Sveti Šarbel Makhluf

Jousef Antoun Makhlouf rođen je u selu Bekaa Kafra, u sjevernom Libanonu. Kao najmlađe od petero djece, kršten je u maronitskom obredu Katoličke Crkve. Obitelj Makhlouf živjela je u najvišem planinskom selu u Libanonu i bavila se zemljoradnjom. Njegov otac, koji je umro kad su Jousefu bile samo tri godine, bio je vodič mazgi. Nakon očeve smrti njegova se majka ponovno udala; njegov je očuh poslije zaređen za svećenika te je služio u mjesnoj župi. U Maronitskoj Katoličkoj Crkvi odavna postoji običaj da oženjeni muškarci mogu postati svećenici.

Jousef je od malih nogu živio sveto i pobožno. Dvojica njegovih ujaka bili su pustinjaci, a njihov je primjer nadahnjivao i njega. Kao mladić čuvao je stoku te je često provodio duža vremena u molitvi u osami dok je njegova stoka pasla. Osobito je bio pobožan Blaženoj Djevici Mariji i podigao joj je svetište u obližnjoj špilji. Od rane je dobi znao da ga Bog poziva na svećeništvo i redovnički život, napose na pustinjački život.

Godine 1851., u dobi od dvadeset i tri godine, Jousef je napustio svoju obitelj, da joj se više nikada ne vrati, te stupio u samostan Gospe u Mayfouqu, koji pripada Maronitskoj Katoličkoj Crkvi. Njegova mu je majka poslije napisala: „Kad ne bi bio dobar redovnik, rekla bih ti: Vrati se kući. Ali sada znam da te Gospodin želi u svojoj službi. I u svojoj boli što sam odvojena od tebe govorim mu, predana: Neka te blagoslovi, dijete moje.” Kao redovnik nakon prvih zavjeta, Jousef je uzeo ime Šarbel, po svetom Šarbelu Mučeniku, vojnom časniku iz drugoga stoljeća koji je podnio mučeništvo u Antiohiji tijekom progona za rimskoga cara Marka Aurelija.

Kao redovnik brat Šarbel čeznuo je za pustinjačkim životom i više je puta za to molio svoje poglavare. Tijekom prve dvadeset i četiri godine svoga redovničkog života poglavari su zahtijevali da živi u zajednici s ostalim redovnicima. Najprije je premješten u samostan svetoga Marona u Annayi, gdje je položio zavjete; zatim je poslan u samostan svetih Ciprijana i Justine, gdje je studirao teologiju i filozofiju; za svećenika je zaređen 1859. godine, u dobi od trideset i jedne godine, te se vratio u samostan svetoga Marona, gdje je ostao sljedećih šesnaest godina.

Iako su neki redovnici živjeli kao pustinjaci, taj je poziv bio pridržan onima koji bi dokazali da su sposobni za takvu samoću i askezu. Godine 1875., u dobi od četrdeset i sedam godina, ocu Šarbelu dopušteno je da ode u pustinjački stan svetih Petra i Pavla i ondje živi kao pustinjak, nakon što se dogodio čudesan događaj. Neki njegovi subraća odlučili su se našaliti s njime pa su njegovu uljanu svjetiljku napunili vodom. Kad se vratio u svoju ćeliju, uzeo je svjetiljku napunjenu vodom, zapalio je, i ona je gorjela. Kad su poglavari čuli za to, pregledali su svjetiljku i ustanovili da je doista napunjena vodom. Ne mogavši objasniti čudo, prepoznali su u tome znak njegove svetosti i dopustili mu da postane pustinjak, kako je i želio. Poslan je u pustinjački stan svetih Petra i Pavla, gdje je sljedeće dvadeset i tri godine proveo u samoći, prihvaćajući strogi poredak svakodnevne molitve, ručnoga rada i teške askeze. Godine 1898., u dobi od sedamdeset godina, otac Šarbel doživio je moždani udar dok je služio svetu misu te je umro osam dana poslije, na Badnju večer. Pokopan je u zemlji bez lijesa, prema običaju njegova reda.

