Sveti Poncijan i Hipolit

Nakon što je Isus povjerio apostolima da pronose evanđelje sve do kraja zemlje, vjeruje se da je sveti Ivan Evanđelist obratio mnoge, među kojima i svetoga Polikarpa, kojega je zaredio za smirnskoga biskupa, u današnjoj Turskoj. Sveti Irenej postao je učenik svetoga Polikarpa te je najprije zaređen za svećenika, a potom za biskupa na području današnjega Lyona u Francuskoj. Vjeruje se da je jedan od današnjih svetaca, Hipolit, bio pod utjecajem svetoga Ireneja, a možda mu je čak bio i učenik.

Sveti Irenej bio je postojan protivnik novih krivovjerja svoga vremena. Njegovo znamenito djelo Protiv hereza opisuje mnoge zablude ranih hereza, osobito gnosticizma. Irenej je umro otprilike trideset i tri godine prije Hipolitove smrti, ali su se njihovi putovi vrlo vjerojatno susreli. Obojica su dijelila isto poslanje iskorjenjivanja hereze, i Hipolit je najvjerojatnije bio pod utjecajem biskupa Ireneja. Jedno od najpoznatijih Hipolitovih djela nosi naslov Philosophumena, odnosno „Pobijanje svih hereza”. U tom djelu, poput Ireneja, sustavno pobija krivovjerja svoga vremena, osobito gnosticizam.

No, potaknut pretjeranom revnošću, Hipolit je došao u sukob s papom svetim Zefirinom i drugim prezbiterima u Rimu, za koje je smatrao da su preblagi prema određenim krivovjerjima koja su pogađala Crkvu, osobito prema modalizmu, herezi koja niječe različite božanske osobe Presvetoga Trojstva. Kad je papa Zefirin umro, a 217. godine bio izabran papa sveti Kalist, Hipolit je držao da je papa Kalist previše popustljiv te se nije slagao s njegovim doktrinarnim pristupom pomirenju preljubnika i ubojica, koji je uključivao i priznavanje onoga što je Hipolit smatrao nevaljanim ženidbama. Hipolit je također optužio papu Kalista, kao što je bio optuživao i papu Zefirina, za modalizam. To je Hipolita dovelo do odvajanja od Katoličke Crkve te se proglasio protupapom. Protupapa Hipolit nastavio je svoj raskol za pontifikata dvojice nasljednika pape Kalista, pape Urbana (oko 223. – 230.) i pape Poncijana (230. – 235.).

Pontifikat pape Poncijana bio je obilježen njegovom trajnom borbom protiv hereza koje su bile veoma raširene u Crkvi. Osobito se borio protiv krivovjerja koja su se ticala naravi Presvetoga Trojstva. Poncijan je također poznat po osudi učenja znamenitoga teologa Origena. Među Origenovim osuđenim učenjima bila su vjerovanje u predegzistenciju duša i u konačno spasenje svih. Premda je Origen bio važan rani teolog u Crkvi, ta je osuda spriječila da službeno primi naslov „svetac”. Papa Poncijan također se tijekom cijeloga svoga pontifikata morao nositi s trajnim raskolom koji je vodio protupapa Hipolit.

Godine 235. Maksimin Tračanin došao je na vlast uz potporu svoje vojske i postao rimski car. Car Maksimin odmah je naredio uhićenje i tamničenje kršćanskih vođa. Među prvima koji su bili uhićeni bili su papa Poncijan i protupapa Hipolit, koji su obojica poslani na prisilni rad u teškim uvjetima rudnika na otoku Sardiniji.

Premda se njihovo uhićenje moglo činiti tragičnim, donijelo je dobar plod. Dok je bio u tamnici s papom Poncijanom, Hipolit se pokajao zbog svoga raskola i pomirio s papom, čime je okončana podjela koja je trajala približno osamnaest godina. Budući da iz tamnice nije mogao upravljati Crkvom, papa Poncijan odrekao se svoje službe, postavši tako prvi papa koji je to učinio. Uvjeti su bili toliko surovi da su obojica od njih umrla, te su tako postali mučenici. Papu Poncijana naslijedio je papa Anter, ali je umro nakon samo nekoliko mjeseci. Potom je izabran papa Fabijan, koji je sljedećih četrnaest godina vodio Crkvu.

Tijela Hipolita i Poncijana vraćena su u Rim unutar godine dana nakon njihove smrti, po nalogu pape Fabijana. Sveti Poncijan pokopan je u papinskoj kripti u Kalistovim katakombama, a sveti Hipolit na groblju uz Via Tiburtina. S vremenom je nad grobom svetoga Hipolita podignuta bazilika, što pokazuje kolikom su ga čašću držali rimski vjernici i koliku su radost osjećali zbog pomirenja ovoga mučenika s Crkvom.

Sveti Poncijan i Hipolit živjeli su u teškome razdoblju crkvene povijesti. Obojica su bili gorljivi branitelji istinske naravi Presvetoga Trojstva i obojica su umrla za vjeru. Osim svoje Philosophumene, sveti Hipolit ostavio nam je i Apostolsku predaju, koja donosi podroban opis ranih obreda ređenja, primanja katekumena u Crkvu i slavljenja euharistije. Ostavio nam je i komentar na proroka Daniela i na Pjesmu nad pjesmama, raspravu o Kristu i antikristu pronađenima u knjigama Daniela i Otkrivenja te razne propovijedi. Premda sveti Poncijan za sobom nije ostavio poznatih spisa, ostavio je svjedočanstvo svoga života i smrti, svoju spremnost na pomirenje sa suparnikom i svoju hrabru obranu istinskih nauka Crkve.

Dok častimo ovu dvojicu ranih svetaca, sjetimo se da njihove borbe nisu posve drukčije od naših današnjih. Premda se hereze i izazovi mijenjaju tijekom stoljeća, oni ujedno ostaju isti. Crpite nadahnuće iz hrabrosti i revnosti ove dvojice ljudi te molite da danas budete odani evanđelju kao što su oni bili u svoje vrijeme.