Sveti Rafael Arnáiz Barón

Rafael Arnáiz Barón bio je mladi Španjolac koji je napustio studij arhitekture radi trapističkoga života. Njegov boravak u samostanu više je puta prekidala šećerna bolest. Vraćao se obitelji radi oporavka, a zatim ponovno dolazio u zajednicu u kojoj je želio ostati. Umro je u dobi od dvadeset i sedam godina kao redovnički oblat, ne položivši redovničke zavjete. U pismima i drugim duhovnim zapisima ostavio je svjedočanstvo o traženju Boga, prihvaćanju bolesti i predanju Kristu.

Rođen je 9. travnja 1911. u Burgosu, u imućnoj katoličkoj obitelji. Otac mu je bio inženjer. Školovao se kod isusovaca, najprije u rodnom gradu, a zatim u Oviedu, kamo se obitelj preselila 1922. Već je u djetinjstvu pokazivao dar za crtanje. Školske su mu godine povremeno prekidale bolesti, ali je nastavio razvijati svoje sposobnosti. Ljudi koji su ga poznavali pamtili su njegovu vedrinu, smisao za humor i otvorenost prema drugima.

Prvoj je pričesti pristupio u Burgosu 1919. Obiteljski odgoj i isusovačko školovanje pomogli su mu upoznati kršćansku vjeru, kojoj će poslije posvetiti svoj život. Uz intelektualne i umjetničke interese razvijala se i želja za dubljom povezanošću s Kristom. Rafael nije odrastao izvan svijeta koji će poslije napustiti: poznavao je obiteljsko blagostanje, školovanje i društvene odnose, a odluku o samostanu donio je kao mladić s mogućnošću drukčijega životnog puta.

Godine 1930. započeo je studij arhitekture u Madridu. U tom je razdoblju boravio i kod rođaka blizu Ávile, s kojima je ostao blisko povezan. Njihova ga je potpora dovela do susreta s trapistima u samostanu San Isidro de Dueñas, u pokrajini Palenciji. Prvi je put došao 1930. Privukli su ga tišina, molitva i jednostavnost samostanskoga života. Osobit je dojam na njega ostavilo gregorijansko pjevanje, uključujući marijanski napjev Salve Regina na povečerju.

U studentskim je godinama u Madridu svakodnevno molio pred Presvetim Sakramentom u kapeli Caballero de Gracia. U noćnom je klanjanju sudjelovao u Oviedu. Euharistijska je molitva tako prethodila odlasku u samostan. Svoj je poziv razlučivao uz studijske obveze i molitveni život koji je već imao u gradu. Studij je prekinuo kako bi pristupio trapističkoj zajednici.

U siječnju 1934. ušao je u samostan i započeo pripravu za trapistički život, prihvaćajući ritam molitve, tišine i rada. Nakon školovanja u velikom gradu sada se pripremao za trajni ostanak u zajednici posvećenoj traženju Boga. Taj se plan ubrzo suočio s teškoćom koju nije mogao ukloniti vlastitim nastojanjem: nekoliko mjeseci nakon dolaska otkrivena mu je šećerna bolest.

Bolest je zahtijevala odlazak iz samostana i liječenje kod kuće. Rafael se morao odvojiti od novicijata koji je tek započeo. Slijedilo je više povrataka i ponovnih odlazaka. Samostanska pravila i mogućnosti skrbi za bolesnika nisu mu dopuštali da redovito prođe pripravu kao zdravi novaci. Između obiteljskoga doma i zajednice nastajali su mjeseci čekanja i oporavka. U tom se razdoblju nastavio moliti i pisati, održavajući vezu s pozivom zbog kojega je prekinuo dotadašnje školovanje.

Početkom 1936. vratio se u San Isidro de Dueñas kao oblat. Takav mu je položaj omogućio život u redovničkoj zajednici, iako zbog bolesti nije mogao nastaviti redoviti put prema zavjetima. Prihvatio je služenje u okviru svojih mogućnosti i nastojao sudjelovati u životu samostana. Njegovo pripadanje trapističkoj zajednici zato nije bilo praćeno redovničkom profesijom. Ostao je povezan s njom molitvom, poslušnošću i željom da se posveti Bogu.

Njegove su posljednje godine bile povezane i sa Španjolskim građanskim ratom. Bio je pozvan u vojsku, ali je zbog zdravstvenoga stanja proglašen nesposobnim za aktivnu službu. Nakon povratka u samostan bolest ga je u veljači 1937. ponovno prisilila na odlazak obitelji. Rafael nije mogao unaprijed odrediti koliko će dugo ostati u zajednici ni hoće li ikada moći položiti zavjete. U svojim je zapisima sve više razmatrao prihvaćanje Božje volje i predanje u okolnostima koje nije birao.

U Rafaelovoj je duhovnosti središnje mjesto imao Isus Krist. Razmatrao je njegovu ljubav te se učio predavati mu vlastite želje. Život u samostanu, zajednička molitva i osobni zapisi pomagali su mu izražavati ono što je proživljavao. Volio je i Blaženu Djevicu Mariju. Bolest nije prekrila sve druge odnose: ostao je povezan s obitelji i ljudima kojima je pisao, a humor i jednostavnost zadržali su mjesto u njegovu ophođenju.

Pisanje je postalo važan dio njegove kratke baštine. Pisao je majci i rođacima, a majka je poslije prikupila njegova pisma. U pismima i duhovnim zapisima razmatrao je molitvu, ljubav prema Kristu, poniznost i odricanje od vlastitih planova. O tim je temama pisao iz iskustva čovjeka kojemu se redovnički život neprestano prekidao. Posebno se vraćao potrebi da Boga traži radi njega samoga i da mu povjeri ishod svojega života. Njegovi su se tekstovi sačuvali i nakon smrti te postali važan put upoznavanja njegova duhovnog života, osobito među mladim čitateljima.

Posljednji se put u samostan vratio u prosincu 1937. Sljedećih je mjeseci nastavio živjeti u zajednici i pisati. Zdravlje mu se u travnju 1938. naglo pogoršalo. Umro je u samostanu 26. travnja, nedugo nakon dvadeset i sedmoga rođendana. Njegov se kratki život završio bez zavjeta kojima se nekoć nadao, ali unutar zajednice kojoj se uporno vraćao. U njegovim je zapisima ostalo sačuvano iskustvo predanja koje se razvijalo kroz te prekide i povratke.

Papa Ivan Pavao II. predstavio ga je mladima kao uzor na Svjetskom danu mladih u Santiagu de Composteli 1989. Njegova je životna blizina mladim ljudima bila vidljiva u dobi, započetu studiju i traženju poziva, ali i u granicama koje je morao prihvatiti. Za njim nisu ostale velike ustanove ni duga javna služba. Ostali su život u zajednici, pisma i duhovni zapisi u kojima je jednostavno izražavao svoju povezanost s Kristom.

Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 27. rujna 1992., a Benedikt XVI. svetim 11. listopada 2009. Spomendan mu je 26. travnja, na dan smrti. U njegovu se životu posebno pamti ustrajno vraćanje samostanskom pozivu i ljubav prema Kristu koja je našla izraz i kada mu zdravlje nije dopustilo dovršiti redoviti put redovničke izobrazbe.