Sveti Sebastijan, mučenik

Svetoga Sebastijana mnogi prepoznaju po slici mladića vezana uz stablo i probodena strijelama. Taj je prizor duboko ušao u kršćansku umjetnost, ali najstariji spomeni o njemu govore mnogo manje. Već u četvrtom stoljeću rimski su kršćani slavili njegov spomendan i poznavali mjesto njegova groba uz Apijsku cestu. Sveti Ambrozije Milanski spominje ga kao mučenika povezana s Milanom i Rimom. Između tih ranih tragova i bogate kasnije pripovijesti stoji nekoliko naraštaja. Sebastijanovo se štovanje zato oslanja na drevno svjedočanstvo Crkve, dok su mnogi prizori iz njegova života sačuvani kao predaja.

Rimska Depositio martyrum, sačuvana u Kronografu iz 354., bilježi Sebastijanov spomen 20. siječnja i mjesto ukopa uz Apijsku cestu, na području koje su Rimljani zvali ad catacumbas. Tamo su se vjernici okupljali na grobovima mučenika, moleći i časteći one koji su ostali vjerni Kristu do smrti. Groblje je kasnije po Sebastijanu dobilo ime.

Potkraj četvrtoga stoljeća Ambrozije je u tumačenju psalma govorio o Sebastijanu kao o čovjeku koji je došao iz Milana i podnio mučeništvo u Rimu. Tako su se dva grada našla u njegovu sjećanju: Milano, s kojim ga je povezivala predaja o podrijetlu ili odrastanju, i Rim, mjesto njegova svjedočenja i groba. Datum rođenja nije sačuvan, a uobičajena godina smrti oko 288. pripada kasnijoj kronologiji.

Opširna Passio Sancti Sebastiani, napisana vjerojatno u petom stoljeću, dala je mučeniku životnu priču po kojoj je postao poznat. Nekada se djelo pripisivalo Ambroziju, no autor nije pouzdano utvrđen. Ono pripovijeda o vojniku iz Narbone u Galiji, povezanom s Milanom, koji je u Rimu služio u carskoj straži. Položaj mu je, prema toj priči, omogućivao pristup zatvorenim kršćanima. Njegov kršćanski identitet caru je ostao skriven, a Sebastijan je vrijeme i utjecaj koristio da braći i sestrama u progonu donese hranu, utjehu i ohrabrenje.

U Passio osobito mjesto zauzimaju braća Marko i Marcelijan. Njihova ih je obitelj, zabrinuta za njihove živote, nagovarala da se odreknu vjere. Sebastijan ih je, prema predaji, poticao na ustrajnost. Pripovijest zatim opisuje obraćenje njihovih roditelja, tamničara i drugih nazočnih te čudesna ozdravljenja. Vjernost Kristu stajala je nasuprot strahu obitelji koja nije željela izgubiti svoje najbliže. Sebastijan je ostao uz ugrožene kada bi udaljavanje bilo sigurnije.

Predaja dalje kaže da je njegovo pomaganje kršćanima naposljetku otkriveno. Dioklecijan je čovjeka iz svoje blizine doživio kao izdajnika i zapovjedio da ga strijelci pogube. Sebastijana su svezali i zasuli strijelama. Vojnici su otišli uvjereni da je mrtav. Taj je prizor stoljećima nadahnjivao umjetnike: tijelo izloženo nasilju, a lice često okrenuto prema nebu. Ni u samoj Passio strijele nisu njegov konačni smrtni udarac.

Kršćanka Irena, koju priča naziva udovicom mučenika Kastula, došla je pokopati Sebastijana. Našla ga je živa, sklonila u svoj dom i njegovala dok se nije oporavio. U kasnijem slikarstvu prizor Irene uz ranjenika dobio je vlastitu snagu. Dok mačevi i strijele govore o okrutnosti progona, njezine ruke govore o skrbi za onoga koga su drugi napustili.

Sebastijan se, prema istomu djelu, nakon oporavka nije sakrio ni pobjegao iz Rima. Pojavio se pred carem i osudio progon nevinih kršćana. Dioklecijan je naredio da ga ovaj put pretuku toljagama. Tijelo je potom bačeno u odvodni kanal, kako mu kršćani ne bi mogli iskazati čast. Predaja kaže da je kršćanka Lucina u viđenju saznala gdje je tijelo i dala ga pokopati na području uz Apijsku cestu.

Na rimskome groblju nastala je bazilika, danas poznata kao San Sebastiano fuori le mura, Sveti Sebastijan izvan zidina. Mjesto je bilo vezano i uz staru uspomenu na apostole Petra i Pavla. Još u trećem stoljeću na zidovima je ostavljeno mnoštvo zaziva upućenih apostolima. Car Konstantin dao je ondje podići veliku baziliku; današnja barokna crkva nastala je mnogo kasnije, u sedamnaestome stoljeću. Pod njom je ostao stari svijet grobnih hodnika, mjesta gdje su kršćani pamtili i Sebastijana i druge mučenike. Hodočasnici su ondje dolazili moliti na grobu mučenika, a ime Sebastijan s vremenom je nadvladalo stariji naziv groblja.

Najraniji likovni prikazi nisu nalik slici mladića sa strijelama. Sebastijan se pojavljuje kao zreo, bradat čovjek u svečanijoj odjeći. Jedan od ranih mozaika, nastao vjerojatno potkraj sedmoga stoljeća, ne pokazuje ni luk ni rane. U srednjem vijeku, a osobito u renesansi, prevladao je prikaz ranjenoga vojnika privezanoga uz stablo ili stup. Mantegna, Botticelli, Perugino, Tizian i mnogi drugi umjetnici različito su oblikovali taj prizor. Jedni su isticali izloženost i bol, drugi molitvu i pouzdanje. Kasniji su slikari rado prikazivali i Irenu kako vadi strijele i previja rane.

Sebastijan je u srednjem vijeku postao osobito zazivan u vrijeme kuge i drugih pošasti. Strijela je u starijemu slikovitom govoru mogla označavati iznenadnu nesreću, pa je mučenik prikazivan sa strijelama postao blizak ljudima koje je pogađala bolest. Pavao Đakon zapisao je predaju o pošasti koja je oko 680. pogodila Rim i Paviju te o njezinu prestanku nakon što su iz Rima prenesene Sebastijanove relikvije i podignut mu oltar u crkvi svetoga Petra u okovima. U kasnijim epidemijama podizani su mu oltari i crkve, a zajednice su ga molile za zaštitu. Štovanje nije bilo uspomena na neku zdravstvenu vještinu koju bi posjedovao, nego izraz vjere da mučenik živi u Bogu i može zagovarati one koji trpe.

Kao vojnik iz predaje Sebastijan je zaštitnik vojnika i strijelaca, a u novije vrijeme zazivaju ga i sportaši. Crkva ga slavi 20. siječnja, zajedno sa svetim papom Fabijanom. Vjernici su u njemu stoljećima nalazili zagovornika u bolesti i uzor postojanosti. Njegov spomen poziva na hrabrost u vjeri i na Ireninu tihu skrb za ranjenoga bližnjeg.