Sveti Pio iz Pietrelcine, svećenik

U San Giovanni Rotondo dolazili su ljudi željni vidjeti neobične rane na rukama kapucinskoga fratra. Otac Pio upućivao ih je prema ispovijedi, euharistiji i molitvi. Za neke je bio strog ispovjednik, za druge strpljiv slušatelj koji je znao prepoznati koliko ih boli vlastiti život. U njegovoj su blizini nastajale skupine molitve, a iz brige za bolesne izrasla je velika bolnica. Izvanredne pojave pratile su glas o njemu, ali je njegovo dugogodišnje svećeništvo imalo svakodnevni ritam: služiti misu, primati ljude, moliti i nositi vlastite kušnje.

Rodio se 25. svibnja 1887. u Pietrelcini, nedaleko od Beneventa, kao Francesco Forgione. Njegovi roditelji Grazio i Maria Giuseppa živjeli su jednostavno i odgajali djecu u katoličkoj vjeri. Francesco je odrastao u seoskome okruženju u kojemu rad i molitva nisu bili odvojeni svjetovi. Već je mlad pokazivao želju za redovničkim životom. Godine 1903. stupio je u novicijat manje braće kapucina u Morconeu i primio ime fra Pio. Kapucinski habit, zajednička molitva, poslušnost i siromaštvo odsad su određivali njegov život.

Redovnička priprava nije tekla bez prekida. Pio je bio slaboga zdravlja, s razdobljima bolesti koja su ga udaljavala od samostanske zajednice. Godine 1907. položio je svečane zavjete, a 10. kolovoza 1910. zaređen je za svećenika u Beneventu. Neko je vrijeme zbog zdravstvenih teškoća boravio u rodnome kraju. To nije bilo odustajanje od poziva: u neobičnim okolnostima nastavio je živjeti kao kapucin i svećenik. Godine 1916. došao je u samostan u San Giovanni Rotondu u Apuliji. Ondje će, uz rijetke prekide, ostati do smrti.

Samostan je stajao na rubu mjesta, daleko od sjaja velikih gradova. U početku je Piova služba bila služba jednoga redovnika među braćom: molitva časoslova, misa, duhovno vodstvo i ispovijedanje. Vjernici su postupno počeli dolaziti u sve većem broju. Neki su tražili savjet o ozbiljnim odlukama, neki su nakon dugo vremena pristupali sakramentu pomirenja, a drugi su samo željeli da netko čuje njihovu muku. Pio je mogao biti kratak i izravan kada je držao da se pokornik izgovara, ali je znao biti nježan prema onima koji su se iskreno vraćali Bogu. Nije smatrao da se obraćenje sastoji od dojma koji čovjek ostavi pred svećenikom: tražio je iskreno kajanje i odluku da se život promijeni.

U rujnu 1918., dok je molio u samostanskoj crkvi, na njegovu su se tijelu pojavile rane na rukama, nogama i boku koje su on i mnogi vjernici povezivali s Kristovim ranama. Ostale su vidljive godinama i snažno oblikovale javnu sliku oca Pija. Vijest se širila brzo, privlačeći hodočasnike, liječnike, novinare i znatiželjnike. Redovnički poglavari dali su ga tijekom 1919. i 1920. pregledati liječnicima; zanimanje za rane nije ostalo samo među hodočasnicima. Dio svjedoka govorio je o stigmama kao o nadnaravnom daru; drugi su postavljali pitanja o njihovu podrijetlu i okolnostima. Pio je zbog rana trpio tjelesne teškoće, ali i teret stalne pozornosti. Nije mogao potpuno upravljati onime što su drugi o njemu govorili.

Crkvene vlasti nisu jednostavno prihvaćale svaki navod. Liječnici su pregledavali rane, a Sveta Stolica vodila je istrage i donosila disciplinske odluke. Godine 1931. Piju je bilo zabranjeno javno vršiti većinu svećeničkih službi; smio je slaviti misu privatno u samostanu. Javno mu je slavljenje mise ponovno dopušteno 1933., a ispovijedanje vjernika postupno 1934.: najprije muškaraca u ožujku, potom žena u svibnju. Bilo je i kasnijih provjera njegova života i rada. To je za njega bilo teško razdoblje, osobito jer je svećenička služba bila središte njegova poziva. Poslušnost poglavarima i Crkvi nije mu uklonila bol, ali je ostao u zajednici kojoj je pripadao.

