Sveti Petar i Pavao, apostoli

Crkva Petra i Pavla slavi zajedno jer su različitim putovima služili istomu evanđelju. Jedan je pozvan iz ribarske lađe na Galilejskom jezeru, drugi zaustavljen dok je progonio Kristove učenike; jedan je postao znakom postojanosti i zajedništva, drugi neumornim glasnikom među narodima. Njihove se službe ne natječu. U zajedničkom spomenu 29. lipnja pokazuju da Crkva ostaje vjerna Kristu upravo tako što čuva primljenu vjeru i nosi je preko poznatih granica.

Šimun, poslije nazvan Petar, bio je ribar iz Betsaide. Evanđelja njegov poziv opisuju iz različitih kutova. Matej prikazuje Isusa kako Šimuna i njegova brata Andriju nalazi uz mreže te ih poziva da postanu ribari ljudi. Ivan pripovijeda da je Andrija najprije susreo Isusa i doveo mu brata. U oba prikaza poziv ulazi u običan radni dan i traži odgovor cijelim životom. Isus Šimunu daje ime Kefa, Petar, stijena, i povjerava mu ključeve kraljevstva. Postojanost koja će biti vezana uz Petra nije, međutim, isto što i prirodna nepokolebljivost.

Petar u evanđeljima prvi među učenicima ispovijeda da je Isus Krist, ali ubrzo ne razumije put križa. Na Posljednjoj večeri obećava da će ostati vjeran, a tijekom Isusova suđenja tri puta niječe da ga poznaje. Evanđelje po Ivanu nakon uskrsnuća smješta ga ponovno uz jezero. Ondje mu Isus triput postavlja pitanje ljubavi i povjerava mu brigu za stado. Tako Petrova služba nije izgrađena na dojmu da on ne može pasti, nego na oproštenju koje paloga učenika osposobljava učvršćivati druge.

Djela apostolska prikazuju plod toga obnovljenog poziva. Nakon Pedesetnice Petar javno naviješta uskrsloga Krista, govori u ime apostolskoga zbora i preuzima odgovornost u prvoj jeruzalemskoj zajednici. No isti ga Duh vodi i izvan granica koje je dotad smatrao sigurnima. U susretu s rimskim satnikom Kornelijem Petar uviđa da Bog ne gleda tko je tko, nego prima ljude iz svakoga naroda. Apostol postojanosti mora i sam učiti da vjernost nije zatvaranje, nego poslušnost Bogu koji otvara vrata.

Upravo na toj otvorenoj granici pojavljuje se Pavao. Djela apostolska najprije ga nazivaju Savlom i prikazuju kao gorljiva protivnika Isusovih sljedbenika. Bio je obrazovan Židov iz Tarza i rimski građanin, školovan kod Gamalijela. Odobravao je Stjepanovu smrt te krenuo prema Damasku s namjerom da ondje uhićuje kršćane. Na putu ga zaustavlja Kristovo pitanje: zašto progoni mene? Time se Pavlu objavljuje i sadržaj njegova budućeg navještaja: uskrsli se Gospodin poistovjećuje sa zajednicom koju je Savao progonio.

Ananija ga u Damasku prima, vraća mu vid i krsti ga. Pavao u Poslanici Galaćanima kaže da je nakon poziva otišao u Arabiju te se potom vratio u Damask. Pismo ne objašnjava što je ondje činio, pa se tom razdoblju ne mogu pouzdano pripisivati određene pobožne ili studijske aktivnosti. Ono što novozavjetni tekstovi jasno pokazuju jest radikalna promjena smjera: progonitelj postaje navjestitelj, a Barnaba poslije jamči za njega pred nepovjerljivom jeruzalemskom zajednicom.

