Sveti Robert Bellarmin

Robert Bellarmin bio je treće od desetero djece rođene u plemićkoj obitelji u gradu Montepulcianu, u Velikom Vojvodstvu Toskani, na području današnje Italije, oko 160 kilometara sjeverno od Rima. Unatoč plemenitu podrijetlu obitelji, Robertovi roditelji bili su materijalno siromašni. Kad se Robert rodio, njegov ujak Marcello Cervini degli Spannocchi bio je kardinal. Kad je Robertu bilo trinaest godina, njegov je ujak izabran za papu Marcela II., ali se ubrzo razbolio i umro nakon samo dvadeset i dva dana.

Još kao dijete Robert je bio poznat po svojoj inteligenciji. Smatralo se da je imao fotografsko pamćenje te je brzo pamtio stranice knjiga i pjesme, poput Vergilijevih pjesama na latinskom. S osamnaest godina stupio je u isusovački novicijat u Rimu, gdje se istaknuo. Nekoliko godina poslije, kad su od njega zatražili da predaje grčki, koji nije znao, učio ga je zajedno sa svojim studentima i brzo ga svladao dok ga je poučavao. Njegov teološki studij duboko ga je uronio u skolastičku teologiju tomizma. Studirao je u Padovi, a zatim u Louvainu, u današnjoj Belgiji, gdje je 1570., u dobi od dvadeset i osam godina, zaređen za svećenika.

Kao tek zaređeni svećenik, otac Bellarmin dobio je zadaću predavati na Sveučilištu u Louvainu, gdje je upravo bio završio teološki studij. Nakon šest godina ondje provedene u poučavanju, poslan je predavati na Rimski kolegij, današnje Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu. Ondje je postao duhovnik i ispovjednik bogoslova i budućega sveca, Alojzija Gonzage.

I u Louvainu i u Rimu otac Bellarmin postao je nadaleko cijenjen zbog svoje iznimne nadarenosti i propovijedanja. Dok je bio u Rimu, njegova su predavanja prerasla u trotomno djelo De Controversiis, obranu katoličke vjere nakon protestantske reformacije. Otac Bellarmin obradio je sedamnaest prijepora koji su proizišli iz protestantske reformacije te je snažno i rječito branio katolički nauk protiv njih. Bio je to prvi pokušaj jednoga katoličkog teologa da se tim prijeporima izravno pozabavi na sustavan i sveobuhvatan način. Njegovo je djelo postalo mjerilo teološke obrane vjere diljem Europe. Teme su uključivale Sveto pismo i Predaju, Krista, papu i Crkvu, sakramente, grijeh, milost, slobodnu volju i dobra djela. Ne samo da je izvrsno izložio katoličku vjeru nego je također razotkrio zablude Luthera, Calvina, Zwinglija i drugih koji su unutar protestantske reformacije sijali pomutnju. Bez sumnje, bio je sveti junak koji je Crkvi u to vrijeme bio prijeko potreban.

Osim pisanju, poučavanju i propovijedanju, otac Bellarmin bio je na papin poziv uključen i u upravne i diplomatske zadaće. Godine 1592., u dobi od pedeset godina, imenovan je rektorom Rimskoga kolegija. Godine 1598. postao je kardinal te mu je povjerena služba kardinala inkvizitora, koja je od njega tražila da bude sudac u važnim pitanjima Inkvizicije, poput suđenja za herezu. U vrijeme te službe sudjelovao je i u procesu protiv nekadašnjega dominikanca, a potom kalvinista, Giordana Bruna, koji je proglašen krivim i predan građanskim vlastima, a one su ga usmrtile.

Godine 1602. kardinala Bellarmina za biskupa je zaredio papa Klement VIII. i imenovao ga nadbiskupom Capue. Kad je papa Klement VIII. tri godine poslije umro, kardinal Bellarmin bio je među kardinalima izbornicima i dobio je neke glasove. Na koncu je izabran kardinal Alessandro de’ Medici, koji je uzeo ime papa Leon XI., ali je umro nakon dvadeset i šest dana. Na sljedećoj konklavi kardinal Bellarmin za dlaku je izbjegao izbor, na svoje veliko olakšanje. Umjesto njega izabran je kardinal Camillo Borghese, koji je uzeo ime papa Pavao V. Papa Pavao V., u skladu s odredbama Tridentskoga sabora, naredio je da se biskupi koji žive u Rimu moraju vratiti u svoje biskupije kako bi vršili svoju pastirsku dužnost. Ipak, od kardinala Bellarmina zatražio je da ostane, na što je on poslušno pristao. Odrekao se svoje nadbiskupske službe i postao istaknuti član Svetoga oficija i drugih kongregacija te glavni savjetnik i teolog Svete Stolice.

Tijekom sljedećih šesnaest godina kardinal Bellarmin postao je jedna od središnjih osoba u Vatikanu. Pomagao je razriješiti podjele unutar Crkve, pojašnjavao crkveno stajalište o važnim pitanjima, pomagao uvođenju nedavno objavljenoga Rimskog katekizma, odnosno Tridentskoga katekizma, kojemu je i sam ranije pridonio, dopisivao se s kraljevima i svjetovnim vladarima pa ih po potrebi i ukoravao te služio u mnogim drugim zadaćama. Godine 1616. kardinal Bellarmin sudjelovao je u odgovoru na sporna Galileijeva učenja, kojega je smatrao prijateljem. Premda ga nije osudio, iznio je crkveno stajalište da, budući da se Galileijevi zaključci ne mogu znanstveno dokazati, treba ostati pri tradicionalnom razumijevanju Svetoga pisma. Također je objasnio da bi, kad bi znanost dokazala Galileijevo mišljenje, naime da se zemlja okreće oko sunca, Crkva imala dužnost tumačiti Sveto pismo u svjetlu tih novih činjenica. Tek nakon Bellarminove smrti Crkva je otišla dalje i pogrješno osudila Galileja, na svoju kasniju veliku sramotu.

Nakon još jedne konklave kardinal Bellarmin se razbolio i povukao u mirovanje. U tim posljednjim godinama života napisao je nekoliko prekrasnih pobožnih djela: „Uspon duše k Bogu ljestvama stvorenih stvari“, „Sedam riječi na križu“ i „O umijeću dobre smrti“. Među njegovim drugim ranijim djelima nalaze se i vrstan komentar na Psalme, već spomenuto De Controversiis, njegov doprinos Rimskom katekizmu te nekoliko drugih manjih spisa.

Sveti Robert Bellarmin bio je po naravi obdaren blistavim umom. Ono što ga je učinilo svecem bilo je to što je samoga sebe i svaku svoju naravnu sposobnost posvetio službi i slavi Božjoj. Bog je primio taj prinos i po njemu učinio velika djela. Dok častimo ovoga sjajnoga i svetoga sveca, razmišljaj o važnosti da Bogu prikažeš darove i talente koje imaš. U čemu si dobar? Za što si sposoban? Što god to bilo, prinesi sama sebe Bogu i odluči postati sveto oruđe za njegovu vječnu slavu.