Sveti Pio V.

Sveti Pio V. bio je dominikanac koji je na papinsku službu donio redovničku strogost, snažan osjećaj dužnosti i odlučnost da provede odluke Tridentskoga sabora. Njegov kratki pontifikat, od 1566. do 1572., duboko je utjecao na liturgiju, obrazovanje klera, crkvenu upravu i europsku politiku. Bio je čovjek osobne skromnosti i brige za siromašne, ali i vrlo tvrd upravitelj čije represivne vjerske i društvene mjere pripadaju teškim stranama njegova doba.

Rodio se 17. siječnja 1504. u Boscu, danas Bosco Marengo u Pijemontu, kao Antonio Ghislieri. Potjecao je iz osiromašene obitelji i kao dječak pomagao u njezinu uzdržavanju. S četrnaest godina stupio je među dominikance i uzeo ime Michele. Školovao se u Vigevanu, Bologni i Genovi, osobito se posvetivši Svetomu pismu i teologiji Tome Akvinskoga. Za svećenika je zaređen 1528. Sljedećih je godina predavao filozofiju i teologiju, odgajao novake, bio prior više samostana i provincijal Lombardije.

Njegov redovnički život obilježavali su molitva, šutnja, post i jednostavnost. Takvu stegu nije smatrao privatnom pobožnošću, nego pravilom koje treba oblikovati i zajednicu. U vrijeme širenja reformacijskih ideja povjerene su mu inkvizitorske službe u sjevernoj Italiji. Obavljao ih je nepokolebljivo, uvjeren da je očuvanje pravovjerja temeljna pastirska odgovornost. Papa Pavao IV. imenovao ga je 1556. biskupom Sutrija, 1557. kardinalom, a potom velikim inkvizitorom. Godine 1559. postao je biskup Mondovìja, gdje je nastojao obnoviti ratom oslabljenu biskupiju.

Ghislieri je bio poznat po otporu nepotizmu i po spremnosti da se suprotstavi moćnicima, uključujući pape. Nakon smrti Pija IV. kardinali su ga 7. siječnja 1566., uz važnu potporu Karla Boromejskoga, izabrali za papu. Uzeo je ime Pio V. i zadržao jednostavne navike dominikanca. Smanjio je raskoš dvora, novac usmjeravao siromašnima, posjećivao bolesnike i pomagao osnivanje bolnica. Njegova osobna askeza nije bila predstava: živio je mnogo skromnije od onoga što je papinski položaj omogućavao.

Glavna zadaća njegova pontifikata bila je provedba Tridentskoga sabora, završenoga 1563. Sabor je odgovorio na potrebu unutarnje obnove Crkve i na izazove protestantske reformacije. Pio je od biskupa tražio da borave u svojim biskupijama, održavaju sinode, obilaze župe i nadziru izobrazbu i život klera. Podupirao je osnivanje sjemeništa, katehetsku pouku i obnovu redovničke stege. Borio se protiv simonije i zlouporabe crkvenih položaja. Rimski katekizam, pripremljen nakon sabora, objavljen je 1566., a uslijedile su obnovljene liturgijske knjige.

Godine 1568. proglasio je novi Rimski brevijar, a 1570. Rimski misal. Misal je ujednačio slavljenje mise u velikom dijelu Latinske Crkve, uz iznimku obreda koji su mogli dokazati najmanje dvjesto godina staru uporabu. Taj je oblik rimskoga obreda, poslije nazvan tridentskim, ostao mjerodavan stoljećima. Pio je 1567. Tomu Akvinskoga proglasio naučiteljem Crkve te potaknuo izdavanje njegovih sabranih djela. Time je dominikansku teološku baštinu čvrsto ugradio u obrazovanje nakon Tridentskoga sabora.

Obnova je kod Pija V. imala i strogu, represivnu stranu. Jačao je inkviziciju, nadzirao knjige i kažnjavao ono što je držao krivovjerjem ili javnim nemoralom. U Papinskoj Državi donosio je oštre kaznene propise. Godine 1569. protjerao je Židove iz većega dijela papinskih područja, dopuštajući im ostanak samo u Rimu i Anconi. Takve odluke nanijele su stvarnu patnju i ne mogu se svesti na njegovu osobnu pobožnost. Pokazuju koliko su u šesnaestom stoljeću vjerska uniformnost, državna prisila i crkvena vlast bile povezane.

Njegova politika snažno se odrazila i izvan Italije. Bulom Regnans in Excelsis iz 1570. izopćio je englesku kraljicu Elizabetu I. i proglasio njezine podanike oslobođenima poslušnosti prema njoj. Taj je potez, zamišljen kao obrana vjere i potpora protivnicima kraljičine crkvene politike, dodatno ugrozio engleske katolike jer ih je vlast još lakše mogla prikazivati kao politički nepouzdane. U Francuskoj je podupirao borbu protiv hugenota, a u drugim zemljama nastojao očuvati katoličke vladare i ustanove.

Najpoznatiji vanjskopolitički pothvat njegova pontifikata bilo je stvaranje Svete lige protiv Osmanskoga Carstva. Savez papinskih, španjolskih, mletačkih i drugih snaga izvojevao je 7. listopada 1571. veliku pomorsku pobjedu kod Lepanta. Pio je pobjedu pripisao Marijinu zagovoru i molitvi krunice te ustanovio blagdan Gospe od Pobjede, iz kojega se razvio spomen Gospe od Krunice. Lepanto nije uklonio osmansku moć na Sredozemlju, ali je postao snažan simbol za tadašnju kršćansku Europu.

Unatoč političkoj tvrdoći, Pio je u Rimu ulagao i u svakodnevni život stanovništva. Tijekom gladi nabavljao je žito, dijelio pomoć potrebitima i podupirao javne radove povezane s vodom i zdravljem. Suzbijao je razbojništvo i pokušavao upravu učiniti djelotvornijom. Njegov Rim trebao je, prema njegovoj zamisli, biti grad uređen prema redovničkoj disciplini. Zbog toga su ga jedni poštovali kao obnovitelja, dok su ga drugi doživljavali kao pretjerano strogoga vladara.

Pio V. umro je u Rimu 1. svibnja 1572. Pokopan je u bazilici svete Marije Velike. Papa Klement X. proglasio ga je blaženim 1. svibnja 1672., a Klement XI. svetim 22. svibnja 1712. Njegov se liturgijski spomen slavi 30. travnja. U ikonografiji se pojavljuje u bijelom dominikanskom habitu i papinskoj odjeći, s raspelom ili knjigom.

Njegov je utjecaj nadživio šest godina pontifikata. Katekizam, brevijar i misal koje je objavio davali su zajednički okvir crkvenom poučavanju i bogoslužju, dok je zahtjev za boravkom biskupa u vlastitim biskupijama jačao neposrednu pastirsku odgovornost. Dominikanska usmjerenost na studij i propovijedanje vidljiva je i u njegovu promicanju teologije Tome Akvinskoga.

Njegova ostavština traži cjelovit pogled. Bio je iskreno pobožan redovnik, neumoran provoditelj crkvene obnove i papa koji je osobnom skromnošću raskidao s dvorskom raskoši. Ujedno je primjenjivao prisilu prema vjerskim i društvenim protivnicima te donosio odluke s teškim posljedicama za manjine. Svetost koju mu je Crkva priznala ne uklanja povijesnu odgovornost tih čina. Pio V. ostaje važan svjedok snage osobne discipline i institucionalne reforme, ali i upozorenje koliko se težnja za jedinstvom može izobličiti kada se spoji s prinudnom vlašću.