Priče o njegovu poznavanju savjesti, ozdravljenjima i drugim neobičnim događajima prenosile su se među hodočasnicima. Mnogima su bile poticaj da se vrate vjeri. Svjedočanstva nisu sva jednako dokumentirana i ne treba ih izjednačiti s crkvenom prosudbom o njegovoj svetosti. Pio je, u onome što je sam mogao činiti, ljude vraćao redovitomu kršćanskom životu. Ispovijed nije shvaćao kao kratku potvrdu da je sve u redu, nego kao susret s Božjim milosrđem koji može biti zahtjevan. Često se dugo čekalo da se dođe do njegove ispovjedaonice. Ondje nije nudio čudo umjesto obraćenja, nego oproštenje i poziv na novu vjernost.

Misa je bila drugo središte njegova dana. Slavio ju je sabrano i polako; vjernici su u njegovoj molitvi prepoznavali duboku usredotočenost na Kristovu žrtvu. Njegova pobožnost prema križu nije bila poziv da se tuđa bol mirno promatra. Kad je susretao bolesnike, vidio je osobe kojima trebaju liječenje, dostojanstvo i blizina. Tako su molitva i briga za tijelo u njegovu životu rasle zajedno. Znao je da se čovjek ne sastoji od odvojenih dijelova: onaj tko moli za bolesnoga mora biti spreman učiniti i ono što mu stvarno olakšava patnju.

Iz te je brige nastala zamisao Doma za olakšanje patnje, Casa Sollievo della Sofferenza. Projekt se oblikovao od 1940., kamen temeljac položen je 1947., a bolnica je otvorena 5. svibnja 1956. u San Giovanni Rotondu. U kraju koji nije imao obilje zdravstvenih ustanova pružila je bolesnicima stručnu skrb. Pio je okupljao suradnike, poticao prikupljanje sredstava i pratio rast ustanove, premda sam nije bio liječnik. Njezino ime izražavalo je namjeru: patnju valja olakšati gdje god je moguće. Bolnica je postala trajno djelo njegove kršćanske ljubavi, ne sporedan dodatak priči o stigmama.

U isto su doba rasle Piove molitvene skupine. Vjernici su se okupljali da zajedno mole, slušaju Božju riječ i ustraju u sakramentalnom životu. Okupljanja nisu bila zatvoreni krug ljudi koji čekaju izvanredno iskustvo. Njihova snaga bila je u zajedničkoj molitvi i odgovornosti za Crkvu i svijet. Ivan Pavao II. poslije je upravo te skupine, uz ispovjedaonicu i bolnicu, isticao kao plod Piova poslanja. One su omogućile da duhovna veza s kapucinom ne ovisi samo o osobnom susretu u San Giovanni Rotondu.

Mnogi su Pija nazivali duhovnim ocem. Među njegovom duhovnom djecom bili su ljudi koji su živjeli daleko od samostana i vraćali se njegovu savjetu tijekom godina. Takva povezanost tražila je od njega više od jednoga snažnog susreta. Trebalo je pamtiti čovjeka, pratiti njegovo napredovanje i poticati ga da ne ostane ovisan o redovnikovoj osobnosti. Kada bi se njegova slava širila brže od mogućnosti da svakoga primi, molitvene skupine i lokalni svećenici pomagali su vjernicima da nastave put u vlastitim zajednicama.

Pio je poznavao i teret vlastite naravi. U ispovjedaonici je mogao govoriti oštro, zbog čega nisu svi susreti bili laki. Čovjeka koji se vraćao nakon teška pada ipak nije želio ostaviti u beznađu. Njegova poznata uputa da se moli, nada i ne brine izrasla je iz povjerenja u Božju providnost, ne iz poricanja boli ili nepravde. To se povjerenje vidjelo i u njegovoj marijanskoj pobožnosti, osobito u molitvi krunice. Mariju je zazivao kao Majku koja vjernika vodi Kristu, a svoje je duhovne sinove i kćeri učio da molitva prati konkretne odluke i ustrajnost.

Posljednjih godina zdravlje mu je sve više slabilo. Ipak je, dok je mogao, nastavljao slaviti misu i primati ljude. Posljednju je misu slavio 22. rujna 1968.; umro je sljedećega dana, 23. rujna, u dobi od 81 godine. Vijest o smrti okupila je mnoštvo koje ga je poznavalo osobno ili po njegovim pismima i djelima. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1999., a svetim 16. lipnja 2002. Liturgijski se spominje 23. rujna.

Pio iz Pietrelcine ostao je znan po ranama koje su vjernici povezivali s Kristovom mukom. Još je snažnije njegovo svjedočanstvo o Bogu kojemu se čovjek može vratiti: u ispovijedi, za euharistijskim stolom, u molitvi koja ne prestaje i u pomoći bolesnomu susjedu. Dugo je živio pod pogledima drugih, kroz bolest, provjere i ograničenja. Nije prestao tražiti Krista u službi koja mu je bila povjerena. U tome je trajna blizina njegova života onima koji trebaju oproštenje, nadu i ruku koja će im olakšati patnju.