Sveti Saba Osvjećeni
- Životni vijek
- 439. – 532.
- Slavi se
- 5. prosinca
Sveti Saba Osvjećeni tražio je Boga u pustinjskoj samoći, ali ga je upravo ta potraga učinila odgovornim za veliku zajednicu. Njegov život pokazuje da kršćanska samoća nije bijeg od Crkve: molitva koja je istinita postupno postaje služenje, razlučivanje i briga za zajedništvo.
Rođen je 439. u Moutalaski kraj Cezareje Kapadocijske. Roditelji su mu zbog vojnih obveza otišli u Aleksandriju, a on je kao dječak ostao kod rodbine. Sa osam godina ušao je u samostan. Ondje je učio čitati i upoznavao Sveto pismo, a kasnije je odbio obiteljski pritisak da napusti redovnički put i oženi se. Nakon dugoga razdoblja monaške priprave krenuo je prema Jeruzalemu, želeći upoznati stroži pustinjački život.
U Palestini je živio pod vodstvom iskusnih monaha, osobito svetoga Eutimija i opata Teoktista. Isprva je pripadao zajednici u kojoj su se molitva, poslušnost i rad dijelili s braćom. Tek nakon godina takva života dobio je dopuštenje povlačiti se u špilju. Njegova pustinja zato nije bila samovoljna pustolovina, nego plod poslušnosti i duhovnoga sazrijevanja.
Kad se nakon Eutimijeve smrti povukao dublje u Judejsku pustinju, oko njega su se počeli okupljati učenici. Saba je čeznuo za osamom, ali je prepoznao da dolazak drugih nosi novu obvezu. Tako je u Kidronskoj dolini nastala Velika lavra, poslije poznata kao Mar Saba. U njoj su se povezivali zajedničko bogoslužje i povučeniji život starijih monaha. Saba je pomagao oblikovati red koji nije gušio osobni poziv, ali ga nije ni odvajao od crkvenoga zajedništva.
Vodstvo nije prolazilo bez sukoba. Dio monaha protivio se njegovu načinu upravljanja, a Saba se neko vrijeme povukao i osnovao Novu lavru kraj Tekoe. Kada su se redovnici koji su ga napustili našli u oskudici, nije im uzvratio ogorčenošću: pribavio im je potrepštine i pomogao obnoviti crkvu. Taj događaj govori više od idealizirane slike pustinjaka. Njegova se duhovna vlast očitovala u sposobnosti da i protivnicima služi bez osvete.
Jeruzalemski patrijarh postavio ga je za arhimandrita pustinjaka. Saba je branio kalcedonsku vjeru o Kristu kao pravome Bogu i pravome čovjeku te je, već u dubokoj starosti, putovao u Carigrad. Posjetio je careve Anastazija I. i Justinijana I., zauzimajući se za crkvena i društvena pitanja Palestine. Čovjek pustinje tako nije ostao nijem pred sporovima koji su dirali ispovijedanje vjere i život njegova naroda.
Predaja mu pripisuje Jeruzalemski tipik, bogoslužni red koji je snažno utjecao na bizantske samostane. Samostan Mar Saba preživio je stoljeća i postao jedno od važnih središta istočnoga monaštva. Sabine relikvije, nekoć odnesene u Veneciju, papa Pavao VI. vratio je 1965. samostanu kao znak približavanja kršćanskoga Istoka i Zapada.
Saba je umro 5. prosinca 532., a toga je dana i njegov spomendan. Njegova baština ne svodi se na pustinjske podvige: ona živi u uvjerenju da se blizina Bogu provjerava sposobnošću da osobni poziv izgradi zajednicu i sačuva je u vjeri.