Pavlova putovanja po istočnom Sredozemlju nisu bila bijeg od zajedništva s apostolima, nego širenje istoga evanđelja. Osnivao je zajednice, vraćao im se pismima i suradnicima, prikupljao pomoć za siromašne u Jeruzalemu i neumorno branio ulazak pogana u Crkvu bez obveze da najprije preuzmu sve oznake židovskoga načina života. Njegove poslanice ne govore o apstraktnoj ideji Crkve. One nastaju usred podjela, moralnih pitanja, progona i praktične brige da različiti ljudi za istim stolom prepoznaju jedno Kristovo tijelo.

Petar i Pavao tu se ne mogu rasporediti u jednostavnu shemu prema kojoj jedan samo čuva, a drugi samo osvaja nova područja. Petar je otvorio vrata Kornelijevu domu, a Pavao je branio predaju koju je primio i ulagao velik trud u jedinstvo zajednica. Njihov susret uključivao je i napetost. Pavao u Poslanici Galaćanima otvoreno opisuje kako se u Antiohiji usprotivio Petru zbog njegova povlačenja od stola s vjernicima poganskoga podrijetla. Taj sukob ne poništava apostolsko jedinstvo; pokazuje da ono nije pristojna šutnja, nego zajednička podložnost istini evanđelja.

U Djelima apostolskim jeruzalemsko vijeće razlučuje upravo pitanje odnosa prema vjernicima iz poganstva. Petar svjedoči o Božjem djelovanju, Pavao i Barnaba pripovijedaju što se događalo u njihovu poslanju, a zajednica traži odluku koja neće opteretiti nove učenike niti razoriti zajedništvo. Postojanost i poslanje tako postaju dvije dimenzije iste vjernosti: Crkva ne može naviještati evanđelje ako mu promijeni srž, ali ga ne čuva ako ga zatvori u jednu kulturu.

Novi zavjet svjedoči da je Pavao kao rimski građanin, nakon uhićenja i sudskih rasprava, prizvao cara te bio poslan u Rim. Djela apostolska završavaju njegovim navještajem u tom gradu, ali ne opisuju njegovu smrt. O Petrovu dolasku u Rim i smrti također ne donose pripovijest. Njihovo mučeništvo u Rimu pripada vrlo ranoj i čvrstoj crkvenoj predaji: obojica su stradala za Neronova progona, približno između 64. i 67. godine, premda nije sigurno da su pogubljeni istoga dana.

Rana predaja govori da je Petar razapet, a Pavao, kao rimski građanin, pogubljen mačem. Petrovo se grobno mjesto časti na Vatikanskom brežuljku, a Pavlovo uz Ostijsku cestu. Kasnija pobožna predaja dodaje da je Petar, smatrajući se nedostojnim umrijeti poput Isusa, bio razapet glavom prema dolje. Uz Pavlovo smaknuće veže priču da je njegova glava triput odskočila i da su na tim mjestima izbila tri izvora. Takvi detalji nisu jednako povijesno potvrđeni kao rana predaja o njihovu rimskom mučeništvu.

Zajednički datum stoga nije tek pokušaj da se dva životopisa smjeste u isti kalendarski okvir. Rim ih od davnine časti kao apostolske prvake čija su različita poslanja zapečaćena istim svjedočanstvom. Petar ne predstavlja nepomičnost, nego vjernost koja se nakon pada daje obnoviti i koja uči primati narode. Pavao ne predstavlja samostalni zanos, nego poslanje koje stalno traži zajedništvo, predaju i brigu za sve Crkve.

Njihov zajednički spomen sažima ono što Crkva treba biti: ukorijenjena u ispovijesti da je Isus Krist i uvijek na putu prema onima koji ga još ne poznaju. Petrova postojanost daje poslanju zajednički dom, a Pavlova širina čuva taj dom od zatvorenosti. Različiti po podrijetlu, naravi i službi, zajedno pokazuju da isto evanđelje može preobraziti i učenika koji je zatajio i progonitelja koji je mislio da služi Bogu — te obojicu učiniti svjedocima do smrti.