Sveti Pio iz Pietrelcine

Sveti Padre Pio rođen je kao Francesco Forgione u Pietrelcini u Italiji, seoskom gradiću s oko 4.000 stanovnika. Kao dijete zvali su ga Franci. Njegovi roditelji bili su siromašni nadničari na poljima, a djeca su pomagala u radu. Franci je bio treće od sedmero (ili osmero) djece, od kojih je dvoje (ili troje) umrlo u najranijoj dobi, što je u to vrijeme bilo vrlo uobičajeno. Središte mjesta bila je mjesna crkva svete Ane, oko koje su se neprestano odvijali blagdani, mise, procesije, devetnice i župne svečanosti. Glavna svečanost svake godine bila je u čast njihove zaštitnice, Gospe od Izbavljenja, i trajala je tri dana svakoga kolovoza. Nakon dovršena dnevnog posla, većina se večeri provodila sa susjedima, uz makarone, pjesmu, pripovijedanje i igru po poljima.

Obitelj Forgione bila je duboko pobožna, a Franci je od najranije dobi pokazivao izvanrednu pobožnost. Obitelj je osobito štovala svece i Blaženu Djevicu Mariju, a ta je ljubav ostala s Francijem kroz čitav njegov život. Kao malo dijete, Franci je često imao noćne more. Kasnije će reći da je vjerovao kako ga je đavao mučio već u toj nježnoj dobi. Također se poslije prisjećao da je, otkako zna za sebe, mogao komunicirati sa svojim anđelom čuvarom te da je imao redovita viđenja Blažene Majke i Isusa. Već od pete godine Franci se posvetio Bogu i Blaženoj Djevici. Bio je dobar učenik, premda su u njegovu selu bile dostupne samo tri godine državne škole. Kroz cijelo djetinjstvo trpio je i od raznih bolesti.

U dobi od deset godina Franci je susreo bradatoga kapucinskog redovnika koji je obilazio sela proseći hranu i potrepštine za svoju zajednicu. Franci je bio toliko zadivljen njime da je roditeljima rekao: „Želim biti brat s bradom!“ Premda su isprva bili zabavljeni tim riječima, roditelji su njegovu želju shvatili ozbiljno i posjetili kapucinski samostan oko trinaest milja sjevernije. Braća su pristala primiti Francija, ali mu je bila potrebna bolja priprava u školovanju. Budući da njegovi roditelji nisu mogli platiti privatnu školu ni učitelja, njegov je otac odlučio otputovati u Ameriku kako bi zaradio novac za njegovo obrazovanje. Kad je stigao u Ameriku, otac je kući slao devet američkih dolara tjedno, i Franci je mogao steći potrebno obrazovanje. U dobi od petnaest godina stupio je među kapucine, dobivši ime Pio, možda po papi Piju I., čije su se relikvije nalazile u njegovoj župnoj crkvi svete Ane, a možda u čast Pija iz Beneventa, provincijala.

Samo pet dana prije ulaska među kapucine, Franci je ipak osjetio tjeskobu zbog napuštanja jedinoga života koji je poznavao i ulaska u redovnički život. Dok je molio, doživio je ono što se naziva „intelektualnim viđenjem“, u kojem je njegov um ugledao ono što će kasnije opisati kao „veličanstvenog Muža rijetke ljepote, blistava poput sunca“. Taj ga je Čovjek uzeo za ruku i poveo do „strašnoga ratnika“ i „tajanstvenoga stvora“ s kojim mu je bilo rečeno da se mora boriti. Oklijevao je, ali ga je taj Čovjek ohrabrio. Borio se i pobijedio, a stvor je pobjegao. Tada mu je taj Čovjek stavio na glavu krunu neopisive ljepote i rekao mu da će se morati neprestano boriti s tim stvorom, ali da će uz Njegovu pomoć uvijek pobjeđivati. Tri dana poslije, nakon što je primio svetu Euharistiju, Franci je shvatio da će njegov život kapucina biti trajna borba protiv stvora iz pakla, ali da je Čovjek uza nj Krist koji ga nikada neće napustiti. Još je jedno viđenje imao dva dana poslije, uoči samoga odlaska, kada su mu se ukazali Isus i Blažena Djevica te ga tješili i krijepili dok se pripravljao za svoj novi poziv. Ta će se viđenja obistiniti tijekom njegovih šezdeset i pet godina redovničkoga života.

Život novaka donio je sa sobom mnogo reda i stege. Braća su se okupljala na molitvu sedam puta na dan, provodila duge sate u učenju, živjela u vrlo jednostavnoj i maloj ćeliji, hodala bosa, često postila i bavila se ručnim radom. Godine 1907., u dobi od devetnaest godina, Pio je položio doživotne zavjete, a 1910., u dobi od dvadeset i tri godine, zaređen je za svećenika. Tijekom sedam godina priprave za ređenje brat Pio neprestano je bio slaba zdravlja. Njegova subraća također su svjedočila da je redovito padao u zanos za vrijeme molitve, da je katkad levitirao, a katkad plakao, toliko uronjen da je gubio pojam o vremenu i mjestu. Nakon ređenja njegovo je zdravlje bilo toliko narušeno da mu je dopušteno preseliti se u obiteljsku kuću u nadi da će ozdraviti. Ondje je ostao do 1916., kada je, u dobi od dvadeset i devet godina, poslan u kapucinski samostan Gospe od Milosti u San Giovanni Rotondu, gdje će živjeti do kraja života, osim tijekom kratkoga razdoblja kada je za Prvoga svjetskog rata bio pozvan u vojnu službu, iz koje je ubrzo otpušten zbog lošega zdravlja.

