Sveti Romuald, opat i utemeljitelj kamaldoljana

Sveti Romuald bio je ravenski plemić koji je nakon obiteljske tragedije postao monah, pustinjak i neumorni obnovitelj redovničkoga života. Tridesetak je godina putovao Italijom, osnivao pustinjačke naseobine i reformirao samostane. Njegova je posebnost bila povezivanje dvaju poziva: zajedničkoga benediktinskog života i samoće pustinjaka. Iz toga je nastala kamaldolska grana benediktinske tradicije.

Rodio se oko 951. u Ravenni u obitelji Onesti. Glavni rani životopis napisao je Petar Damiani približno petnaest godina nakon njegove smrti. Prema njemu, Romuald je mladost proveo u udobnosti i nemiru aristokratskoga života. Prekretnica se dogodila kada je njegov otac Sergije u dvoboju zbog posjeda ubio rođaka, a Romuald bio prisutan kao pomoćnik. Potresen nasiljem, povukao se na četrdeset dana pokore u samostan Sant’Apollinare in Classe kraj Ravenne.

Ono što je počelo kao privremeno povlačenje postalo je trajna odluka. Romuald je stupio u samostan, ali ga postojeća stega nije zadovoljavala. Njegova nagla revnost i otvoreno ispravljanje subraće izazvali su otpor. Umjesto da čitavu zajednicu prisili na vlastiti ritam, dobio je dopuštenje otići. U blizini Venecije stavio se pod vodstvo pustinjaka Marina i prihvatio stroži život samoće, šutnje, posta i molitve.

Oko 978. Romuald i Marin povezali su se s Guarinom, opatom samostana Saint-Michel-de-Cuxa na području Pireneja. Ondje je Romuald proveo više godina u pustinjačkoj naseobini kraj samostana. Imao je pristup knjižnici i upoznao različite struje zapadnoga redovništva: benediktinsku zajednicu, clunijevsku reformu, strogu pustinjačku predaju i iberijska iskustva. Nije ih jednostavno prepisao, nego ih je postupno povezao u vlastiti način života.

Nakon povratka u Italiju počeo je obilaziti samostane i pustinjačke zajednice. Njegova reforma nije svugdje uspijevala. Car Oton III. nagovorio ga je da postane opat u Sant’Apollinareu, njegovu prvom samostanu. Romuald je pokušao pooštriti stegu, ali su mu se redovnici oduprli. Nakon približno godinu dana odrekao se službe. Taj neuspjeh pokazao mu je granice reforme nametnute položajem.

Romuald je ipak nastavio osnivati male zajednice u kojima su kandidati slobodno prihvaćali zahtjevniji put. Njegov se ugled širio među carevima, biskupima i plemstvom, ali je sam stalno tražio veću samoću. Znao je biti strog i prema sebi i prema drugima, a rani životopis ne skriva njegov snažan temperament. Tijekom vremena učio je da se prava obnova ne sastoji samo u oštrijoj disciplini, nego u strpljivu usmjeravanju čovjeka prema tišini i molitvi.

Najvažnije mjesto njegove baštine postao je Camaldoli u toskanskim Apeninima. Prema predaji zemljoposjednik Maldolo usnio je redovnike u bijeloj odjeći kako uzlaze prema nebu i Romualdu darovao zemljište. Oko 1012. ondje je podignuto pet pustinjačkih ćelija, a u blizini je nastao samostan Fontebuono. Ime Camaldoli povezuje se s izrazom Campus Maldoli, Maldolovo polje.

Kamaldolski oblik života spojio je samoću i zajedništvo. Pustinjaci su živjeli u zasebnim ćelijama, posvećeni šutnji, radu i osobnoj molitvi, ali su se sastajali na zajedničkom bogoslužju i pripadali istoj uređenoj zajednici. Uz erem su postojali i samostani s naglašenijim zajedničkim životom. Romuald tako nije ukinuo benediktinsku tradiciju, nego joj je otvorio prostor za snažniji pustinjački poziv.

Njegovo kratko pravilo usredotočuje se na boravak u ćeliji, pozornost prema mislima i ustrajno moljenje psalama. Redovniku savjetuje da sjedi u ćeliji kao u raju, promatra vlastite misli poput ribara koji motri ribu te se, kada mu um odluta, mirno vrati riječima psalma. U tim jednostavnim uputama nema složene organizacije. Naglasak je na Božjoj prisutnosti, nutarnjoj budnosti i strpljivu prihvaćanju milosti.

Romuald je osnivao i obnavljao brojne kuće, a neke su bile kratkotrajne. Želio je i misionarsko mučeništvo, dok su pojedini njegovi učenici doista odlazili u misije. Predaja ga povezuje s različitim krajevima, pa i s Istrom, ali taj boravak nije dovoljno potvrđen da bi ga se navelo kao sigurnu postaju njegova života. Pouzdanije je reći da se njegovo djelovanje protezalo ponajprije sjevernom i srednjom Italijom.

Posljednje dane proveo je u osami Val di Castra u Markama. Umro je 19. lipnja, vjerojatno 1027., iako se u literaturi pojavljuje i 1025. Prema životopisu, učenici su ga pronašli mrtva u ćeliji. Njegovi su ostatci poslije preneseni u Fabriano, a uz grob su se razvili štovanje i predaje o čudesima.

Papa Grgur XIII. potvrdio je njegovo štovanje 1582. Njegov se spomendan najprije slavio 19. lipnja, zatim je zbog prijenosa relikvija stoljećima bio premješten na 7. veljače, a 1969. vraćen je na 19. lipnja. Kamaldoljani i danas čuvaju njegov spoj pustinjačke sabranosti i zajedničkoga života.

Njegov utjecaj proširio se i preko učenika. Romuald je privlačio ljude iz plemićkih i crkvenih krugova, a neke je usmjerio prema pustinjaštvu, druge prema misijskom djelovanju. Nije od svih zahtijevao jednak oblik života. U zajednicama koje su se na njega pozivale ostao je prostor i za redovnike koji žive zajedno i za pustinjake koji većinu dana provode u ćeliji.

Takav raspored nije bio kompromis između dvaju oslabljenih ideala. Zajednica je samotniku davala pravilo, liturgiju i odgovornost, dok je samoća čuvala prostor za duboku molitvu. Romualdovo iskustvo neuspjeloga opatovanja vjerojatno mu je pomoglo shvatiti da vanjska reforma bez nutarnjega pristanka ne traje. Camaldoli je zato rastao iz malih ćelija i dobrovoljno prihvaćene stege, a ne iz velike ustanove nametnute odozgo.

Romualdova važnost nije u osnutku jednoga potpuno ujednačenog reda za njegova života. Njegove su zajednice bile raznolike, a njegov vlastiti put obilježavali su pokušaji, neuspjesi i novi počeci. Trajna je ostala zamisao da redovnička zajednica treba štititi samoću, a samoća ne smije postati bijeg od zajedništva. Njegov život pokazuje kako se nagla revnost može pročistiti u discipliniranu tišinu koja drugima ostavlja prostor za isti poziv.