Sveti Salvador od Horte

U franjevački samostan u Tortosi dolazili su bolesnici tražeći brata Salvadora. Nisu pitali za učenoga propovjednika ni za liječnika: tražili su čovjeka koji je kuhao, otvarao vrata i skupljao milostinju za braću. Salvador bi nad njima načinio znak križa i molio. Glas o ozdravljenjima širio se brže nego što je samostan mogao primati posjetitelje. Poglavari su ga premjestili u Hortu, ali i ondje su ljudi dolazili. Taj se nesklad između skrovita redovničkog rada i javne pozornosti protezao gotovo cijelim njegovim životom.

Salvador se rodio 1520. u Santa Colomi de Farners u Kataloniji, na sjeveroistoku današnje Španjolske. Njegovo je obiteljsko ime bilo Pladevall i Bien. Stariji životopisi navode da su mu roditelji radili u ustanovi koja je primala siromašne i bolesne. Bio je još dječak kad je ostao bez roditelja. Sa sestrom Blasom preselio se u Barcelonu i ondje učio postolarski zanat. Radom je uzdržavao njih dvoje. Prije nego što je ušao u samostan, upoznao je svakodnevicu u kojoj se kruh zarađuje rukama, a odgovornost za bližnjega ne može se odgoditi.

Kad se sestra udala, mogao je slobodnije razmišljati o redovničkome pozivu. Posjetio je benediktinsku opatiju Montserrat, no odlučio je poći među manju braću. U Barceloni je 1541. stupio u novicijat opservantskih franjevaca kao brat laik, a sljedeće je godine položio zavjete. Nije težio svećeničkoj službi. Mjesto je pronašao u zajednici koja je trebala kuhara, vratara i čovjeka spremna obilaziti grad tražeći hranu i pomoć za samostan. Takvi su ga poslovi svakodnevno dovodili u susret s ljudima izvan samostanskih zidova.

Poglavari su ga poslali u Tortosu. Ondje je radio u kuhinji, otvarao vrata posjetiteljima i prikupljao milostinju. Franjevački izvori opisuju njegovu strogu pokoru, jednostavnost i strpljivost. Priče o ozdravljenjima počele su se vezivati uz njegovu molitvu i znak križa. Bolesnici su pristizali u sve većem broju; jedan stariji prikaz navodi procjenu od približno dvije tisuće posjetitelja tjedno. Takvu brojku nije moguće uzeti kao urednu evidenciju samostanskih dolazaka. Ona ipak pokazuje koliko je snažan bio glas o Salvadoru i koliko se teško u samostanu održavao miran dnevni red.

Salvador nije želio da se pozornost zaustavi na njemu. Prema franjevačkim životopisima, ljude je pozivao da ispitaju savjest, pristupe ispovijedi i prime euharistiju. Molitvu za ozdravljenje povezivao je s obraćenjem i pomirenjem s Bogom. To ne znači da se bolest može svesti na nečiju krivnju niti da su sakramenti zamjena za liječenje. Njegovi su suvremenici u njemu vidjeli zagovornika; on je nastojao ostati brat koji ljude upućuje Kristu. U tome se susreću dvije niti njegova života: blizina konkretnoj patnji i vjera koja ne obećava čovjeku vlast nad čudom.

Mnoštvo na vratima izazivalo je teškoće i među braćom. Jedni su Salvadoru vjerovali, drugi su se bojali nereda ili bili sumnjičavi prema neobičnim izvješćima. Poglavari su ga premještali. Nakon Tortose boravio je u Bellpuigu i Lleidi, a zatim je 1547. došao u samostan Gospe od Anđela u Horti de Sant Joan. Ondje je ostao oko dvanaest godina. Mjesto je dalo ime po kojemu ga danas poznajemo: Salvador od Horte. Premještaj u zabačeniju zajednicu nije zaustavio dolaske bolesnika. Životopisi pripovijedaju da su ga ljudi tražili i ondje, katkad u tolikome broju da su braća jedva uspijevala obavljati redovne poslove.

Za Salvadora je svaki premještaj značio ponovno privikavanje na kuću, braću i ljude koji su joj dolazili. Nije mogao odlučiti ostati ondje gdje je već bio poznat, kao što nije mogao naložiti mnoštvu da ga zaboravi. Poslušnost poglavarima nije uklonila njegovu osjetljivost za one koji su tražili pomoć. Iz te napetosti ne nastaje slika nepogrešiva junaka kojemu su svi smetali, nego redovnika koji je morao dijeliti prostor i vrijeme s drugima, čak i kada je glas o njemu prelazio granice samostana.

Uspjeh koji bi drugome donio ugled njemu je donosio nove sumnje i selidbe. Nakon Horte živio je u Reusu, Madridu i ponovno u Barceloni. Stariji prikazi spominju i ispitivanje pred crkvenim vlastima zbog pripisanih mu čudesa. Pojedinosti toga postupka u izvorima nisu jednako jasne, ali Salvador nije osuđen. Predaja o njegovu susretu s inkvizitorom postala je tema slikarstva: Bartolomé Esteban Murillo prikazao je skromnoga franjevca pred predstavnikom crkvene vlasti. Takve slike govore i o tome kako su kasniji naraštaji razumjeli napetost između glasa o čudesima i potrebe da se taj glas provjeri.

Godine 1565. Salvador je premješten u Cagliari na Sardiniji, koja je tada bila pod španjolskom vlašću. U samostanu svete Marije Isusove ponovno je radio poslove brata laika, među ostalim u kuhinji. Ondje je proveo posljednje dvije godine života. Franjevačka predaja pamti njegove posljednje riječi kao molitvu predanja Bogu. Umro je 18. ožujka 1567. U Cagliariju se nastavilo njegovo štovanje; vjernici su dolazili na grob i molili za njegov zagovor. Njegovi se posmrtni ostatci danas časte u crkvi svete Rozalije u tome gradu.

Štovanje se proširilo Katalonijom i Sardinijom, krajevima u kojima je proveo najvažnije godine, ali i dalje. Stariji izvori različito opisuju rane papinske odluke o njegovu javnom čašćenju. Nesporno je da ga je papa Pio XI. proglasio svetim 17. travnja 1938. Njegov je spomendan 18. ožujka, na dan smrti. U Horti i Cagliariju sačuvala se uspomena na brata kojemu su se bolesni obraćali još za života.

Kasniji životopisi iznose i čudesne prizore koje nije moguće potvrditi na isti način kao put njegovih premještaja. Jedna priča govori da je, zatečen u molitvi dok je trebao kuhati, u kuhinji našao pripravljen objed. U njoj se jasno vidi hagiografska nakana: naglasiti da se Salvadorova molitva i skromni rad nisu međusobno isključivali. Nije potrebno od takve priče praviti provjerenu kuhinjsku kroniku da bi se razumjelo zašto ju je predaja sačuvala. U stvarnim samostanima u kojima je živio trebalo je svaki dan pripremiti obrok, otvoriti vrata i odgovoriti na dolazak ljudi kojima je pomoć bila potrebna.

Salvador nije izabrao javnu ulogu koja mu je pripala. Zanat je učio kako bi uzdržavao sestru; u redu je kuhao i prosio za zajednicu; kad su mu poglavari rekli da pođe dalje, pošao je. Njegova svetost nije bila odvojena od takvih obveza. Ondje gdje su drugi vidjeli red posjetitelja koji remeti samostanski mir, on je susretao bolesne osobe, jednu po jednu. Molio je za njih i upućivao ih sakramentima, ali nije prestao biti brat kojemu se mogu povjeriti ključ od vrata i posao u kuhinji.