Sveti Sebastijan
- Slavi se
- 20. siječnja
- Neobvezni spomendan
Kanoniziran prije uspostave Kongregacije
Zaštitnik / zaštitnica
oko 255. – oko 288.
Sveti zaštitnik strijelaca, iglara, sportaša, protiv epidemija i za svetu smrt
Kanoniziran prije uspostave Kongregacije
„Gospodin Isus, kojemu služim, podigao me je, takoreći, od mrtvih upravo zato da vas ponovno susretnem i posvjedočim, pred svim ovdje okupljenim narodom, da ste krivi za najokrutniju nepravdu kad progonite njegove sluge, za koje znate da su nevini. Pokajte se, dakle, za svoje zločine prije nego što bude prekasno.“ ~Djela ranih mučenika, Fastré S. J.
Razmatranje: Slavnim vijencem mučeništva bila je ovjenčana glava svetoga Sebastijana ne jedanput, nego dvaput. Rođen je u Narboni, u Galiji, današnjoj Francuskoj, ali je odrastao u Milanu, u Italiji. Tijekom njegova djetinjstva progon kršćana bio je privremeno obustavljen, no ponovno je buknuo kad je Sebastijan došao u mladenačku dob. Sebastijan je bio postojan kršćanin koji je želio pomagati onima koji su bili progonjeni zbog vjere. Ta sveta želja navela ga je da se 283. pridruži rimskoj vojsci pod carem Karinom, gdje je svoju kršćansku vjeru držao u tajnosti kako bi mogao dolaziti do utamničenih kršćana. Godine 284. Dioklecijan je postao car i postavio Sebastijana za jednoga od svojih tjelesnih čuvara i obavještajnih časnika, ne znajući da je Sebastijan kršćanin. Ubrzo nakon toga unapređenja Sebastijan je doznao da Marka i Marcelijana, braću utamničenu zbog vjere, njihova poganska obitelj i prijatelji nagovaraju da spase život niječući Krista. Njihovi su vlastiti poganski roditelji, u suzama, molili svoje sinove blizance da zaniječu Krista.
Sebastijan je znao da je to opasno, ali je svima u tamnici otvoreno objavio da je kršćanin. Hrabro je poticao utamničenu braću da ostanu postojani u vjeri, pa i ako bi ih to stajalo života. Sebastijan je propovijedao tako uvjerljivo da su se naposljetku obratili i krstili roditelji te braće, tamničar, još šesnaest drugih uznika i više od šezdeset drugih članova obitelji i prijatelja. Dvoje od njih u isti je čas primilo čudesna ozdravljenja. Kad je bolesni rimski upravitelj Kromacije čuo za ta ozdravljenja, poslao je po Sebastijana. Sebastijan je potom izliječio i samoga upravitelja te ga zatim poučio u vjeri. Nakon što ih je svećenik Polikarp, budući svetac i mučenik, krstio, Kromacije i njegov sin, Kromacije se odrekao svoje upraviteljske službe i pomagao u obraćenju mnogih drugih na kršćansku vjeru.
Sebastijan i Polikarp odlučili su da jedan od njih pođe s Kromacijem i mnogim novim obraćenicima na selo, radi sigurnosti, dok će drugi ostati u Rimu da pomaže progonjenim kršćanima. Nakon savjetovanja s papom, odlučeno je da Sebastijan ostane u Rimu kao „Branitelj Crkve“, budući da je uživao carevu naklonost. Tijekom sljedeće dvije godine, unatoč njegovu visokom položaju i pristupu caru, nekoliko Sebastijanovih obraćenika ipak je podnijelo mučeništvo, među njima i braća blizanci Marko i Marcelijan.
Godine 286. car Dioklecijan doznao je da je Sebastijan kršćanin. Osjećajući se izdanim, zapovjedio je Sebastijanovu smrt. Pogubljenje je trebalo biti javno i okrutno, kako bi zastrašilo druge kršćane. Sebastijana su uhvatili, svezali za stup i povezali mu oči. Strijelci su nategnuli svoje lukove i bilo im je naređeno da ga zaspu tolikim brojem strijela „koliko je jež pun bodalja“ (Zlatna legenda, sv. II.). Nakon što su mu strijelama proboli trup i udove, odvezali su ga i ostavili njegovo izranjeno tijelo kao mrtvo. Ali Sebastijan nije umro! Naprotiv, sveta žena po imenu Irena došla je pokopati njegovo tijelo i našla ga još živa! Bila je žena svetoga Kastula, časnika na Dioklecijanovu dvoru, koji je ranije te iste godine podnio mučeništvo. Irena je pažljivo izvadila Sebastijanove strijele, odvela ga u svoj dom i njegovala ga dok nije ozdravio. Sveta Irena i sama će umrijeti mučeničkom smrću samo dvije godine poslije.
Nakon što je ponovno zadobio zdravlje, mnogi su nagovarali Sebastijana da spasi život bijegom. No on je umjesto toga stupio pred cara i odlučno ga ukorio zbog njegove okrutnosti prema kršćanima. Jedan životopisac iz devetnaestoga stoljeća stavio je ove riječi na Sebastijanove usne dok se suočavao s najmoćnijim čovjekom na svijetu: „Poslušaj me, kneže! Svećenici tvojih hramova varaju te svojim opakim lažima protiv kršćana. Govore ti da smo neprijatelji Carstva, a upravo se po našoj molitvi Carstvo održava i napreduje. Prekini svoje nepravedne progone protiv nas i sjeti se da je blizu dan obračuna, kada ćeš i ti biti suđen od Suca koji sve zna.“ (Djela ranih mučenika, Fastré S. J.) Car, rasrđen Sebastijanovim riječima i zapanjen što je Sebastijan još živ, ponovno je naredio da ga pogube. Ovaj put Sebastijana su nasmrt pretukli toljagama i bacili u odvodni kanal.
Nakon Sebastijanove smrti ukazao se u viđenju svetoj ženi po imenu Lucina i zamolio je da njegove ostatke izvadi iz kanala i pokopa u Kalistovim katakombama. Ona je to učinila te noći. Ondje je poslije njemu na spomen podignuta bazilika. Ta crkva i groblje i danas ostaju važnim hodočasničkim mjestom. U stoljećima nakon njegova mučeništva sveti Sebastijan postao je nadaleko poznat po snazi svoga zagovora, osobito u obrani od kuge u četrnaestome stoljeću. U novije vrijeme časti ga se i kao zaštitnika sportaša zbog njegove nepokolebljive ustrajnosti.
Molitva
Sveti Sebastijane, dvaput si primio slavni vijenac mučeništva. Tvoja hrabrost i vjernost Kristu pred licem progona bile su nepokolebljive. Tvoje ohrabrivanje progonjenih bilo je junačko. Molim te, zagovaraj me da i ja imam istu takvu nepokolebljivu hrabrost te tako jednako ispunim Božju volju, ma koliko to stajalo. Sveti Sebastijane, moli za me. Isuse, uzdam se u Tebe.