Sveti Polikarp

Zamislite da o Kristu učite od nekoga tko je osobno poznavao Isusa. Kakav bi to blagoslov bio! Upravo je taj blagoslov uživao današnji svetac. Sveti Polikarp upoznao je Isusa po propovijedanju svetoga Ivana Apostola, ljubljenoga učenika našega Gospodina.

Propovijedanje svetoga Ivana dotaknulo je mnoge živote, pa tako i život mladoga čovjeka po imenu Polikarp. Vjeruje se da je sveti Ivan zaredio Polikarpa za biskupa i poslao ga u grad Smirnu, u Maloj Aziji (današnja Turska). Polikarp je možda bio tek u tinejdžerskoj dobi kada je zaređen, a Crkvu u Smirni pastirski je vodio više od šezdeset ili sedamdeset godina. Sveti Irenej kasnije je zapisao da je Polikarp „govorio o svojem prisnom druženju s Ivanom i s ostalima koji su vidjeli Gospodina; i dozivao je u pamet njihove riječi“. Irenej je bio Polikarpov učenik, oko šezdeset i pet godina mlađi od njega. To što se vjera prenosila od Isusa na Ivana, od Ivana na Polikarpa, od Polikarpa na Ireneja, a od Ireneja na njegove učenike kroz vjekove, vrlo jasno pokazuje da je vjera koju danas imamo „apostolska“, to jest predana nam od Apostola. Polikarpa se obično ubraja među trojicu apostolskih otaca Crkve jer je učio od jednoga od Dvanaestorice i jer su se sačuvali neki njegovi spisi. Druga dvojica jesu sveti Ignacije Antiohijski i sveti Klement Rimski (treći papa).

Kao biskup, Polikarp je bio žestok i hrabar branitelj vjere, osobito protiv ranih hereza. Također je usko surađivao s drugim biskupima u ranoj Crkvi, uključujući i papu. Jedan od tih biskupa bio je apostolski otac sveti Ignacije Antiohijski. Godine 107. Ignacije je bio uhićen i u lancima proveden kroz grad Smirnu. Polikarp ga je putem susreo i poljubio njegove lance. Ignacije je poslije pisao Polikarpu moleći ga da se skrbi za njegov narod. Polikarp je to djelomično činio tako što je napisao poslanicu Crkvi u Filipima, u kojoj je narod prelijepo potaknuo u vjeri. To je jedino Polikarpovo pismo koje se sačuvalo.

Jednom prigodom, putujući kroz Rim, Polikarp je potražio papu Aniceta kako bi od njega primio savjet o mnogim brigama Crkve. U većini su se stvari slagali, ali nisu se složili o tome koji je pravi dan u godini za slavlje Uskrsa. Papa je držao da to uvijek treba biti nedjelja nakon Pashe, a Polikarp je smatrao da slavlje treba biti tješnje povezano s Pashom, bez obzira na to na koji dan u tjednu padala. Budući da se nisu mogli složiti, papa je dopustio Polikarpu i njegovim istočnim Crkvama da nastave svoju praksu, dok je Rimska Crkva nastavila svoju. Svoje su vrijeme zajedno s ljubavlju zaključili slaveći svetu misu.

Iako je Polikarp surađivao s papom i drugim biskupima, prema hereticima je bio prilično strog. Tako je, na primjer, heretik po imenu Markion naučavao da postoje dva boga, Bog Staroga zavjeta i Bog Novoga zavjeta. Jednoga dana Polikarp je susreo Markiona u Rimu. Markion se iznenadio što Polikarp zna za njegov nauk pa ga je upitao: „Poznaješ li me, Polikarpe?“ Polikarp je odgovorio: „Da, poznajem te kao prvorođenca đavlova!“

Polikarp je možda najpoznatiji po svojem mučeništvu, o kojemu postoji drugi najstariji pisani detaljni izvještaj o smrti jednoga mučenika; prvi je izvještaj o kamenovanju svetoga Stjepana kako je opisan u Djelima apostolskim. Prema tom izvještaju, kada su rimske vlasti tražile da uhite Polikarpa, on se isprva tjedan dana skrivao na poticaj nekih svojih sljedbenika. Naposljetku je bio pronađen, ali prije nego što su ga uhitili, zamolio je jedan sat da moli i pripravi se. Potom je izveden pred prokonzula u arenu ispunjenu gledateljima. Prokonzul ga je nazvao ateistom jer je odbacivao bogove Rimskoga Carstva. Zatim je obećao Polikarpu da će živjeti ako se odrekne kršćanstva. Rimljani su smatrali djelotvornijim navesti kršćane da hule na Krista nego ih učiniti mučenicima. Prokonzul mu je zaprijetio divljim zvijerima, no Polikarp je odgovorio: „Osamdeset i šest godina služim njemu i ni u čemu mi nije učinio zla. Kako bih onda mogao huliti na svoga Kralja koji me spasio?“ Prokonzul mu je tada zaprijetio da će ga spaliti, ali Polikarp je rekao: „Prijetiš mi ognjem koji gori samo neko vrijeme i ubrzo se gasi. Jer ne znaš za oganj budućega suda i za vječnu kaznu pripravljenu zlima.“ Prokonzul ga je tada osudio na smrt te su ljudi skupili drva za lomaču, ali kad su mu pristupili da ga čavlima pričvrste za drva, Polikarp je rekao: „Ostavite me ovako, jer Onaj koji mi daje snagu da podnesem oganj, dat će mi i to da bez sigurnosti vaših čavala ostanem na lomači nepomičan.“ Tada je vatra bila zapaljena i Polikarp je ondje ostao svojom voljom. No, na iznenađenje svih, njegovo tijelo nije gorjelo. Umjesto toga, širio se sladak miris dok ga je oganj okruživao i štitio. Razgnjevljen tim čudesnim događajem, jedan od vojnika probo ga je kopljem i usmrtio. Kad je to učinio, iz njegovih je prsa izletjela golubica, a prokuljalo je toliko krvi da se plamen ugasio. Vidjevši Polikarpovo mrtvo tijelo, neki iz razjarene svjetine pobojaše se da će njegovi sljedbenici uzeti njegovo sveto tijelo i iskazivati mu štovanje, pa su ponovno raspirili vatru i spalili njegovo mrtvo tijelo.

Mučeništvo poput ovoga traži nevjerojatnu hrabrost. Zahtijeva da čovjek cjelovito ispovijedanje vjere u Krista stavi iznad vlastitoga zemaljskog života. Premda možda niste pozvani na takvo tjelesno mučeništvo, pozvani ste imati Polikarpovu vjeru i hrabrost. Ta će vas hrabrost učiniti mučenikom u duhu, a ta će vas vjera uzdići do visina Neba. Razmatrajte danas o dubini vlastite vjere i hrabrosti te dopustite da Polikarpovo svjedočanstvo ojača vašu odluku da postanete njemu sličniji.