Sveti Petar Julijan Eymard

Petar Julijan Eymard rodio se pobožnim roditeljima i bio je najmlađe od desetero djece, od kojih je osmero umrlo još u djetinjstvu. Njegova majka, osobito pobožna, dobro ga je poučila vjeri. Od najranije dobi Petar je razvio duboku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i Euharistiji. Njegova pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji produbila se još u djetinjstvu kada je hodočastio u marijansko svetište Gospe Lauske, gdje se Blažena Djevica Marija ukazala mladoj pastirici stoljeće ranije. Petrova ljubav prema Euharistiji također je započela vrlo rano. Jedna zgoda pripovijeda da je, u dobi od pet godina, Petar nestao od kuće. Našli su ga u mjesnoj crkvi kako stoji pokraj svetohraništa. Kad ga je sestra upitala što radi, navodno je rekao: „Blizu sam Isusu i slušam ga!“ Druga zgoda kaže da je Petar, prije nego što je primio svoju prvu pričest, željno iščekivao sestrin povratak sa svete pričesti, naslanjao glavu na njezino srce i govorio: „Osjećam njegovu prisutnost!“ Naposljetku, kad je u dvanaestoj godini primio svoju prvu svetu pričest, obećao je Isusu da će postati svećenik. Njegova ljubav prema našem euharistijskom Gospodinu bila je tako snažna da nije mogao misliti ni na što drugo.

U tinejdžerskim godinama Petar je zamolio oca da mu dopusti postati svećenik, ali je otac isprva to odbio. Njegov otac, obrtnik koji je izrađivao pribor za jelo, želio je da Petar radi u obiteljskom poslu, osobito zato što je Petar bio njegov jedini preživjeli sin. Zbog toga je Petar privatno učio latinski kako bi se pripravio za budući studij teologije. Godine 1827., kad je imao sedamnaest godina, otac je napokon pristao te je Petar počeo učiti kod kapelana jednog hospicija nedaleko od Grenoblea, dvadesetak milja od svojega doma. Sljedeće godine umrla mu je majka pa se Petar vratio kući, dijelom zbog majčine smrti, dijelom da pomogne ocu, a dijelom zato što ga svećenik-kapelan nije poučavao latinskom kako je obećao.

Godine 1829., u dobi od devetnaest godina, Petar je otišao oko 150 milja južnije, u Marseille u Francuskoj, gdje je stupio k oblatima Bezgrješne Marije. Pet mjeseci poslije teško se razbolio i morao se ponovno vratiti kući. Godine 1831. umro mu je otac. Petar je napustio obiteljski posao, otputovao natrag u Grenoble i nevoljko bio primljen u dijecezansko sjemenište. Premda je malo zaostajao u obrazovanju, njegova ga je revnost nosila naprijed te je 20. srpnja 1834., u dobi od dvadeset i tri godine, zaređen za dijecezanskog svećenika.

Kao mladomisnik, otac Petar trpio je od određenih zdravstvenih tegoba, ali je naposljetku mogao služiti kao župnik na selu. Godine 1839., nakon što je osjetio poziv na redovnički život, pridružio se Družbi Marijinoj (maristima), a godinu dana poslije bio je poslan u maristički kolegij u Belleyju, gdje je vršio službe propovijedanja, vjerske pouke, dijeljenja sakramenata te je bio poveznica između učenika i roditelja. Nakon četiri godine otac Petar imenovan je provincijalom Družbe Marijine i postavljen za generalnog vizitatora. Kao generalni vizitator putovao je po različitim marističkim kućama kako bi provjeravao njihovo stanje i vjernost marističkom poslanju. U trideset osmoj godini života, za vrijeme posjeta Parizu 1849., otac Petar došao je u doticaj sa skupinom zvanom Udruga noćnih klanjatelja, čije je poslanje bilo živjeti i promicati trajno klanjanje Kristu u Euharistiji. To je za njega bilo iskustvo koje mu je promijenilo život i početak svega njegova budućeg djela. Nakon nekih pogrešnih koraka, možda zbog pretjerane revnosti, otac Petar bio je smijenjen sa svoje službe među maristima i poslan u maristički kolegij u La Seyne-sur-Meru, gdje je služio od 1851. do 1855. To je za njega bilo razdoblje molitvenog razlučivanja, a u njemu je počela rasti želja da osnuje red posvećen Presvetom Sakramentu. Godine 1856., unatoč snažnom početnom otporu svojega marističkog poglavara, otac Petar dobio je dopuštenje da napusti mariste i osnuje Kongregaciju Presvetoga Sakramenta, novu družbu posvećenu euharistijskom klanjanju i promicanju te pobožnosti.

