Sveti Petar Damiani

Sveti Petar Damiani pripada među najistaknutije crkvene obnovitelje 11. stoljeća. Bio je benediktinski monah i pustinjak, prior Fonte Avellane, kardinal-biskup Ostije, papinski izaslanik, teolog i plodan pisac. U njegovu su se životu neprestano susretale dvije naizgled suprotne težnje: čežnja za samoćom i dužnost djelovanja u javnim crkvenim poslovima. Upravo je ta napetost obilježila njegov put. Želio je živjeti u tišini molitve, ali su ga ugled, učenost i odlučnost uvijek iznova vodili u središte sukoba koji su potresali Crkvu njegova vremena.

Rođen je u Raveni oko 1007. godine, kao najmlađe dijete brojne i osiromašene obitelji. Rano je ostao bez roditelja. Prema predaji, jedan se stariji brat prema njemu odnosio grubo i povjerio mu čuvanje svinja. Presudnu ulogu potom je imao drugi brat, Damjan, ravenski arhiprezbiter, koji mu je omogućio školovanje. Petar je iz zahvalnosti bratovo ime pridružio vlastitomu, pa je ostao poznat kao Petar Damiani. Školovao se u Raveni, Faenzi i Parmi, napredujući u slobodnim umijećima, teologiji i crkvenom pravu. Već kao mlad čovjek stekao je glas sposobna učitelja.

Oko 1035. napustio je učiteljsku karijeru i pridružio se pustinjačkoj zajednici u Fonte Avellani, podno Apenina. Zajednica je slijedila benediktinsko nadahnuće, ali je naglašavala samoću, post, molitvu i strogu pokoru. Petar je isprva u askezi prelazio granice vlastite snage te je narušio zdravlje i patio od nesanice. To ga je iskustvo postupno poučilo razboritosti: premda je i dalje zastupao zahtjevan redovnički život, poslije je morao obuzdavati pretjeranu revnost nekih pustinjaka.

Njegova učenost ubrzo je postala dragocjena zajednici. Poučavao je subraću, a na poziv drugih poglavara i monahe susjednih samostana. Oko 1042. napisao je životopis svetoga Romualda, utemeljitelja kamaldoljanske tradicije. Godine 1043. postao je prior Fonte Avellane. Pod njegovim je vodstvom zajednica rasla, osnivala nova pustinjačka boravišta i postala utjecajno središte redovničke obnove. Petar se brinuo i za posve praktične potrebe: gradnju klaustra, liturgijsko posuđe i povećanje knjižnice. Njegova strogost stoga nije značila prezir prema uređenju zajedničkoga života, nego nastojanje da vanjski poredak služi molitvi i učenju.

Crkveni život njegova doba bio je opterećen političkim borbama, prodajom crkvenih službi, nedostatnom izobrazbom klera i nepridržavanjem obveza svećeničkoga života. Petar nije ostao ravnodušan. Pisao je papama, biskupima, vladarima i redovničkim poglavarima, zahtijevajući reformu i osobnu odgovornost. Osobito je osuđivao simoniju, odnosno stjecanje crkvene službe novcem ili protuuslugom. Njegov je jezik znao biti oštar, što odražava ozbiljnost s kojom je shvaćao štetu nanesenu zajednici vjernika.

Među njegovim brojnim djelima ističu se Liber Gomorrhianus, stroga rasprava o teškim ćudorednim prijestupima među klerom, i Liber Gratissimus, posvećen pitanju ređenja primljenih u okolnostima simonije. U drugom je djelu branio valjanost takvih ređenja, razlikujući nedostojnost službenika od djelovanja sakramenta. Ta je rasprava dugo utjecala na crkvenopravno promišljanje. U djelu De divina omnipotentia razmatrao je Božju svemoć i odnos Božjega djelovanja prema vremenu i ljudskoj logici. Nije odbacivao razum, ali je smatrao da filozofija mora ostati u službi istine vjere.

Papa Stjepan IX. imenovao ga je 1057. kardinalom i biskupom Ostije. Petar se toj odluci opirao jer se nije želio odreći pustinjačkoga života, no naposljetku ju je prihvatio. Nova mu je služba donijela niz osjetljivih zadaća. Kao papinski izaslanik odlazio je u Milano, Francusku, Firencu, Njemačku i Ravenu. U Milanu je nastojao okončati simoniju i urediti život klera, susrevši se s jakim otporom onih koji su rimsko posredovanje smatrali nedopuštenim zadiranjem u mjesne običaje. Petar je spojio odlučnost s praktičnim rješenjem: tražio je od klera obvezu da se crkvene službe više ne kupuju te je pokoru namijenio odgovornima.

U crkvenim raskolima podupirao je zakonite pape i suprotstavljao se protupapama Benediktu X. i Honoriju II. U Francuskoj je posredovao u sporu između opatije Cluny i biskupa Mâcona. U Firenci nije ispravno procijenio spor između biskupa i monaha Vallombrose, pa njegova intervencija nije uspjela. Taj neuspjeh pokazuje da ni ugledan reformator nije u svakoj prilici raspolagao potpunim uvidom. Godine 1069. u Njemačkoj je nagovorio cara Henrika IV. da odustane od rastave od supruge Berte. I kada je dobio dopuštenje povući se iz biskupske službe, Crkva ga je zbog njegove sposobnosti mirenja i dalje pozivala u zahtjevne misije.

Petrov odnos s Hildebrandom, budućim papom Grgurom VII., bio je blizak, ali ne i bez razlika. Obojica su željela obnovu crkvene stege i slobodu Crkve od nedopuštenih utjecaja, no Petar nije uvijek prihvaćao sve političke postupke reformne stranke. Njegova lojalnost reformi nije bila slijepa pripadnost pojedinoj skupini. Polazio je od uvjerenja da služba mora biti usklađena s evanđeoskim životom, a vlast podložna odgovornosti.

Na posljednjem putovanju pokušao je pomiriti Ravennu sa Svetom Stolicom. Pri povratku se razbolio od groznice nedaleko od Faenze i umro u samostanu Santa Maria degl'Angeli, 21. ili 22. veljače 1072. godine; dio izvora navodi 1073. Pokopan je u Faenzi, a njegovi su ostatci tijekom stoljeća više puta premještani. Njegovo se štovanje proširilo bez zasebnoga formalnog postupka kanonizacije, što je bilo uobičajeno za svece toga razdoblja.

Papa Leon XII. proglasio ga je 1828. crkvenim naučiteljem. Njegov se spomendan slavi 21. veljače. Sačuvan korpus pisama, propovijedi, životopisa i rasprava svjedoči o iznimno široku rasponu njegovih zanimanja. Ti tekstovi nisu samo trag tadašnjih polemika; otkrivaju i čovjeka koji je duhovni autoritet povezivao s obvezom otvoreno govoriti o zlouporabama. Njegova djela ujedno su važan izvor za poznavanje crkvenih, redovničkih i političkih prilika sredine 11. stoljeća.

U kršćanskoj umjetnosti često je prikazan u monaškom ruhu ili s oznakama kardinalske službe. Iza tih obilježja stoji život čovjeka koji nikada nije potpuno pripadao dvoru ni upravi: ostao je pustinjak pozvan iz samoće kako bi služio obnovi zajednice. Njegova trajna važnost počiva u spoju učenosti, osobne stege i spremnosti da se odgovorna služba prihvati i onda kada nije bila željena.