Sveti Pio V.

Godine 1517., kada je Martin Luther u Njemačkoj objavio svojih devedeset i pet teza, potaknuvši protestantsku reformaciju, europska su se kraljevstva suočavala s mnogim izazovima, a Crkvi je bila prijeko potrebna obnova. Odnosi između Crkve i države bili su neprestano napeti. Neki su se građanski vladari borili da njihovi krajevi ostanu katolički, dok su drugi nastojali iskorijeniti katoličku vjeru. Mnoga su ta kraljevstva međusobno ratovala, a sva su bila pod stalnom prijetnjom muslimanskih osvajača. Unutar same Crkve bila je potrebna obnova kako bi se ispravile financijske zlouporabe, nepotizam, nedostatna formacija klera, loše ustrojena uprava, teološke rasprave i neujednačenost liturgijskoga bogoslužja. Upravo je u takve povijesne okolnosti rođen današnji svetac.

Antonio Ghislieri rodio se u mjestu Bosco Marengo na sjeverozapadu Italije. Kao dijete bio je siromašan i radio je kako bi pomogao uzdržavati svoju obitelj. U dobi od četrnaest godina uzeo je ime Michele kada je stupio u dominikanski red, a školovanje je stekao kod redovnika u Vigevanu, Bologni i Genovi. Tijekom svoje formacije bio je izvrstan i marljiv učenik kojega su osobito privlačili proučavanje Svetoga pisma i nauk svetoga Tome Akvinskoga. U dobi od dvadeset i četiri godine zaređen je za svećenika, a tijekom sljedećih šesnaest godina predavao je teologiju i filozofiju, odgajao dominikanske novake i služio kao prior u raznim samostanima. Kao mlad svećenik otac Michele nastavio je produbljivati svoj molitveni život, razvio je snažnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i krunici, provodio noćna bdjenja, prigrlio dominikansku karizmu, postio, činio pokoru, prihvatio siromaštvo i gajio nutarnju šutnju po kojoj je nastojao trajno ostati sabran, odbijajući upuštati se u isprazne razgovore.

Godine 1542., kako bi se odgovorilo na trajnu prijetnju zabluda koje je unijela protestantska reformacija, a koje su se polako širile u talijanske države, papa Pavao III. preustrojio je Talijansku inkviziciju. Ubrzo nakon toga otac Michele bio je imenovan za službu na više inkvizitorskih zadaća, koje je obavljao s nepokolebljivom odlučnošću. Godine 1556. papa Pavao IV. imenovao ga je biskupom Sutríja, biskupije sjeverno od Rima, a godinu dana poslije postao je kardinal. Kao biskup, a potom i kao kardinal, nastavio je revno djelovati, snažno braneći pravu vjeru, iskorjenjujući krivovjerje, ispravljajući zloporabe, učvršćujući crkvene strukture i osobno živeći život vjere i ćudoređa na koji je bio pozvan. Stekao je tolik ugled, a njegova hrabrost, jasnoća i revnost bili su toliko korisni Crkvi, da ga je Sveti Otac imenovao vrhovnim inkvizitorom cijeloga kršćanstva. Godine 1559. premješten je sjevernije u biskupiju Mondovì, ali je redovito pozivan u Rim na savjetovanje s papom. U Mondovìju je energično nastojao obnoviti tu biskupiju nakon što su je opustošili ratovi, dodatno potaknuti teološkom pomutnjom izazvanom protestantskom reformacijom.

Biskup Michele nije bio čovjek koji popušta, pa ni kada je riječ o papi. Jedna od trajnih zloporaba u Crkvi toga vremena bio je nepotizam, praksa podjeljivanja crkvenih povlastica vlastitoj rodbini. Kada je papa Pavao IV. objavio svojemu dvoru da želi svoga četrnaestogodišnjeg nećaka učiniti kardinalom, biskup Michele odlučno mu se usprotivio i zaustavio tu zloporabu. Premda je to dovelo do toga da mu papa umanji neke inkvizitorske ovlasti, mnogi su mu se kardinali zbog toga počeli diviti. Kao posljedica toga, godine 1566. biskup Michele izabran je za novoga papu te je uzeo ime Pio V.

Samo tri godine prije izbora Pija V. za papu, Tridentski sabor, koji je trajao osamnaest godina, zaključio je svoje posljednje zasjedanje. Taj je sabor označio početak katoličke protureformacije, koja je izravno odgovorila na teološka i liturgijska pitanja te nastojala ukloniti različite zloporabe u Crkvi. Preostalo je još samo provesti saborske odluke. To nije bio lak zadatak, ali papa Pio V. bio je bez sumnje pravi čovjek za to.

Od početka svojega pontifikata papa Pio V. nastavio je biti onaj sveti, molitveni, savjesni i odlučni Božji čovjek kakav je bio još od mladosti. Umjesto da se ponaša kao kralj, ponašao se kao sluga. Nastavio je nositi svoj bijeli dominikanski habit, od kojega je imao samo jedan, i zato papa i danas nosi bijelo. Novac predviđen za raskošne papinske gozbe dijelio je siromasima. Posjećivao je bolesnike, gradio bolnice, dvaput dnevno molio pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te se opirao zamkama koje dolaze s moći i bogatstvom. Osobito su Papinske Države ubrzo postale više nalik samostanu nego kraljevstvu.

Kako bi odgovorio na teološke pomutnje koje su dijelile Crkvu, proglasio je novi katekizam osobito namijenjen župnicima, uveo katehetsku pouku za mlade, uveo nauk svetoga Tome Akvinskoga na sveučilišta te nastavio dobro djelo Svetoga ureda inkvizicije s pastoralnom revnošću. Kako bi odgovorio na crkvena pitanja, ustajao je protiv nemorala u kleru, čvršće ih vezao uz jednu biskupiju, naložio uspostavu sjemenišnoga sustava, ponovno potvrdio praksu celibata, poticao biskupe da ostanu u svojim biskupijama i da im služe kao pravi pastiri te obnovio oslabljenu stegu u redovničkim kućama. Kako bi odgovorio na duhovne potrebe Crkve, osobito je širio pobožnost prema svetoj krunici, koju je i sam svakodnevno molio u cijelosti, te je proglasio novi brevijar i Rimski misal. Na političkoj razini nije oklijevao ukoravati, pa čak i kažnjavati, vladare koji su skretali s pravoga puta. Branio je Europu od muslimanskih osvajača radeći s raznim vladarima na stvaranju Svete lige, zajedničkoga pothvata katoličkih kraljevstava u Španjolskoj i Italiji, kojemu je pripadao i Malteški red.

Kroz povijest je Crkvi uvijek bila potrebna nutarnja obnova. Iako Krist nikada ne napušta svoju Crkvu, oni kojima je povjerena briga za nju jesu grešnici. Ali među tim grešnicima Bog uvijek podiže svece kako bi Crkvu i njezine ustanove ponovno usmjerio na pravi put. U šesnaestome stoljeću jedan od najuočljivijih svetaca kojima se Bog poslužio u tu svrhu bio je papa Sveti Pio V.

Dok častimo ovoga svetoga papu, razmišljaj o vlastitome pozivu da podupireš trajne potrebe obnove unutar Crkve. Te će potrebe uvijek postojati. Iako nisi pozvan to činiti iz perspektive papinske službe, pozvan si to činiti u okviru vlastitoga poziva. Razmisli na koje načine možeš obnoviti vlastiti život, svoju obitelj, svoju župu i zajednicu. Predaj se u molitvi Božjoj volji i traži dar hrabrosti kako bi se Bog tobom poslužio na načine koji nadilaze tvoje naravne sposobnosti.