Sveti Rajmund Penyafortski, prezbiter

Sveti Rajmund Penyafortski bio je dominikanac koji je velik dio života proveo među knjigama, zakonima i ljudima koji su od njega tražili savjet. U srednjem vijeku, kada su papinske odluke bile razasute u mnogim zbirkama, uredio je djelo koje je crkvenim sudovima dalo zajednički pravni oslonac. Ipak, nije bio samo učeni kanonist. Pisao je za ispovjednike, vodio Red propovjednika i podupirao navještaj među ljudima drugih jezika i vjera. U svemu je nastojao da znanje služi dušama.

Rođen je oko 1175. u Kataloniji, nedaleko od Barcelone. U Barceloni je učio filozofiju i govorništvo, a u Bologni pravo; ondje je poslije poučavao kanonsko pravo. Na poziv barcelonskoga biskupa vratio se iz Italije u rodni kraj. Mogao je nastaviti uglednu učiteljsku karijeru, no susret s dominikancima usmjerio ga je prema drukčijem životu. Habit Reda propovjednika primio je 1222. godine, kao zreo čovjek. U red nije donio samo znanje iz knjiga: iskustvo poučavanja pomoglo mu je da složena pitanja pretvori u razumljive upute braći koja su odlazila među ljude.

Red propovjednika spojio je studij i navještaj evanđelja. Rajmund je u samostanu nastavio raditi ono što je poznavao, ali s novom svrhom. Braći koja su propovijedala i ispovijedala trebala je pomoć u slučajevima u kojima opće pravilo nije dovoljno bez poznavanja osobe. Za njih je sastavio Sumu o slučajevima pokore, priručnik koji povezuje crkveni nauk, pravo i razlučivanje savjesti. Nije nudio samo popis grijeha i kazni. Pomagao je ispovjedniku razumjeti okolnosti, težinu čina i put povratka Bogu. Pokora je trebala liječiti odnos s Bogom i bližnjima, a ne postati hladan postupak.

Zanimala su ga i pitanja braka. U spisu o njemu istaknuo je važnost slobodnoga pristanka muža i žene. U doba kad su obiteljski interesi i društveni položaj mogli snažno određivati brak, pozornost na pristanak nije bila sporedna pravna pojedinost. Rajmund je znao da pravo mora zaštititi stvarne ljude, uključujući one čiji se glas lako zanemaruje. Zato se u njegovim djelima razabire isti pastoralni pogled koji je oblikovao priručnik za ispovjednike: savjest se ne vodi proizvoljno, ali se ni čovjeka ne svodi na predmet propisa.

Papa Grgur IX. pozvao ga je u Rim. Ondje je Rajmund bio i papin ispovjednik, a dobio je zadaću koja će obilježiti povijest crkvenoga prava. Trebalo je prikupiti i urediti brojne papinske odredbe, ukloniti ponavljanja i nesklad te složenu građu učiniti uporabivom. Nastalo je pet knjiga Dekretala Grgura IX., objavljenih 1234. Ta je zbirka ostala jedan od temeljnih tekstova kanonskoga prava stoljećima, sve do novoga zakonika u dvadesetom stoljeću. Njezina vrijednost nije bila u Rajmundovu osobnom autoritetu nad zakonom, nego u jasnoći koja je omogućila dosljedniju primjenu crkvenih pravila.

Grgur IX. ponudio mu je nadbiskupsku stolicu u Tarragoni. Rajmund je odbio tu čast i vratio se dominikanskomu životu u Kataloniji. Nije time prestao djelovati u Crkvi: njegova je knjiga putovala dalje od njega, a savjet su i dalje tražili oni koji su nosili odgovornost za druge. Odbijanje nadbiskupstva pomaže razumjeti i kasniji odlazak s mjesta vrhovnoga poglavara. Nije izbjegavao težak posao, ali ni položaj nije smatrao nagradom za obavljen rad.

Dominikanska su ga braća 1238. izabrala za trećega vrhovnog poglavara Reda propovjednika. Već je bio u zrelim godinama, ali je nastojao upoznati zajednice koje je vodio. Posjećivao je kuće braće i sestara te radio na uređenju redovničkih konstitucija. U njih je uključena i mogućnost da poglavar odstupi sa službe. Kad je nova redakcija prihvaćena 1240., Rajmund se njome poslužio i odrekao se vodstva. Nije napustio red ni njegov rad; oslobodio je mjesto drugomu i nastavio služiti bez najviše časti.

U Barceloni su mu se za savjet obraćali i moćni ljudi. Dominikanska predaja pamti njegovu službu ispovjednika kralju Jakovu Aragonskom. Blizina vladaru mogla je otvoriti vrata korisnim djelima, ali je tražila i hrabrost da se kaže ono što kralj ne želi čuti. Oko Rajmundova odnosa s kraljem nastala je pripovijest o plovidbi s Mallorce do Barcelone na vlastitome plaštu, nakon što mu nije bilo dopušteno ukrcati se na brod. To je legendarna zgoda, a ne potvrđen putopis; u ikonografiji izražava slobodu savjesti pred kraljevskom moći.

Rajmund je živio u sredozemnom svijetu susreta i sukoba kršćana, Židova i muslimana. Podupirao je učenje arapskoga i hebrejskoga jezika među dominikancima kako bi propovjednici mogli razumjeti ljude kojima govore. Takav se rad odvijao u srednjovjekovnim prilikama obilježenima i političkom prisilom, pa ga ne treba pretvarati u sliku današnjega ravnopravnog dijaloga. Ipak, zahtjev za jezičnim učenjem pokazuje da se navještaj ne smije osloniti samo na nerazumijevanje i ponavljanje vlastitih riječi. S njegovim se poticajima u dominikanskoj predaji povezuje i teološki rad Tome Akvinskoga, osobito djelo koje je razlagalo kršćansku vjeru u susretu s nekršćanima; pojedinosti toga odnosa ostaju predmet povijesnoga razmatranja.

U crkvenim se prikazima njegova rada spominju škola hebrejskoga jezika u Murciji i škola arapskoga u Tunisu. One pokazuju da njegovo zanimanje za druge jezike nije ostalo samo savjet pojedincima. Braća su se trebala pripremiti za susret s ljudima koji nisu dijelili kršćansku vjeru, upoznati njihove riječi i način mišljenja te vlastitu vjeru znati izložiti bez oslanjanja na neznanje sugovornika. Za Rajmunda je takva priprava bila dio ozbiljnosti propovjedničkoga poziva.

Svetoga Petra Nolasca i osnivanje Reda Blažene Djevice Marije od Milosrđa, posvećenoga otkupu zarobljenika, kasniji crkveni prikazi također povezuju s Rajmundovim savjetom. Ta veza pokazuje širinu interesa koji su mu pripisivani: od kanonskih tekstova do ljudi lišenih slobode. Rajmundovo se ime održalo u redovničkom pamćenju i zbog podupiranja misija i zbog dugoga rada na pitanjima koja su se vraćala svakomu naraštaju ispovjednika.

Umro je u Barceloni 6. siječnja 1275., doživjevši vrlo duboku starost. Papa Klement VIII. proglasio ga je svetim 1601. godine. Crkva ga slavi 7. siječnja, a štuje kao zaštitnika kanonista. Njegove Dekretale odavno su dio povijesti prava, no razlog zbog kojega ga vjernici pamte širi je od pravničkoga djela: svoje je znanje i službu darovao Crkvi koja u svakome pravilu treba tražiti istinu, pravednost i spasenje osobe.