Sveti Peregrin Laziosi

Na početku priče o svetom Peregrinu Laziosiju stoji čovjek kojemu je mogao ostati samo jedan prizor iz mladosti: podignuta ruka u razjarenu mnoštvu. Na kraju stoji redovnik pred raspelom, iscrpljen bolom, koji svoju nemoć povjerava Kristu. Između tih dvaju prizora proteže se dug život obraćenja. Peregrin nije postao svet zato što je imao blagu narav ili život bez sukoba. Njegova je svetost rasla ondje gdje je dopustio da primljeno oproštenje promijeni način na koji gleda druge ljude.

Rođen je oko 1265. u Forlìju, gradu u talijanskoj Romagni. Bio je to svijet u kojem su se političke podjele lako pretvarale u osobne neprijateljstva. Forlì se sukobljavao s papinskom vlašću, a mladi Peregrin, iz obitelji Laziosi, pripadao je ozračju koje joj se protivilo. Kada je 1283. u grad došao Filip Benizi, poglavar Reda slugu Marijinih, nastojao je smiriti sukob i pozvati građane na pomirenje s Crkvom. Dočekale su ga uvrede i udarci. Servitska životopisna predaja ubraja među njegove napadače i osamnaestogodišnjeg Peregrina.

Predaja pamti da Filip nije uzvratio. Molio je za one koji su ga tukli, a mladić je, vidjevši takav odgovor, zatražio oprost. Peregrin je susreo drukčiju snagu od one koju je poznavalo razjarano mnoštvo: oprost koji ne ponižava, nego otvara mogućnost novoga početka. Filip ga je primio, a Peregrin je počeo ozbiljnije tražiti Boga.

Obraćenje nije značilo samo odustajanje od jednoga ispada. Trebalo je promijeniti navike, odnose i smjer cijeloga života. Peregrin se, prema servitskoj predaji, u molitvi obraćao Blaženoj Djevici Mariji i nakon nekoliko godina stupio u novicijat Slugu Marijinih u Sieni. Ondje je učio živjeti u zajednici čije se ime nije moglo svesti na pobožni naslov. Biti sluga Marijin značilo je slijediti njezinu raspoloživost Bogu i ostati uz Krista, osobito u času njegova trpljenja. U Sieni se susreo i s braćom koju je red poslije pamtio kao blaženike, Joakimom i Franjom. Život koji se nekoć okretao oko gradskih strasti dobio je ritam molitve, rada i bratstva.

Peregrin se zatim vratio u Forlì. Povratak u rodni grad imao je posebnu težinu: ondje su ljudi poznavali njegovu obitelj i mogli pamtiti njegovu mladenačku žestinu. Svetost se sada nije trebala dokazivati udaljavanjem od prošlosti, nego vjernošću u istim ulicama. Životopisi ga prikazuju kao redovnika predana molitvi, pokori i ljudima kojima je trebala pomoć. Osobitu je pozornost posvećivao siromašnima i bolesnima. Njegovo obraćenje tako nije ostalo privatna uspomena na susret s Filipom. Dobilo je lice u odnosu prema onima koji nisu imali moći uzvratiti mu ničim osim povjerenjem.

U Peregrinovu se životu često ističe stroga pokora. Stara predaja kaže da je mnogo vremena provodio stojeći, da je umoran tražio oslonac u klupama kora ili na kamenu i da je spavao na zemlji. Nije time tvrdio da je tijelo bezvrijedno niti je tražio bolest. Nakon burne mladosti želio je odgojiti svoju volju za vjernost Bogu. Pokora je imala smisla kada ga je činila slobodnijim za služenje bližnjima.

U kasnijim godinama Peregrin je i sam upoznao dugotrajnu tjelesnu bol. Servitski životopis opisuje proširene vene i tešku ranu na desnoj nozi, koja je prerasla u gangrenu. U drugim se prikazima bolest naziva rakom; iz srednjovjekovnoga opisa ne može se s današnjom sigurnošću postaviti medicinska dijagnoza. Čovjek poznat po blizini bolesnicima sada je morao primati tuđu skrb. Rana se toliko pogoršala da je liječnik, prema istom izvještaju, odlučio amputirati nogu.

Noć prije predviđena zahvata Peregrin se dovukao pred raspelo u samostanskoj kapitulskoj dvorani. Molio je u boli i iscrpljenosti. Zaspavši, kako pripovijeda svetačka predaja, vidio je Krista kako silazi s križa i dodiruje mu oboljelu nogu. Kad je liječnik sutradan došao, nije našao ni ranu ni trag bolesti. Ta je vijest, kaže životopis, brzo obišla Forlì i još više učvrstila poštovanje koje su ljudi već gajili prema redovniku. Servitska predaja čuva taj prizor u sjećanju na njega. u središtu je Krist kojemu se Peregrin obratio upravo kad više nije mogao pomoći samome sebi.

Zato je razumljivo što se Peregrinovo ime s vremenom posebno povezalo s oboljelima od raka i drugih teških bolesti. Pred njegov lik dolaze ljudi koji čekaju nalaz, podnose liječenje, strepe za člana obitelji ili žive s ranom koja ne zacjeljuje. U takvim trenutcima riječi utjehe lako mogu postati prebrze. Peregrinov život ne daje jamstvo da će svaka molitva završiti tjelesnim ozdravljenjem. Njegova predaja ipak govori da bolest ne oduzima čovjeku dostojanstvo i da se vjera može izraziti i molitvom i prihvaćanjem liječničke pomoći. Kršćanska nada ne traži da bolesnik glumi hrabrost; dopušta mu da pred Raspetim izgovori i strah i želju za životom.

U toj se blizini Raspetome prepoznaje i marijanska crta servitske duhovnosti. Marija stoji uz Sina pod križem, ne uklanja njegovu patnju i ne odlazi od njega. Za čovjeka koji prati bolesnika to je zahtjevan, ali jednostavan poziv: ostati prisutan, slušati, pružiti ruku, pobrinuti se za ono što je potrebno. Peregrin nije uzor samo onima koji boluju. On je i podsjetnik zdravima da bolesnoga ne svedu na dijagnozu, da ga ne zaborave kada se liječenje oduži i da pomoć ne odgađaju dok ne pronađu savršene riječi.

Prema servitskoj predaji Peregrin je umro u Forlìju 1. svibnja 1345., gotovo osamdesetogodišnjak. Životopisi govore o mnoštvu koje je došlo iskazati mu poštovanje. Njegovo se tijelo čuva u servitskoj crkvi u Forlìju, gdje je pobožnost prema njemu nastavila živjeti dugo prije službenoga crkvenog priznanja. Papa Pavao V. proglasio ga je blaženim 1609., a papa Benedikt XIII. svetim 1726. godine. Dan smrti, 1. svibnja, često se navodi uz njegovo ime; Red slugu Marijinih slavi njegov blagdan 4. svibnja. Oba datuma pripadaju istom svetom Peregrinu Laziosiju iz Forlìja.

Kada se danas zaziva njegov zagovor, lako je najprije pomisliti na čudo pred raspelom. Ipak, Peregrinova priča počela je drugim ozdravljenjem: omekšanjem srca pred čovjekom koji mu je oprostio. To je ozdravljenje trajalo čitav život. Iz njega su rasli redovnička vjernost, skrb za siromašne i strpljivost u vlastitoj bolesti. Zato njegov spomen može biti blizak i onomu tko ne vidi čudesan preokret. Podsjeća da je milosrđe moguće primiti, da ga je moguće dalje darovati i da ni u najtežoj nemoći čovjek ne mora biti sam.