Sveti Petar Alkantarski

U Petru Alkantarskom susreću se dvije naizgled različite crte: čovjek koji je tražio tišinu samotne molitve i brat koji je neumorno obilazio ljude, propovijedao im i pomagao redovničkim zajednicama. Njegova strogost mogla je izazivati čuđenje već među suvremenicima. Ipak, ono po čemu je ostao važan nije samo neobičan način života, nego ustrajno nastojanje da franjevačko siromaštvo ponovno postane živa, svakodnevna odluka. U tome je bio sin svojega vremena, španjolskoga 16. stoljeća, kada su se i unutar Crkve sve snažnije postavljala pitanja obnove.

Rođen je 1499. u Alcántari, gradu u španjolskoj Extremaduri. Potjecao je iz ugledne obitelji; otac mu je obnašao službu u gradskoj upravi. Poslan je na studij u Salamancu, no već kao mladić odlučio je poći drukčijim putem. Sa šesnaest godina stupio je među franjevce strožega načina života i u Redu uzeo ime Petar. Odluka nije značila bijeg od ljudi ni od obveza. U redovničkoj je zajednici ubrzo dobivao odgovorne službe, a godine 1524. zaređen je za svećenika.

Braća su u njemu prepoznala sposobnost vođenja. Bio je gvardijan, a 1538. izabran je za provincijala Provincije svetoga Gabrijela. Uz službe u samostanu razvio se u propovjednika koji je znao govoriti ljudima izvan samostanskih zidova. Obilazio je mjesta u Španjolskoj, osobito se obraćao siromašnima i sudjelovao u pučkim misijama. Franjevačka predaja pamti i sasvim obične poslove koje je obavljao među braćom: pranje posuđa i cijepanje drva. Takvi prizori bolje od naslova službi pokazuju kakvu je zajednicu želio graditi. Starješinstvo mu nije davalo razlog da se odmakne od rada koji su dijelili svi.

Petar je smatrao da se povratak Pravilu svetoga Franje mora vidjeti u životu samih fratara: u zajedničkoj molitvi, jednostavnosti stanovanja i slobodi od posjedovanja. Kao provincijal nastojao je uvesti strožu stegu, ali je naišao na otpor. Nije mogao provesti sve što je zamislio. Takav otpor nije bio tek rasprava o pravilima na papiru. Način stanovanja, jela, rada i putovanja određivao je čitav ritam zajednice, pa je Petrova zamisao od braće tražila stvarnu promjenu navika. Povukao se u Portugal, gdje je neko vrijeme živio samotnije, a zatim su mu se pridružila druga braća. Oko njega su nastajale male zajednice. U njima je ponovno morao povezivati ono što mu je bilo dragocjeno: sabranost pustinjačkoga života i odgovornost za druge, osobito za mlade franjevce koji su tek učili živjeti svoj poziv.

Kada se 1553. vratio u Španjolsku, nije odustao od obnove. Uputio se u Rim i od pape Julija III. zatražio dopuštenje za osnivanje malih, siromašnih franjevačkih zajednica. Dopuštenje je dobio, a nova su braća postupno oblikovala zasebnu cjelinu. Njihove kuće nisu trebale privlačiti veličinom ni udobnošću. Petrova reforma naglašavala je malenost, oskudicu i vjernost molitvi; po njemu su njezini članovi poslije nazvani alkantarincima. Godine 1561. zajednice su ustrojene u Provinciju svetoga Josipa. Ono što u ranijoj provinciji nije uspjelo, sada je pronašlo braću spremnu živjeti prema istom zahtjevnom nacrtu.

O Petrovoj osobnoj pokori nastale su mnoge priče. Sveta Terezija Avilska pisala je o njegovu dugogodišnjem odricanju te o vrlo rijetkim obrocima; franjevački životopisi prenose i tvrdnju da je spavao tek malo više od sata na dan. I bez tih teško provjerljivih pojedinosti jasno je da je birao težak i siromašan život. Samoća, post i jednostavna odjeća bili su za njega povezani s molitvom i s nasljedovanjem Krista, a ne javna predstava kojom bi stekao ugled.

Upravo zato njegov odnos sa svetom Terezijom Avilskom otkriva važnu stranu njegove osobnosti. Terezija je prolazila kroz duhovne teškoće i susretala nepovjerenje prema vlastitim iskustvima molitve. Kad su se upoznali, Petar ju je saslušao i ohrabrio. Postao joj je savjetnik, a podržao je i njezino nastojanje da obnovi karmelski život. Terezija je o njemu pisala s velikim poštovanjem, posebno o njegovoj pokori i molitvi. Njezino je svjedočanstvo dragocjeno jer govori o čovjeku kojega je osobno poznavala. Ono ujedno pripada jeziku duhovne autobiografije, pa ga ne treba pretvarati u popis čudesnih događaja koje je moguće neovisno utvrditi.

Petrova pomoć Tereziji bila je konkretna: savjet, razlučivanje i potpora u razdoblju kada je njezina obnova tek dobivala oblik. Nije on osnovao njezine samostane niti se njezin rad može svesti na njegovo vodstvo. Važno je, međutim, da je čovjek tako stroga života znao drugoj osobi dati povjerenje i mir. Nije je pozivao da ponavlja njegove pokore. Prepoznao je put kojim je ona trebala poći i ohrabrio je da u njemu ustraje. Tako se Petrova franjevačka obnova dotaknula i obnove Karmela.

Ostavio je i spis Rasprava o molitvi i razmatranju. Već sam naslov pokazuje što je smatrao središtem redovničkoga života. Nije mu bilo dovoljno urediti pravila zajednice i smanjiti njezine potrebe. Želio je pomoći čovjeku da nauči zastati pred Bogom, razmatrati Kristov život i dopustiti da molitva oblikuje svakodnevne odluke. Molitva nije bila povlastica onih koji su mogli živjeti u osami: Petar je svoje iskustvo htio prenijeti i ljudima kojima su dan ispunjavali rad i obiteljske dužnosti. O Petrovu su djelu s poštovanjem govorili i kasniji duhovni pisci. U njegovu se životu stoga propovijedanje, organiziranje zajednica i pisanje nisu odvajali od dugih razdoblja tišine: jedno je hranilo drugo.

Umro je 18. listopada 1562. u Arenasu u Kastilji, mjestu koje danas nosi ime Arenas de San Pedro. Terezija je poslije njegove smrti o njemu pisala jezikom vjere i bliskosti, uvjerena u njegovu svetost. Priče o viđenjima i čudesima širile su se zajedno sa štovanjem njegova imena. Papa Grgur XV. proglasio ga je blaženim 1622., a papa Klement IX. svetim 1669. godine. Franjevci ga se spominju 19. listopada, dan nakon smrti.

Petar Alkantarski ostavio je zahtjevnu baštinu. Njegova se tjelesna strogost ne može jednostavno prenijeti u tuđi život, a neke će njezine pojedinosti današnjem čitatelju ostati teške. Ipak, iz njegova se puta jasno razabire temeljna odluka: osobno živjeti ono na što je pozivao zajednicu. Nakon protivljenja nije napustio braću ni svoj poziv, nego je tražio mjesto na kojem će se franjevačko Pravilo moći živjeti s novom ozbiljnošću. U Terezijinu povjerenju, u malim samostanima koje je okupljao i u njegovim uputama za molitvu ostaje trag čovjeka koji je znao da obnova počinje srcem, ali se mora očitovati i u zajedničkom životu.