Sveti Petar Chanel

Današnji svetac, sveti Pierre Louis Marie Chanel (Petar), bio je peto od osmero djece. Petrova je oca kasnije jedan opisao kao dobra čovjeka, ali i čovjeka „sklonijega boci nego vjeri“. Njegova neobrazovana majka bila je snažna kršćanka. Kao mladić, Petar je radio kao pastir na njihovu obiteljskom gospodarstvu od šezdeset i pet jutara. Ta je zemlja nedavno pripadala Crkvi, ali ju je država na početku Francuske revolucije oduzela i prodala Petrovu ocu. Svjestan te činjenice, Petar je nosio želju da dadne zadovoljštinu za svoju obitelj. Do kraja života učinit će to, i više od toga, položivši svoj život kao svećenik mučenik na malenom, zabačenom i barbarskom otoku Futuni, u Tihom oceanu, u Oceaniji.

U susjednom selu Cras župnik, otac Jean-Marie Trompier, vodio je malu školu za dječake u koju je Petar stupio. Otac Trompier poučavao je dječake tijekom cijeloga dana dok je istodobno obavljao svoje dužnosti obilaska bolesnika, slavljenja mise, obavljanja kućanskih poslova i razgovora za objedom. Otac Trompier duboko je utjecao na Petra, usadivši u njega želju i za svećeništvom i za životom misionara u stranim krajevima. Kad je Petru bilo oko šesnaest godina, poslan je u dijecezansko malo sjemenište u Lyonu, a poslije u bogosloviju u Brouu. Dana 15. srpnja 1827. Petar je zaređen za dijecezanskoga svećenika u dobi od dvadeset i četiri godine.

Otac Petar najprije je bio postavljen za župnoga vikara u gradu Ambérieuu. Sačuvano je tek nekoliko njegovih propovijedi iz toga razdoblja, ali one ga pokazuju kao gorljiva i predana propovjednika koji je svoje propovijedi brižno pripravljao. Nakon jedne godine otac Petar zamolio je biskupa da pođe u misije. Umjesto toga, biskup ga je postavio za župnika u zabačenoj župi blizu švicarske granice, u mjestu Crozet. Župa u Crozetu bila je u potrebi. Sudjelovanje na misi bilo je slabo, a prethodni je svećenik otišao obeshrabren. Otac Petar proveo je tri godine pokazujući veliku požrtvovnost prema bolesnima, propovijedajući s revnošću i organizirajući euharistijske procesije. Do vremena svoga odlaska osvojio je srca ljudi i obnovio posrnulu župu.

Premda je otac Petar bio izvrstan župnik, njegovo je srce bilo privučeno misijama. Nakon tri godine službe u Crozetu zatražio je i dobio dopuštenje da stupi u Družbu Marijinu (mariste). Maristi su bili novoosnovana redovnička zajednica čije je poslanje bilo živjeti onako kako je živjela Marija — skrovito, ponizno i jednostavno. Među njihovim je karizmama bilo i to da budu misionari u zabačenim i skrivenim krajevima, osobito u Oceaniji.

Iako se nadao da će biti poslan u misije, otac Petar sljedećih je pet godina proveo u malom sjemeništu u Belleyu, gdje je poučavao dvanaestogodišnje dječake prije nego što je postao duhovnik i ekonom. Dvije godine poslije imenovan je vicepoglavarom te je 1833. otputovao u Rim kako bi pomogao utemeljitelju zajednice u dobivanju konačnoga odobrenja za družbu. Dana 10. veljače 1836. mariste je papa Grgur XVI. odobrio kao redovničku kongregaciju sveopće Crkve i povjerio im odgovornost za evangelizaciju naroda zapadne Oceanije. U dobi od trideset i tri godine ocu Petru ispunila se dječačka želja kada je imenovan poglavarom skupine od sedmorice marista (četiri svećenika i tri brata) i jednoga tek zaređenoga biskupa koji su krenuli na desetomjesečno putovanje brodom u Oceaniju. Putovanje je bilo surovo, toliko da je jedan od svećenika putem umro od bolesti.

Skupina je isplovila iz luke Le Havre u Francuskoj 24. prosinca 1836. te plovila prema Kanarskim otocima; zatim na jug oko Rta Horn do Valparaísa u Čileu; potom na zapad do otočja Gambier; zatim do Fidžija, Tonga; i naposljetku stigla na mali otok Futunu 12. studenoga 1837. Otac Petar i brat Marie-Nizier Delorme bili su izabrani da se iskrcaju na tom otoku.

