Sveti Polikarp iz Smirne

Sveti Polikarp iz Smirne jedna je od ključnih osoba najranijega kršćanstva nakon apostolskoga doba. Bio je biskup Smirne u Maloj Aziji, danas Izmiru u Turskoj, pisac, branitelj vjere i mučenik. Uobičajeno se ubraja među apostolske oce, skupinu ranih crkvenih učitelja čiji život i spisi povezuju naraštaj apostola s Crkvom 2. stoljeća. Uz njega se u toj skupini osobito ističu Klement Rimski i Ignacije Antiohijski.

Polikarp je rođen oko 69. godine, no pojedinosti o njegovu podrijetlu i mladosti nisu pouzdano poznate. Rana crkvena predaja povezuje ga s apostolom Ivanom i drugim ljudima koji su poznavali Isusove učenike. Najvažnije svjedočanstvo o toj vezi ostavio je Irenej Lionski, koji je kao mladić slušao ostarjeloga Polikarpa. Irenej se poslije prisjećao njegova načina govora, poučavanja i pripovijedanja o susretima s Ivanom i drugim svjedocima prvoga kršćanskog naraštaja. Zbog toga Polikarp nije važan samo kao pojedinačni crkveni prvak, nego i kao živa karika u prenošenju apostolske predaje.

Postao je biskup Smirne, važnoga lučkog grada na obali Egejskoga mora. Kasniji izvori njegovo imenovanje izravno pripisuju apostolima ili apostolu Ivanu, no precizne okolnosti ne mogu se povijesno utvrditi. Sigurno je da je dugo predvodio smirnsku zajednicu i da je među maloazijskim biskupima uživao velik ugled. Njegova se služba odvijala u vremenu kada kršćanske zajednice još nisu imale pravnu sigurnost, a istodobno su morale jasno oblikovati vlastiti nauk i način života.

Polikarp je bio povezan sa svetim Ignacijem Antiohijskim. Kada su Ignacija kao zatočenika vodili prema Rimu, prošao je kroz Smirnu i ondje susreo Polikarpa. Ignacije mu je poslije uputio posebno pismo, a u drugim je poslanicama izrazio povjerenje u njegovu službu. Nakon Ignacijeva odlaska Polikarp je prikupio njegova pisma i poslao ih kršćanima u Filipe. Uz zbirku je priložio vlastitu Poslanicu Filipljanima, jedino njegovo djelo koje je sačuvano.

Ta poslanica pokazuje pastira više usredotočena na vjernost primljenomu nauku i oblikovanje zajednice nego na stvaranje novoga teološkog sustava. Polikarp potiče kršćane na pravednost, ustrajnost, milosrđe i odgovorno ponašanje različitih članova zajednice. Često se oslanja na novozavjetne spise, pa je njegovo pismo važno i za razumijevanje njihove rane uporabe. U njemu se vidi da su se vjera, bogoslužje i svakodnevna etika shvaćali kao nerazdvojna cjelina.

U starosti je Polikarp putovao u Rim kako bi s papom Anicetom razgovarao o pitanjima crkvene prakse. Najpoznatije je bilo neslaganje o datumu slavljenja Uskrsa. Maloazijske su zajednice slijedile običaj vezan uz četrnaesti dan židovskoga mjeseca nisana, dok se u Rimu blagdan slavio nedjeljom. Polikarp i Anicet nisu postigli jedinstveno rješenje, ali nisu prekinuli zajedništvo. Rastali su se u miru, dopuštajući da svaka strana zadrži naslijeđeni običaj. Taj susret ostao je rani primjer kako se ozbiljna razlika u disciplinskoj praksi može podnijeti bez razdora.

Izvori Polikarpa prikazuju i kao odlučna protivnika učenja koja je smatrao nespojivima s apostolskom vjerom. Predaja pamti njegov susret s Markionom, učiteljem koji je radikalno razdvajao Boga Staroga zavjeta od Boga kojega naviješta Krist. Polikarpov odgovor u toj je pripovijesti izrazito oštar. Premda se pojedinosti takvih zgoda ne mogu uvijek provjeriti, one odražavaju njegovu reputaciju čovjeka koji nije ublažavao razliku između nauka koji je primio i novih tumačenja koja su mijenjala njegovu bit.

O Polikarpovoj smrti govori Mučeništvo svetoga Polikarpa, pismo smirnske zajednice drugim kršćanima. To je jedan od najranijih sačuvanih izvanbiblijskih opisa kršćanskoga mučeništva. Nastao je blizu opisanih događaja, iako su pojedini rukopisni detalji i točno datiranje predmet rasprave. Mučeništvo se najčešće smješta oko 155. godine, 23. veljače, dok neki izvori predlažu nešto kasniji datum.

Prema tome izvještaju, progon je već zahvatio druge kršćane u Smirni kada je mnoštvo počelo tražiti Polikarpa. Na nagovor svojih ljudi povukao se iz grada, ali je nakon otkrivanja odbio dalje bježati. Dočekao je stražare mirno, dao im jesti i zatražio vrijeme za molitvu. Starost i dostojanstvo zatočenika ostavili su dojam čak i na ljude koji su ga vodili u grad.

U stadionu je izveden pred prokonzula. Vlast mu je ponudila oslobođenje ako se odrekne Krista i izvrši traženi javni čin lojalnosti rimskim bogovima i carskomu poretku. Polikarp je odbio. Izvještaj mu pripisuje riječi da Kristu služi osamdeset i šest godina i da ne može pogrditi kralja koji ga je spasio. Ta rečenica ne dopušta siguran zaključak je li tada imao osamdeset i šest godina ili je toliko vremena bio kršćanin, ali jasno prenosi bit njegova odgovora: dugogodišnja vjernost nije se mogla zamijeniti kratkotrajnim izbavljenjem.

Prokonzul mu je zaprijetio zvijerima, a zatim vatrom. Kada prijetnje nisu uspjele, osuđen je na spaljivanje. Smirnski izvještaj opisuje kako je odbio da ga čavlima pričvrste za lomaču te je ostao vezan. Plamen ga, prema pripovijesti, nije zahvatio na očekivan način, pa ga je izvršitelj na kraju usmrtio oštricom. Tijelo mu je potom spaljeno, a kršćani su prikupili preostale kosti i čuvali uspomenu na dan njegove smrti. Čudesne pojedinosti pripadaju načinu na koji je rana zajednica razumjela i prenijela njegovo svjedočanstvo; povijesna jezgra izvještaja jest javna osuda i smrt zbog odbijanja da zaniječe vjeru.

U pismu o mučeništvu Polikarp nije prikazan kao čovjek koji traži smrt. Najprije se sklanja na nagovor drugih, a pred vlast izlazi tek kada bijeg više nema smisla. Njegova hrabrost nije naglost nego mirna postojanost. Rana je zajednica pritom jasno razlikovala štovanje mučenika od klanjanja koje pripada Bogu: Polikarpove je ostatke čuvala kao dragocjenu uspomenu i okupljala se na obljetnicu njegove smrti.

Polikarpov se spomendan slavi 23. veljače. Njegova važnost nadilazi dramatičan završetak života. Sačuvana poslanica, Irenejova sjećanja, povezanost s Ignacijem i rano svjedočanstvo o mučeništvu zajedno oblikuju rijetko cjelovitu sliku biskupa iz prve polovice 2. stoljeća. U njemu se susreću osobno pamćenje apostolskoga naraštaja, briga za jedinstvo različitih crkvenih običaja, obrana primljenoga nauka i vjernost potvrđena smrću.