Nakon odlaska od marista, ocu Petru pridružio se drugi svećenik po imenu otac Raymond de Cuers. Otišli su u Pariz, gdje su tražili odobrenje pariškoga nadbiskupa. Nakon dvanaestodnevnog saslušanja, koje su vodili nadbiskup i još dvojica biskupa, sva su trojica jednoglasno dala svoju potporu, složivši se da je njegovo poslanje volja Božja. Potaknuli su Petra i njegovu družbu ne samo da promiču euharistijsko klanjanje nego i da poučavaju odrasle u vjeri te ih pripravljaju za svetu pričest. Prije kraja te godine, premda su bili posve siromašni, otac Petar i otac de Cuers uselili su se u trošnu kuću koju su unajmili od nadbiskupije, počeli skupljati novac za izgradnju kapele koju je nazvao „cenakul” te primili još dvojicu svećenika i jednoga novaka kao prve članove svoje kongregacije. Svrha kongregacije bila je spasenje duša i promicanje pobožnosti prema Euharistiji. Njihova su djela bila propovijedanje, održavanje duhovnih vježbi i priprava ljudi za prvu svetu pričest putem kateheze. Početkom 1857. otvorili su svoju kapelu za klanjanje tri dana u tjednu, i došlo je nekoliko ljudi. Međutim, u roku od nekoliko mjeseci otac Petar se razbolio, dvojica svećenika i novak otišli su, nadbiskupija je tražila natrag unajmljeno imanje, a otac de Cuers otišao je, ali se dan poslije vratio.

Premda se osnivanje ove nove kongregacije pokazalo vrlo teškim, otac Petar ustrajao je, preselio se na novu lokaciju i započeo ponovno. Ovaj put on i otac de Cuers svojoj su službi dodali katehezu, izlagali Presveti Oltarski Sakrament, pozivali siromahe i grešnike na obraćenje, klanjali se Isusu i poticali na često primanje svete pričesti. Tijekom sljedećih devet godina, sve do svoje smrti, otac Petar neumorno je radio na poslanju koje mu je Bog povjerio. Kako su se pridruživali novi članovi, otvarao je nove kuće, započeo kontemplativni ženski ogranak svoje družbe pod nazivom Službenice Presvetoga Sakramenta, osnovao Svećeničku euharistijsku ligu, namijenjenu dijecezanskom kleru kako bi im pomogla rasti u ljubavi prema Euharistiji i širiti je, te je osnovao laičku udrugu koja će dijeliti njihovo poslanje, zvanu Nadbratovština Presvetoga Sakramenta.

Kad je otac Petar započeo svoje djelo, osjećao je potrebu da se klanjanjem daje zadovoljština za grijehe počinjene protiv našega Gospodina. Kako je vrijeme prolazilo, njegov je naglasak i dalje uključivao zadovoljštinu, ali se proširio i na klanjanje iz čiste ljubavi prema Bogu te kao sredstvo potpunoga darivanja samoga sebe Bogu.

Dok častimo ovoga velikog sveca, razmatrajte vlastitu pobožnost prema Kristu u Presvetoj Euharistiji. Sveti Petar Eymard otkrio je svetost Boga, skrivenu pod prilikama kruha i vina. Njegova pobožnost klanjanju vodila ga je prema katehezi o Euharistiji. Dopustite mu da vas nadahne kako biste obnovili vlastitu zauzetost da više upoznate Presveti Sakrament, da biste se još potpunije predali našem Gospodinu kao posvemašnji dar samih sebe, iz ljubavi prema Bogu, za zadovoljštinu za grijeh i za spasenje duša.