Sveti Petar Julijan Eymard

Petar Julijan Eymard želio je da se ljudi pred Presvetim Sakramentom ne zaustave na pobožnu trenutku, nego da iz susreta s Kristom rastu zajednice koje poučavaju, hrane vjeru i primaju siromašne. Ta je želja sazrijevala kroz tri različita oblika njegova života: službu dijecezanskoga svećenika, godine među maristima i osnutak vlastite euharistijske zajednice. Njegov put nije bio pravocrtan. Pratile su ga bolesti, nerazumijevanja i teškoće s prvim kućama, ali se stalno vraćao pitanju kako Crkvi približiti euharistiju kao živu Kristovu prisutnost.

Rođen je 4. veljače 1811. u La Mureu, u francuskoj pokrajini Dauphiné, kao najmlađe od desetero djece; većina njegove braće i sestara umrla je u djetinjstvu. Otac je teško prihvaćao njegovu želju za svećeništvom, bojeći se da će izgubiti jedinoga preživjelog sina. Petar je ipak učio latinski i tražio put prema sjemeništu. U mladosti je pješice hodočastio Gospi od Lausa, a Marijina će blizina ostati stalna nit njegove molitve. Prvi pokušaj redovničke priprave prekinula je bolest. Nakon očeve smrti uspio je nastaviti školovanje u Grenobleu i 20. srpnja 1834. bio zaređen za dijecezanskoga svećenika.

Prvih pet godina služio je u biskupiji Grenoble: najprije kao kapelan u Chatteu, zatim kao župnik u Monteynardu. Poznavao je tadašnju strogu duhovnu klimu u kojoj je snažno mjesto imala zadovoljština za grijehe. I sam je prošao kroz napor da vlastiti život potpuno uskladi s Božjom voljom. U župnoj službi susretao je ljude kojima nije trebalo samo govoriti o dužnostima, nego ih učiti povjerenju u Božju dobrotu. Privlačio ga je i zajednički redovnički život. Godine 1839. položio je zavjete u Družbi Marijinoj, među maristima koji su u Francuskoj razvijali školstvo, propovijedanje i pučke misije.

U marističkim je kućama bio odgojitelj, duhovnik, propovjednik i poglavar. Radio je s mladima u Belleyu, a kasnije u La Seyne-sur-Meru; od 1844. do 1851. sudjelovao je u vodstvu i pohodima zajednicama. Povjeren mu je i razvoj laičkoga Trećeg reda Marijina. Takve su ga zadaće vodile među svećenike, redovnike i laike različitih prilika. Marijanska je pobožnost ostala njegova osnova, no sve ga je snažnije privlačilo pitanje euharistijske obnove. Na Tijelovo 1845., dok je nosio Presveti Sakrament u procesiji u Lyonu, doživio je snažan poticaj da svoj apostolat usmjeri prema Kristu u euharistiji.

Godine 1849. u Parizu je upoznao ljude okupljene oko noćnoga klanjanja, među njima Marie-Thérèse Dubouché i grofa Raymonda de Cuersa. Razgovori su mu pokazali koliko je euharistijska pobožnost već prisutna u francuskoj Crkvi, ali i koliko lako ostaje zatvorena u krugu onih koji redovito dolaze u crkvu. Želio je povezati klanjanje s pripravljanjem za pričest i evangelizacijom onih koji su ostali na rubu župnoga života. O toj je namjeri razgovarao s marističkim poglavarima. Osnivač Jean-Claude Colin povjerio mu je rad na pravilu za marističke laike, no posebna euharistijska zajednica nije pripadala karizmi te Družbe. Eymardu je razlaz s maristima bio bolan, ali je postupno zaključio da poziv koji prepoznaje traži novi početak.

