Sveti Petar Claver

Sveti Petar Claver rodio se od pobožnih roditelja višega staleža u Verdúu, u Kataloniji u Španjolskoj, malom poljodjelskom selu. O njegovim ranim godinama ne zna se mnogo. S dvadeset godina stupio je u isusovački novicijat te je poslan na studij u isusovački kolegij Montesión na otoku Mallorci, uz obalu Španjolske. Ondje je upoznao brata Alfonsa Rodrígueza, sedamdesetogodišnjega vratara kolegija. Poznat po svojoj poniznosti, pobožnosti i duhovnoj pronicavosti, brat Rodríguez služio je kao vratar kolegija četrdeset i šest godina. Obavljao je skromne poslove, prenosio poruke, primao goste i svima koji bi s kakvom potrebom došli na vrata pružao suosjećajno uho. Petar je tražio njegov savjet i među njima je procvalo prijateljstvo. Ohrabren od brata Rodrígueza, Petar je odlučio postati misionar u španjolskim kolonijama u Južnoj Americi. Godine 1610. otplovio je za Cartagenu u Kolumbiji.

Španjolski lučki grad Cartagena, u današnjoj Kolumbiji, osnovan je 1533., više od sedamdeset godina prije nego što je Petar Claver stigao onamo. Nakon osnutka Cartagene i drugih kolonija, španjolska je kruna počela izdavati dozvole za uvoz afričkih robova kako bi odgovorila na potrebu za radnom snagom. Zbog svojega strateškog položaja Cartagena je brzo postala jedno od glavnih središta prekoatlantske trgovine robljem. Do vremena kada je otac Claver bio zaređen, procjenjuje se da je oko 10.000 robova godišnje španjolskim brodovima dopremano u Cartagenu i potom prodavano.

Uvjeti koje su robovi podnosili na brodovima bili su stravični, pa se procjenjuje da je jedna trećina njih tijekom putovanja umrla od bolesti i pothranjenosti. Španjolci su se okrenuli afričkim robovima dijelom zato što su mnogi domorodački narodi u njihovim kolonijama pomrli od bolesti koje su donijeli Europljani, a na koje domaće stanovništvo nije imalo otpornosti. Kad se broj domorodaca smanjio, kolonizatori su potražili radnu snagu drugdje. Budući da su već postojali kontakti između Europljana i Afrikanaca — uključujući i ropstvo — Španjolci su vjerovali da su Afrikanci otporniji na europske bolesti i sposobniji preživjeti teške uvjete prisilnoga rada. Unatoč prosvjedima protiv tih zloporaba koji su dolazili i iz Crkve, uključujući i od papa, okrutno se postupanje nastavilo.

Nakon dolaska u Cartagenu Petar je oko šest godina proveo studirajući u Tunji i Bogoti. Zatim je zaređen za svećenika u Cartageni, gdje se obvezao da će do kraja života služiti afričkim robovima. Premda je u Cartageni bilo i drugih svećenika, većina ih je služila kolonizatorima. Otac Petar izabrao je robove za svoje stado, a njihovo spasenje za svoje poslanje. Kad je položio svoje svečane zavjete, otac Claver potpisao ih je ovim riječima: „Petar Claver, rob robova, zauvijek.“

Tijekom svojih trideset i osam godina svećeničke službe u Cartageni, prema umjerenim procjenama, otac Claver poučavao je u vjeri i krstio više od 300.000 robova. Običavao je čekati u luci dolazak novoga broda s robovima. Svaki je brod često prevozio i do 500 robova koji su tijekom dvomjesečnoga ili tromjesečnoga putovanja podnosili uvjete nedostojne i za životinje. Hranjeni su oskudno, jedanput na dan, goli okovani jedni za druge, zlostavljani, zastrašivani i prisiljeni sjediti u vlastitom izmetu i bljuvotini. Često bi im koža na zapešćima od metalnih okova, dok se brod ljuljao na valovima, prokrvarila i zagnojila se.

Kad bi brod pristao, otac Claver išao bi od vrata do vrata proseći hranu za svoje novo stado. Potom bi poveo svoju malu skupinu afričkih tumača i dobrotvornih pomoćnika, ušao u smrdljivu unutrašnjost broda, gdje bi našao mnoge mrtve, a druge gotovo beživotne, ispunjene strahom i potrebite liječničke skrbi i suosjećanja. Kao znak svoje ljubavi prema njima, često je ljubio njihove rane, isisavao zaraženi gnoj i svojim rupcima prao ozljede. Krstio bi svaku dojenčad, davao hranu gladnima i pokazivao dubinu suosjećanja kakvu mnogi nikada prije nisu vidjeli. Zatim bi pomagao u prijevozu robova na novo mjesto, noseći one koji nisu mogli hodati, gdje bi ih nahranili i gdje bi povratili snagu prije nego što bi bili prodani.