Futuna i susjedni joj otok bili su maleni te su zajedno obuhvaćali tek oko četrdeset i pet četvornih milja. Tadašnjih tisuću stanovnika bili su zemljoradnici i ribari. Narod je bio organiziran u manja plemena koja su se povezivala u dva veća kraljevstva. Ta su dva kraljevstva često ratovala jedno protiv drugoga, pa bi jedni izlazili kao pobjednici, a drugi kao pobijeđeni. Ljudi su bili religiozni, umirivali su srdita božanstva poganskim obredima i štovali velike duhove koji su često govorili preko poglavara i poganskih svećenika. U ranijim su godinama čak prakticirali i kanibalizam.

Kralj Niuliki, tada vladar pobjedničkoga plemena, isprva je srdačno primio te došljake. Hranio ih je, pozivao u svoj dom i držao ih na sigurnu. Prva godina na otoku donijela je plod od tek desetak krštenja, većinom djece koja su umirala. Misionari su neumorno radili na učenju mjesnoga jezika. Osim toga, javno su slavili misu dok su ih znatiželjni otočani promatrali, davali im savjete o obrađivanju zemlje i jednostavno im iskazivali dobrotu, a to je bio jezik koji su maristi razumjeli i cijenili. Nakon godinu i pol dana provedenih na otoku stigao je još jedan brod s marističkim misionarima, na radost sviju.

Tijekom sljedeće godine rad na katehezi se nastavio. Kad se kraljev sinčić razbolio, otac Petar dobio je dopuštenje da ga krsti. Nadao se da će to otvoriti vrata većemu broju obraćenika, jer je znao da će, pristane li kralj, svi primiti krštenje i napustiti svoje poganske obrede koje je otac Petar smatrao demonskima. Međutim, do kraja 1840. kralj se počeo okretati protiv oca Petra jer je sve više otočana postajalo katekumeni. Kralj se bojao gubitka vlastite moći, osobito svoje poganske duhovne vlasti, pa je povukao svoju naklonost i počeo se odnositi neprijateljski prema maristima i katekumena. Kad je kralj čuo da se svi stanovnici obližnjega otoka Wallisa pripravljaju za krštenje, odlučio je da se nešto mora učiniti kako se to ne bi dogodilo i na njegovu otoku. Posljednja iskra planula je kad je i kraljev vlastiti sin Meitala postao katekumen. Dana 27. travnja 1841. kralj je dugo razgovarao sa svojim sinom, pokušavajući ga uvjeriti da promijeni mišljenje. Sin je to odbio, pa je kralj Niuliki pozvao svoga zeta Musumusua i naredio mu da pobije i katekumene i misionare. Sljedećega dana, nakon neuspjela pokušaja da ubije katekumene, Musumusu je s nekoliko drugova otišao onamo gdje je boravio otac Petar. Najprije su oca Petra izudarali toljagama; zatim mu je Musumusu zadao smrtonosan udarac u glavu sjekirom. No taj je okrutni kraj bio tek početak velikih stvari koje će doći.

Ubrzo nakon toga kralj se pokajao zbog onoga što je učinio. Mnogi otočani koji su zavoljeli oca Petra oplakivali su njegovu smrt. Ta se žalost i kajanje pretvorilo u radost kada su tijekom sljedećih nekoliko godina svi stanovnici bili kršteni. Rat između dvaju plemena naposljetku je prestao i uspostavljen je mir. Danas ti otoci dobro žive svoju katoličku vjeru i raduju se svomu mučeniku koji je za njih učinio više u smrti nego u životu.

Dok častimo svetoga Petra Chanela, razmatrajmo tajanstvenu istinu da Otac koristi trpljenje i smrt za svoju slavu i za spasenje duša kada mu se to trpljenje i ta smrt prikažu kao žrtva, u sjedinjenju sa smrću njegova božanskoga Sina. Razmatrajmo nevjerojatnu Božju moć koja je kadra izvući dobro iz zla i spasenje iz same smrti. Sjedini svoje vlastite patnje s Kristovima i znaj da Bog želi da mu za njegovu slavu i za spasenje duša prineseš postojan dar žrtve svoga života.