U San Giovanni Rotondu Padre Pio ubrzo je postao poznat kao mistik. Njegove su mise bile iznimno sabrane i duge zbog produljenih zanosa. Često je ispovijedao i mnogima davao duhovne savjete. Njegov najpoznatiji savjet bio je: „Moli, ufaj se i ne brini.“ Dana 20. rujna 1918., dok je molio nakon mise, Padre Pio imao je viđenje Čovjeka s kojega je kapala krv iz ruku, nogu i boka. Odjednom je tijelo Padra Pija bilo probodeno tim ranama, te je primio stigme. Te je rane javno nosio točno pedeset godina. Iz njih je svakoga dana teklo i do čaše krvi, širile su nebeski miris i uzrokovale mu veliku bol, osobito rana na ramenu, ondje gdje je Krist nosio križ. Tijekom sljedećih pedeset godina bezbrojni su liječnici pregledavali te rane, ali nijedan nije mogao dati znanstveno objašnjenje. Tijekom sljedećih trinaest godina ljudi su hrlili vidjeti toga živog sveca i mistika. Počeo je očitovati karizme ozdravljanja, bilokacije, levitacije, proroštva, brojnih čudesa i dara jezika, tako da su strani posjetitelji čuli kako govori na njihovu vlastitom jeziku. Imao je sposobnost čitati srca, znao je tjednima živjeti ne uzimajući ništa osim svete Euharistije, a spavao je vrlo malo ili nimalo. Iz njegova su služenja proizašla čudesna i duboka obraćenja.

Običnom katoliku ti su čudesni događaji bili više nego nadahnjujući; nekim crkvenim vlastima bili su razlog za zabrinutost. Godine 1922. započela je duga istraga i na njegovo svećeničko djelovanje bila su stavljena ograničenja. Godine 1931. Sveta Stolica zabranila je Padru Piju javno djelovanje i privatnu komunikaciju s Božjim narodom. Dvije godine poslije papa Pio XI. ukinuo je ta ograničenja, rekavši: „Nisam bio loše raspoložen prema Padru Piju, nego sam bio loše obaviješten.“ Premda mu je ponovno bilo dopušteno javno služiti, Padre Pio ostao je pod prismotrom i sumnjom raznih crkvenih vlasti još trideset godina, sve dok nije bio potpuno opravdan po papi Pavlu VI. nakon njegova izbora za papu 1963. godine.

Uz svoje čudesno služenje koje se sastojalo od svakodnevne mise, propovijedanja i bezbrojnih sati u ispovjedaonici, Padre Pio sagradio je i bolnicu za one u krajnjoj potrebi. Sveta Stolica dala mu je posebno dopuštenje da sam nadzire i upravlja bolnicom, što je nadilazilo uobičajena prava i dužnosti redovnika.

Dana 22. rujna 1968. Padre Pio slavio je svečanu misu, prenošenu na televiziji i popraćenu tisućama vjernika, u spomen na pedesetu obljetnicu primitka stigmi. Sljedećega dana njegove su rane nestale i on je prešao u Nebo. Procjenjuje se da je njegovu sprovodu prisustvovalo 100.000 ljudi.

Na mnogo načina, Sveti Padre Pio bio je svetac koji se javlja jednom u tisuću godina. Premda su i drugi sveci nosili stigme, nitko ih nije nosio tako vidljivo i tako dugo. Neprestano je živio u božanskom zajedništvu, Bog se njime služio na posve čudesne načine, doveo je do bezbrojnih obraćenja i vjerovao da će se njegovo pravo djelo odvijati nakon njegove smrti. Od 1968. to se djelo nastavlja: njegova se priča pripovijeda, njegov se zagovor osjeća, a čudesa se i dalje događaju. Njegovo tijelo sada počiva u hodočasničkoj crkvi Padra Pija u San Giovanni Rotondu, jednom od najposjećenijih hodočasničkih mjesta na svijetu.

Dok iskazujemo čast ovome zadivljujućem svecu, dopustite da vas njegov čudesni život nadahne. No još dublje promišljajte život molitve i sjedinjenja s Bogom koji je živio. Njegova svetost daleko je nadilazila čudesa. Ona je prije svega bila plod molitve, pokore, kreposna života i nepokolebljive poslušnosti Božjoj volji. Svatko od nas sposoban je za istu razinu svetosti, čak i ako se Bog ne posluži nama na čudesan i karizmatski način. Tražite svetost po molitvi i pokori te molite zagovor svetoga Padra Pija da vam pomogne.