Sveti Siksto II. i drugovi

Siksto II. povezao je crkveno jedinstvo s milosrđem prema palima, a tu je službu potvrdio mučeništvom. Njegov pontifikat trajao je manje od godine dana, ali je u vremenu progona nastojao pomiriti podijeljene kršćane prije nego što je sa šestoricom đakona pogubljen zbog vjere.

Za papu je izabran 257., upravo kada je car Valerijan zabranio kršćansko bogoslužje i naredio progon klera. O Sikstovu podrijetlu nema sigurnih podataka; predaja ga povezuje s Grčkom. Jasnije je njegovo djelovanje u sporu oko krštenja koje su podijelili heretici. Zastupao je da se valjano krštenje ne ponavlja te radio na obnovi zajedništva, osobito sa sjevernoafričkim biskupima.

Ta odluka pripada široj crkvenoj brizi za one koji su nakon progona tražili povratak. Istina i milosrđe nisu se smjeli razdvojiti: sakrament je Božji dar, a obraćenomu je trebalo otvoriti put u puno zajedništvo bez poništavanja onoga što je valjano primio.

Dana 6. kolovoza 258. Siksto je uhvaćen za vrijeme bogoslužja i pogubljen. S njime su stradala šestorica đakona: Januarije, Vincencije, Magn, Stjepan, Felicisim i Agapit. Đakon Lovro nije bio pogubljen s njima; mučeništvo je podnio četiri dana poslije. Siksto je pokopan u Kalistovim katakombama, a njegovo je ime ušlo u rimski misni kanon.

Siksto i drugovi čašćeni su mnogo prije nastanka formalnoga postupka kanonizacije, a njihov se spomen slavi 7. kolovoza. Kratki pontifikat nije mu omogućio veliko upravno nasljeđe. Ostavio je sažetiji znak: jedinstvo Crkve nije kompromis bez istine, nego zajedništvo koje čuva sakramente, prima pokajnika i ostaje vjerno Kristu pod prijetnjom smrti.