Sveti Petar Chanel

Sveti Petar Chanel bio je francuski marist, misionar i mučenik čiji se život dovršio na malom pacifičkom otoku Futuni. Ondje je proveo tek tri i pol godine, bez velikih uspjeha koje bi mogao sam vidjeti. Ipak, upravo su njegova strpljivost, dobrota prema bolesnima i ustrajnost u oskudici ostavile trag zbog kojega su ga otočani prozvali čovjekom dobra srca. U povijesti kršćanstva Oceanije pamti se kao njezin prvomučenik i zaštitnik.

Rodio se 12. srpnja 1803. u zaseoku La Potière, blizu Montrevel-en-Bressea u francuskom departmanu Ain. Bio je peto od osmero djece Claudea-Françoisa Chanela i Marie-Anne Sibellas. Obitelj je živjela od zemlje, a Petar je kao dječak nekoliko godina čuvao stoku. Njegov životni smjer počeo se mijenjati kada je mjesni župnik nagovorio roditelje da ga pošalju u malu školu. Dječakova darovitost i ozbiljnost privukle su pozornost svećenika Trompiera iz Crasa, koji je 1814. preuzeo brigu za njegovo obrazovanje.

Prvu pričest primio je 23. ožujka 1817. Upravo se uz te godine veže i početak njegova zanimanja za daleke misije. Čitao je pisma misionara koji su djelovali u Americi i u sebi nosio želju da jednom i sam ode ljudima kojima Evanđelje još nije naviješteno. Godine 1819. stupio je u malo sjemenište u Meximieuxu, zatim se školovao u Belleyu i u velikom sjemeništu u Brouu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1827.

Nakon kratke službe kapelana u Ambérieu-en-Bugeyu želio je odmah otići u strane misije, ali mu biskup nije dao dopuštenje. Umjesto toga povjerio mu je župu Crozet. Zatekao je zajednicu u kojoj je vjerski život bio oslabljen, a crkva često gotovo prazna. Petar nije pokušavao osvojiti ljude nametljivošću. Posjećivao je obitelji, poučavao djecu i osobito se brinuo za bolesnike. Njegova se pastoralna revnost pokazala upravo u svakodnevnoj blizini ljudima, a župa je postupno oživjela.

Godine 1831. pridružio se novoj Družbi Marijinoj, maristima, zajednici koja je povezivala pučke misije u domovini s pripravnošću na služenje u inozemstvu. Njegova se želja za odlaskom ni tada nije odmah ostvarila: pet godina bio je duhovnik u sjemeništu u Belleyu. Pratio je 1833. u Rim utemeljitelja družbe Jean-Claudea Colina, a kada je maristima povjereno misijsko područje jugozapadnog Pacifika, napokon je izabran za put.

Marističke zavjete položio je 24. rujna 1836. Na Badnjak iste godine iz Le Havrea je isplovio s prvom skupinom marističkih misionara i biskupom Jean-Baptisteom Pompallierom. Putovanje je vodilo preko Kanarskih otoka, Valparaísa, Gambierovih otoka i Tahitija. Na moru je umro njegov prijatelj Claude Bret, jedan od članova skupine. Nakon gotovo jedanaest mjeseci Petar je 8. studenoga 1837. stigao na Futunu s redovničkim bratom Marie-Nizierom Delormeom.

Kralj Niuliki isprva ih je primio i dopustio im djelovanje. Futuna je za dvojicu došljaka bila posve nov svijet: morali su naučiti jezik, prilagoditi se hrani i običajima te živjeti s vrlo malo sredstava. Petar je teško napredovao u jeziku, ali ga je naposljetku svladao. Liječio je bolesnike sredstvima koja je imao, pohodio potrebite, poučavao i krstio djecu na samrti. Kada je ciklon u veljači 1839. poharao kuće i nasade, dijelio je oskudicu stanovništva. Njegovo naviještanje dugo nije davalo vidljive rezultate, no nije odgovarao ogorčenošću ni onima koji su mu se protivili.

Njegov se misijski dan nije sastojao samo od propovijedanja. Valjalo je graditi i popravljati skroman smještaj, pribavljati hranu, pješačiti do udaljenih naselja i njegovati ljude čije je povjerenje tek trebalo steći. Marie-Nizier poslije ga je opisivao kao čovjeka koji se vraćao iscrpljen, gladan i obliven znojem, ali je zadržavao vedrinu. Petar nije uskraćivao pomoć ni onima koji su ga vrijeđali ili mu otežavali rad. Upravo je takvo ponašanje njegovu prisutnost učinilo razumljivom i prije nego što su otočani mogli prihvatiti njegov nauk. Nadimak čovjek dobra srca zato nije bio pobožni ukras nastao nakon smrti, nego sažetak iskustva ljudi koji su ga susretali.

Napetost je rasla kada su pojedini otočani počeli prihvaćati kršćanstvo. Kralj Niuliki nije bio samo politički poglavar nego i nositelj tradicionalnog vjerskog autoriteta te je u novoj vjeri vidio prijetnju svojoj vlasti. Presudan je postao zahtjev njegova sina Meitale da bude kršten. Kraljev zet i ratnik Musumusu dobio je zadaću zaustaviti misionara.

Ujutro 28. travnja 1841. skupina naoružanih ljudi došla je do Petrove kuće. Nakon napada i pljačke Musumusu ga je usmrtio udarcem sjekire. Petar je imao trideset sedam godina. Njegova smrt nije ugasila misiju. Novi su misionari stigli na Futunu u lipnju 1842., a stanovništvo je postupno prihvatilo vjeru koju je naviještao. Prema sačuvanoj predaji obratio se i Musumusu te je pred smrt zatražio da bude pokopan na mjestu preko kojega će prolaziti oni koji dolaze častiti Petra.

Petrovi posmrtni ostatci nakon ubojstva preneseni su s Futune, preko Novog Zelanda i Australije, u matičnu kuću marista u Lyonu. Relikvije su 1977. vraćene na Futunu, a njegova lubanja 1985. Blaženim ga je 17. studenoga 1889. proglasio papa Leon XIII., a svetim 12. lipnja 1954. papa Pio XII.

Njegov je život poslije postao važan i za identitet same Družbe Marijine. Prvi maristički odlazak preko oceana bio je pothvat obilježen dugim putovanjem, bolešću i neizvjesnošću, a Petrova smrt pokazala je cijenu takva poslanja. Maristi su ipak nastavili raditi u širokom području Oceanije. Na Futuni je spomen na Petra ostao povezan s mjestom njegove smrti i s povratkom njegovih relikvija, dok su škole, župe i ustanove na pacifičkim otocima i drugdje ponijele njegovo ime.

Petrova veličina ne počiva na spektakularnim postignućima. Za života je vidio tek skroman odaziv na svoje propovijedanje. Njegovo je svjedočanstvo bilo tiše: ostati blag među neprijateljski raspoloženima, pomagati bolesnima kada je i sam živio u oskudici te nastaviti služiti bez jamstva da će dočekati plodove svojega rada. Zbog toga njegov spomendan 28. travnja ne čuva samo uspomenu na jednoga misionara nego i na strpljivost koja se pokazala snažnijom od nasilja.