljen, a s njime i šestorica drugih, svi đakoni: Felicisim, Agapit, Januarije, Magn, Vincencije i Stjepan, oko 6. kolovoza… A nakon muke blaženoga Siksta, trećega dana, stradao je i Lovro, njegov arhiđakon, 10. kolovoza, kao i subđakon Klaudije i prezbiter Sever, te Krescencije, čitač, i Roman, vratar… On sam bio je pokopan na Kalistovu groblju na Via Appia, a spomenuta šestorica đakona bila su pokopana na Pretekstátovu groblju na Via Appia, 6. kolovoza.
U prvome i drugome stoljeću carevi Neron, Domicijan i Trajan progonili su kršćane, neke protjerujući, a druge ubijajući. Među poznatim mučenicima toga vremena ubrajaju se sveti Petar, Pavao, Domicila i Ignacije Antiohijski. Apostol Ivan bio je prognan. Car Domicijan bio je osobito nasilan prema kršćanima jer je sebe smatrao bogom i očekivao da ga njegovi podanici tako i štuju. Godine 250. car Decije izdao je edikt kojim je svim građanima naložio da prinesu žrtvu rimskim bogovima za dobrobit rimskoga cara. Oni koji bi to učinili dobivali su službenu potvrdu. Oni koji to ne bi učinili mogli su biti uhićeni i ubijeni. Taj progon, koji je zahvatio cijelo Carstvo, nije bio usmjeren samo na crkvene poglavare, nego i na vjernike laike. Među najpoznatijim svecima mučenima za Decijeva progona bili su papa Fabijan, biskup Aleksandar Jeruzalemski te dvije laikinje, Apolonija i Agata.
Progoni pod carem Decijem završili su njegovom smrću 251. godine, a sljedeća dvojica careva bila su snošljivija prema kršćanima. Ipak, način na koji je Decije postupao s kršćanima ostavio je razoran trag na Crkvi. Budući da je Decije od svih građana zahtijevao da prinose žrtve rimskim bogovima i pribave potvrdu o tome, mnogi su kršćani to iz straha i učinili. Kad su progoni jenjali, Crkva se morala suočiti s pitanjem što učiniti s onima koji su otpali od vjere da bi spasili život. Mnogi od tih „lapsi“, kako su ih nazivali, što na latinskom znači „pali“, željeli su se pomiriti s Kristom i ponovno biti pripušteni sakramentima. Neki su crkveni poglavari bili strogi, držeći da nakon tako kukavičkoga javnog čina otpada ne smiju i ne mogu biti ponovno primljeni. Drugi su držali da mogu biti primljeni tek nakon stroge javne pokore. Treći su pak vjerovali da ih treba odmah ponovno primiti u puno zajedništvo s Crkvom, bez zahtjeva za javnom pokorom, ako je njihovo kajanje iskreno. Papa Kornelije i biskup Ciprijan Kartaginski bili su među onima koji su zagovarali pomirenje s lapsima, zauzimajući umjereniji pristup, koji je potvrđen i općeprihvaćen na saboru u Kartagi 251. godine.
Godine 253. Valerijan je postao car i isprva je bio snošljiv. No oko 257. godine prilike su se promijenile. Izdao je edikt kojim je zabranio kršćansko bogoslužje i naredio da se uhićuju biskupi, svećenici i đakoni. Kršćansko plemstvo gubilo je svoje naslove i imanja, a kršćanski senatori mogli su biti pogubljeni ako se javno ne bi odrekli svoje vjere. Upravo te iste godine za papu je izabran današnji svetac, Siksto.
O djetinjstvu i ranim godinama pape Svetoga Siksta II. malo se zna, osim da je najvjerojatnije rođen u Grčkoj i da je možda bio dobro upućen u grčku filozofiju. Što se tiče prijepora oko lapsa, bio je u punom zajedništvu s milosrdnim pristupom koji je Crkva prihvatila. Bio je dobro svjestan straha s kojim su se mnogi kršćani suočavali zbog prijetnje vlastitom životu. Ujedno je i sam bio hrabar, ne popuštajući tim strahovima.
S tim je bilo povezano i drugo pitanje s kojim se Crkva suočavala u vrijeme službe pape Siksta: trebaju li oni koje su krstili heretički biskupi i svećenici, kada prigrle pravovjerje, ponovno primiti krštenje. Nakon što je riješeno pitanje ponovnoga primanja lapsa u vjeru, oni biskupi i svećenici koji su odbili prihvatiti odluku sabora u Kartagi bili su smatrani hereticima. Novo je pitanje bilo jesu li krštenja koja su podijelili ti heretički biskupi i svećenici valjana.
Papa Siksto zauzeo je stajalište koje je Crkva naposljetku i prihvatila: unatoč heretičkom stavu biskupa ili svećenika, sve dok je imao nakanu Crkve, koristio vodu i izgovarao riječi koje nam je Krist dao za krštenje, to je krštenje bilo valjano i nije bilo potrebe za ponovnim krštenjem. Papa Siksto marljivo je radio na tome da u tom pitanju ujedini biskupe Crkve, osobito sjevernoafričke biskupe, te je u tome i uspio.
Pontifikat pape Siksta bio je kratka vijeka. Oko godinu dana nakon što je izabran za papu, bio je među prvim kršćanima koji su podnijeli mučeništvo pod ediktom cara Valerijana II. S njime je ubijeno i šest đakona: Januarije, Vincencije, Magn, Stjepan, Felicisim i Agapit. Četiri dana poslije smrt je podnio i đakon Lovro. Papa Siksto bio je pokopan u Kripti papa, unutar Kalistovih katakombi na Apijevoj cesti u Rimu. Stoljeće poslije papa Damaz I. počastio je njegov grob natpisom, a neko vrijeme prije kraja sedmoga stoljeća njegovo je ime uneseno u rimski kanon mise, kojim mu se iskazuje čast kao mučeniku.
Premda o papi Svetome Sikstu II. ne znamo mnogo, znamo da je svetac i jedan od ranih mučenika naše Crkve, koji se također borio za jedinstvo Crkve, za milosrđe prema grešnicima i za čvrstu vjernost nauku predanu nam od apostola. Dok častimo ovoga hrabrog sveca, moli da uzmogneš svjedočiti za Krista svojom vjernošću Njemu, milosrđu i istinskome jedinstvu u svemu na što te poziva.
Molitva
Papa Sveti Siksto II., hodio si stopama svetoga Petra te i sam podnio mučeničku smrt u istome gradu. Nisi se bojao umrijeti, nego samo skrenuti s milosrdnih istina koje nas u Kristu čine jednim. Molim te, moli za mene da hrabro slijedim tvoj primjer polažući svoj život za druge na svaki način na koji to mogu. Sveti Siksto II., moli za mene. Isuse, uzdam se u Tebe.