Iako je Sveti Šarbel živio životom izvanredne svetosti, tek je nakon njegove smrti njegova svetost postala poznata i izvan samostanskih zidina. Nakon njegova pokopa vidjela se svjetlost kako izbija iz njegova groba. Ta je pojava privukla pozornost mnogih seljana koji su, unatoč hladnoći i snijegu, došli vidjeti to tajanstveno svjetlo. Nakon četiri mjeseca crkvene su vlasti dopustile da se njegovo tijelo iskopa. Na čuđenje svih, njegovo je tijelo pronađeno potpuno neraspadnuto. Koža i zglobovi bili su mu kao u čovjeka koji spava, mekani i gipki. Očistili su ga od zemlje i blata s grobišta te ga položili u lijes u samostanskoj kapeli. Tada se počelo događati nešto drugo. Činilo se da iz njegovih pora izlaze krv i znoj koji su natapali njegov habit. To je bilo toliko izraženo da mu je odjeću trebalo mijenjati dvaput tjedno. Napokon su 1927. godine njegovo tijelo pomno pregledala dvojica liječnika iz Bejruta, položili ga u drugi lijes i zapečatili u grobnici unutar samostanskoga zida.

Nešto više od dva desetljeća poslije, iz kuta zida iza kojega je Šarbel bio pokopan vidjela se tekućina nalik krvi. Pedesetih godina prošloga stoljeća njegova je grobnica otvarana triput. Jedno od tih otvaranja prenosilo se na televiziji, a nazočili su mu visoki državni dužnosnici, crkveni poglavari, liječnici i znanstvenici. Godine 1965. njegovo je tijelo ponovno pronađeno neraspadnuto te je iz njega izlazio isti krvavi i znojni iscjedak. Napokon, 1976. godine, godinu dana prije njegove kanonizacije, ustanovljeno je da se njegovo tijelo naposljetku raspalo te da su ostale samo kosti. Zanimljivo je da se raspadanje Šarbelova tijela podudara s prvim danima razornoga građanskog rata koji je izbio u Libanonu 1975. godine. Godine 1976. dogodio se pokolj u Damouru. Palestinci su napali maronitski kršćanski grad. Mnogi stanovnici Damoura poginuli su u borbi, bili masakrirani ili prisiljeni pobjeći.

Još od Šarbelova pokopa oni koji su pohodili njegov grob pripisivali su mnoga čuda njegovu zagovoru. To je osobito bilo izraženo pedesetih godina prošloga stoljeća, kada je nakon pedeset godina pronađen neraspadnut. Tada su redovnici počeli bilježiti čudesna ozdravljenja koja su se pripisivala zagovoru oca Šarbela. U roku od dvije godine imali su popis s više od dvanaest tisuća prijavljenih ozdravljenja. Pobožnost prema njemu i njegovu neraspadnutom tijelu brzo se širila. Ta je pobožnost, zajedno s izvješćima o brojnim čudima, dovela do nove evangelizacije diljem Libanona.

Bog se svima nama služi na različite načine. Sveti Šarbel bio je nakon smrti sredstvo evangelizacije Libanona i šire. Za života je bio duboko sjedinjen s Bogom. Odgovorio je svome pozivu pustinjaka, živeći život svakodnevne pokore, žrtve, duboke molitve i poniznoga služenja kao svećenik. Zato je postao jedan od najutjecajnijih svetaca prošloga stoljeća. Sveti Šarbel činio je velika djela iz jednostavnoga razloga: molio je i slijedio Božju volju. Svatko od nas sposoban je činiti isto. Danas razmatraj Božju volju za svoj život i odluči ispuniti to poslanje bez ikakva oklijevanja. Budeš li tako činio, naš božanski Gospodin moći će po tebi učiniti velika djela, možda na načine kojih nećeš biti svjestan sve do Neba.