Sveti Petar i Pavao

Prema starorimskoj mitologiji, u sedmom stoljeću prije Krista kralj Numitor nasilno je svrgnut s prijestolja od svoga brata Amulija. Amulije je potom prisilio Numitorovu kćer Reu Silviju da postane vestalka kako ne bi imala djece koja bi kasnije mogla pokušati vratiti prijestolje. Ipak, prema jednom mitu, Mars, bog rata, oplodio je Reu Silviju te je ona rodila sinove blizance Romula i Rema. Amulije ih je bacio u rijeku, ali ih je spasila vučica. Kad su odrasli, ubili su Amulija i vratili svoga djeda na prijestolje. Zatim su odlučili osnovati grad, ali se nisu mogli složiti oko njegova položaja, pa je Romul ubio Rema i osnovao grad nazvavši ga Rimom, po vlastitom imenu. Nakon svoje smrti, ili uznesenja, govorilo se da je bio pobožanstvenjen kao bog Kvirin. Sve do danas jedno od sedam rimskih brežuljaka nosi njegovo ime, Kvirinal. Taj drevni mit bio je dio vjerskih uvjerenja rimskoga naroda u vrijeme kada su današnji sveci, sveti Petar i Pavao, došli u Rim i naviještali Evanđelje, polažući svoje živote kao mučenici.

Mitovi koji su tumačili osnutak nekoga grada bili su važni. Ti su mitovi često bili središnji dio kulturnih i povijesnih svečanosti u starini. To je osobito vrijedilo za Rim. Stoga, kada se rana Crkva počela ukorjenjivati u Rimu, umjesto da odbaci tu kulturnu praksu, prva je Crkva pokrstila priču o Romulu i Remu uvođenjem novoga blagdana za nove utemeljitelje Rima, Petra i Pavla, 29. lipnja.

Šimun je rođen u Betsaidi, blizu Galilejskoga mora. Po zanimanju je bio ribar, zajedno sa svojim bratom Andrijom. Matejevo evanđelje bilježi da su Šimun i Andrija bili prvi koje je Isus pozvao da ga slijede. Nakon što je Isusa krstio Ivan Krstitelj i nakon što je dovršio svojih četrdeset dana molitve i posta u pustinji, pošao je na Galilejsko more, ugledao Šimuna i Andriju kako ribare te ih pozvao riječima: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi“ (Matej 4, 19). Na to su ta dva brata sve ostavila i postala prvi Isusovi učenici. Ivanovo evanđelje donosi nešto drukčiji slijed događaja te kaže da je Andrija najprije pošao za Isusom i da je sljedećega dana doveo Šimuna k Isusu. Kad je Isus susreo Šimuna, rekao mu je: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa! — što znači Petar“ (Ivan 1, 42). Matejevo evanđelje kazuje da je Isus promijenio Šimunovo ime u Petar kad mu je rekao: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata Paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima“ (Matej 16, 18–19).

Svojim novim imenom i jedinstvenom duhovnom vlašću po kojoj je nosio „ključeve kraljevstva nebeskoga“, Petar se nakon Pedesetnice očitovao kao središnji vođa Crkve. Proveo je oko deset godina u Jeruzalemu snažno propovijedajući, čineći čudesa i obraćajući mnoge. Naposljetku je otputovao u Rim, gdje je utemeljio Crkvu i postao njezin prvi biskup. Oko 64. godine podnio je mučeništvo za vrijeme progona cara Nerona. Predaja kaže da je Petar zatražio da bude razapet naglavce jer se nije smatrao dostojnim umrijeti na isti način kao Isus. Njegov se grob nalazi pod glavnim oltarom Bazilike svetoga Petra.

Savao je rođen kao rimski građanin u Tarzu, na području današnje Turske. Kao mladić pošao je u Jeruzalem učiti u znamenitoj školi rabina Gamaliela. Nakon Isusova uzašašća na nebo, Savao je postao jedan od najžešćih progonitelja rane Crkve te je dijelom odgovoran za smrt prvomučenika svetoga Stjepana (Djela apostolska 7, 58). Ipak, nekoliko godina poslije, dok je putovao u Damask da progoni druge kršćane, bio je oboren na zemlju i pogođen sljepoćom. Čuo je Isusa kako mu govori: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Djela apostolska 9, 4). Isus ga je zatim uputio jednom Gospodinovu učeniku u Damasku po imenu Ananija, koji je Savla krstio. Savao je proveo oko tri godine u Arabiji, gdje je prošao kroz snažno razdoblje molitve i proučavanja, a potom se vratio u Damask, a zatim i u Jeruzalem, gdje ga je Barnaba predstavio ostalim učenicima, posvjedočivši istinitost njegova obraćenja.

U Jeruzalemu se Savao počeo služiti svojim rimskim imenom Pavao, a zatim je približno sljedećih deset godina proveo kao misionar po cijelom Sredozemlju. Kad se vratio u Jeruzalem, bio je nekoliko godina u tamnici, a potom je kao rimski građanin bio poslan u Rim na suđenje. U Rimu se susreo sa svetim Petrom. Prema predaji, Pavao je pogubljen odrubljivanjem glave nedaleko od grada Rima. Kad je njegova glava pala na zemlju, odskočila je triput, i svaki je put na tom mjestu provrio izvor vode. To je mjesto danas označeno Opatijom Tri fontane.

Sveti Petar i Pavao smatraju se temeljnim stupovima Crkve. Petar predstavlja postojanost Crkve i službu Kristova Namjesnika. Pavao predstavlja poslanje evangelizacije koje je sam Isus povjerio Crkvi. On je bio i prvi teolog Crkve, što se očituje u njegovim brojnim poslanicama koje razlažu Evanđelje. Premda to nije vjerojatno, jedna predaja kaže da su obojica podnijela mučeništvo 29. lipnja u Rimu, te tako postali mučenici blizanci. Njihovo zajedničko mučeništvo podsjeća nas da Crkva mora biti i postojana i usmjerena poslanju. Ona mora ostati ukorijenjena u drevnoj Istini, a ipak rasti i cvasti u trajnom produbljivanju otajstava vjere.

Dok častimo ta dva stupa Crkve, prisjetimo se da su, premda veliki sveci, bili i obični ljudi pozvani na izvanredna zvanja. Odazvali su se, i Bog ih je upotrijebio na načine koje nikada nisu mogli zamisliti. Promišljaj o vlastitome pozivu u svjetlu njihova primjera i odluči položiti svoj život za Crkvu, sjedinjujući se s ovom dvojicom muževa kako bi Bog po tebi mogao nastaviti njihovo sveto poslanje.