Pristup oca Clavera tomu stravičnom problemu bio je jedinstven. Njegova je prva briga bilo spasenje duša. Nije u njima budio samosažaljenje zbog njihove strašne sudbine niti ih je poticao protiv njihovih tlačitelja, premda je tlačitelje često izravno korio i pozivao na obraćenje zbog njihove okrutnosti. Umjesto toga, robovima je naviještao evanđelje na način koji su mogli razumjeti, na način koji će im koristiti za vječnost. Pomagao im je da uvide svoje prirođeno dostojanstvo i vraćao im to dostojanstvo, ne tako da se obarao na zloporabe koje su trpjeli, nego tako da se obarao na grijeh i pomagao robovima pronaći slobodu u Kristu. Govorio im je da su grešnici kojima je potrebno obraćenje i da postoji Bog pun ljubavi koji je umro za njihove grijehe te ih želi oprostiti i ispuniti ih radošću. Pokazivao im je raspelo, objavljujući im Boga koji je trpio za njih, pokazujući im put u Nebo i kako izbjeći pakao. Dok su slušali, učili, vjerovali i obraćali se, bili su krštavani. Trenutak krštenja često je za te robove bio trenutak dubokih suza i radosti. Premda tjelesno svezani i zlostavljani, otkrivali su da su slobodniji nego ikada prije zbog milosti koja je preplavila njihove duše kada su se pokajali, ispovjedili vjeru u Krista i bili kršteni.

Kad bi Petar doznao da sljedeći brod neće stići mjesecima, kretao bi na put po okolici kako bi pohodio one koje je krstio. Kad bi stigao na kakvu plantažu, izbjegavao je provoditi vrijeme s vlasnicima, a sve je svoje vrijeme posvećivao robovima, čak je spavao i jeo u njihovim nastambama. Pružao im je daljnju pouku u katoličkoj vjeri, učio ih moliti i davao im nadu na svaki način na koji je mogao. Katkada, kad bi se obraćeni robovi vratili grešnim navikama, činilo se da se otac Claver pojavljuje niotkuda, koreći ih s ljubavlju i pozivajući ih na obraćenje te im tako vraćajući kršćansko dostojanstvo.

Nakon više od četrdeset godina predane i srdačne službe robovima, i sam se otac Claver razbolio. Svoje posljednje dane proveo je podnoseći zlostavljanje od jednoga od svojih njegovatelja, koji je također bio rob. Daleko od toga da bi se žalio, otac Claver prihvatio je takvo postupanje, sjedinjujući ga s Kristovom mukom na križu. U tome je gledao oblik pokore za sve vlastite preostale grijehe i način da produbi svoje zajedništvo s onima kojima je posvetio život služeći im.

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Ivan 15, 13). Sveti Petar Claver doista je posvetio svoj život robovima. Zalagao se za to da se s njima postupa bolje i opominjao je njihove zlostavljače, no otkrio je da je njegov najznačajniji čin ljubavi pomoći toj Božjoj djeci da po milosti postanu sinovi i kćeri Božje. Ulijevajući im vjeru, davao im je nadu. S nadom su njegovali ljubav, a rastući u ljubavi nalazili su radost i ispunjenje usred svojih strašnih ljudskih prilika.

Dok iskazujemo počast tomu „robu robova“, razmotrimo vlastite životne prioritete. Boriti se protiv nepravde nije samo plemenito, nego i bitno djelo milosrđa. Ipak, raditi za spasenje duša najveće je djelo milosrđa koje možemo činiti. Razmisli o načinima na koje možda i sam podnosiš nepravdu te nadahnuće crpi ne samo od svetoga Petra Clavera nego i od robova koji su, unatoč okrutnom postupanju, posvetili svoje živote Kristu i našli radost jedino u Njemu. Oni nas uče da nam nikakva okolnost ovoga svijeta ne može oduzeti dostojanstvo i radost ako svoj život predamo Kristu i dopustimo da nas obuhvati njegovo milosrdno milosrđe.