Uz Raymonda de Cuersa u Parizu je 1856. osnovao Kongregaciju Presvetoga Sakramenta. Nadbiskup Marie-Dominique-Auguste Sibour dao je odobrenje 13. svibnja, osobito prepoznajući vrijednost priprave odraslih za prvu pričest. Prvi su članovi živjeli skromno, a kuće su u kratkom razdoblju morali više puta mijenjati. Bilo je trenutaka kada su im susjedne redovnice pomagale hranom. Eymard je svejedno zadržao dvostruki ritam koji je smatrao nerazdvojivim: zajedničku molitvu pred Presvetim i odlazak među ljude. Posebno je mislio na mlade radnike, siromašne s pariškoga ruba i odrasle koji nikada nisu pristupili prvoj pričesti. Njih nije želio promatrati kao daleku skupinu kojoj se samo povremeno propovijeda, nego kao ljude kojima treba strpljiva priprava i mjesto u crkvenoj zajednici.

U euharistijskom djelu surađivala je i Marguerite Guillot, s kojom je pripremao žensku zajednicu Službenica Presvetoga Sakramenta. Njihov je život trebao povezati klanjanje s apostolatom, a zajednica se učvrstila u Angersu 1864. Petar je poticao i udruživanje dijecezanskih svećenika te laika koji će u vlastitim župama živjeti euharistijsku duhovnost. Time se njegova zamisao širila izvan jedne redovničke kuće. Svećenici, braća, sestre i laici imali su različite službe, ali isti izvor u slavljenju mise, klanjanju i zajedništvu. U Mariji, koju je nazivao Gospom od Presvetoga Sakramenta, gledao je uzor tihe vjernosti Kristu i pratiteljicu Crkve okupljene na molitvi.

Njegova se duhovnost pritom mijenjala. U ranijim je godinama snažnije naglašavao zadovoljštinu, a s vremenom je sve jasnije govorio o ljubavi koja odgovara na već darovanu Kristovu ljubav. Razmatranje pred svetohraništem nije za njega bilo bijeg od svijeta: želio je da onaj tko prima Krista postane spremniji darovati se drugima. Dok je vodio nove zajednice, morao je donositi teške odluke o novcu, kućama i ljudima. Umor i bolesti nisu nestajali, a osnivački žar nije ga poštedio sukoba ni razočaranja.

Godine 1864. pokušao je ostvariti smionu zamisao o euharistijskoj zajednici u jeruzalemskoj dvorani Posljednje večere. U Rimu je dugo čekao odgovor i 1865. proveo višetedni duhovni boravak. Zamisao o Jeruzalemu nije se ostvarila, ali je tijekom toga razdoblja dublje razumio vlastiti poziv: važnije od posjedovanja povijesnoga mjesta bilo je da sam postane otvoren Kristu. U ožujku 1865. izrazio je to činom potpunoga predanja vlastite volje i osobe. Iz istoga razdoblja ostaju pisma u kojima je tumačio kako se vjera u euharistiju ne zaustavlja na pobožnoj želji, nego traži obnovu cijeloga života.

Petar Julijan umro je 1. kolovoza 1868. u rodnome La Mureu, s navršenih pedeset i sedam godina. Iza njega je ostalo šest muških zajednica, zajednica sestara te laičko euharistijsko udruženje. Pio XI. proglasio ga je blaženim 3. kolovoza 1925., a Ivan XXIII. svetim 9. prosinca 1962., tijekom Drugoga vatikanskog sabora. Njegov je liturgijski spomendan 2. kolovoza. Kasniji međunarodni euharistijski kongresi nastali su i na tlu duhovnosti koju je širio: njegova učenica Émilie Tamisier bila je među začetnicima prvoga kongresa u Lilleu 1881.

U Petru Julijanu Crkva pamti svećenika koji je pred Kristom u euharistiji učio i ponovno učio darovati se. Klanjanje, misa, priprava radnika za pričest i skrb za siromašne u njegovu nisu životu bili odvojeni poslovi. Pripadali su jednomu poslanju: da Kristova prisutnost bude prepoznata u crkvi i u čovjeku koji čeka da mu se otvore vrata.