Sveti Pedro Poveda Castroverde

Sveti Pedro Poveda Castroverde bio je španjolski svećenik koji je velik dio svojega života posvetio obrazovanju. Njegovo je djelo započelo među siromašnim stanovnicima Guadixa, a razvilo se u nastojanje da dobro pripravljeni kršćanski učitelji djeluju u školama i kulturi. Osnovao je Terezijansku udrugu, u kojoj su osobito važno mjesto dobile žene posvećene odgoju i poučavanju. U njegovu su se životu svećenička molitva, briga za zanemarene ljude i zauzimanje za obrazovanje međusobno podupirali. Život je završio kao mučenik tijekom Španjolskoga građanskog rata.

Rođen je 3. prosinca 1874. u Linaresu, u španjolskoj pokrajini Jaén, u kršćanskoj obitelji. Već je u mladosti odlučio poći putem svećeništva. Godine 1889. stupio je u sjemenište u Jaénu, a izobrazbu je nastavio u Guadixu. Ondje mu je biskup omogućio nastavak školovanja uz stipendiju. Za svećenika je zaređen 17. travnja 1897. Poučavao je u sjemeništu i nastavio teološko obrazovanje, pa je 1900. u Sevilli stekao licencijat iz teologije. Studij je postavio temelj njegovu kasnijem radu, ali je neposredan susret sa siromaštvom osobito usmjerio njegov svećenički život.

U Guadixu su mnoge siromašne obitelji stanovale u nastambama izdubljenima u stijenama. Poveda je među njih dolazio propovijedati i poučavati vjeru. Upoznao je ljude kojima su nedostajale mogućnosti školovanja i kojima je svakodnevni život bio obilježen oskudicom. Njegov je odgovor obuhvatio i vjeronauk i praktičnu pomoć. Započeo je poduku djece, a zatim otvorio škole za dječake i djevojčice. U njima je obrazovanje povezivao s brigom za osnovne životne potrebe. Tako se kršćansko služenje ostvarivalo i kroz čitanje, pisanje i mogućnost dostojanstvenijega života.

Uz nastavu je organizirana prehrana, a odraslima su bile namijenjene večernja poduka i radionice. Za održavanje djela trebalo je pridobiti suradnike i prikupiti sredstva. Poveda je zato putovao i tražio pomoć, povezujući ljude koji su mogli poduprijeti škole. Njegovo djelovanje nije bilo samo povremen prilog siromašnima. Želio je stvoriti mogućnost da djeca uče, a obitelji dobiju trajniju potporu. Škole Presvetoga Srca postale su izraz takvoga zauzimanja. Susret s ljudima u Guadixu ostao je važno iskustvo iz kojega je razvijao svoje daljnje obrazovne pothvate.

Djelo je nailazilo i na teškoće, pa je morao napustiti neposredan rad u Guadixu. Godine 1906. postao je kanonik u marijanskom svetištu Covadongi u Asturiji. U tom je razdoblju nastavio promišljati obrazovne potrebe svoje zemlje. Pisao je članke i brošure o pripravi učitelja. Iskustvo škola za siromašnu djecu proširilo je njegovo zanimanje prema onima koji će djecu poučavati. Bilo je potrebno odgajati stručne i odgovorne učitelje koji će svoj poziv shvatiti kao služenje čovjeku i društvu.

Boravak u Covadongi bio je i vrijeme intenzivne molitve i razmišljanja. Poveda je u tom ozračju tražio put kršćanskoga djelovanja u školstvu. Učitelje je želio dobro pripraviti za rad u društvu koje se mijenjalo. Za njega su osobna vjera i stručna osposobljenost bile povezane: kršćanski učitelj trebao je poznavati ono što predaje i ozbiljno njegovati vlastiti duhovni život. Tako je nastajao njegov odgovor na potrebe obrazovanja, proizišao iz svećeničke molitve i iskustva rada među siromašnima.

Posebnu je pozornost posvetio ženama koje su se pripravljale za učiteljski rad. U vrijeme kada su im mogućnosti višega obrazovanja bile ograničene, stvarao je ustanove koje su im pomagale studirati i razvijati stručne sposobnosti. Godine 1911. u Oviedu je osnovao Akademiju svete Terezije Avilske, iz koje se razvila Terezijanska udruga. Ime je povezao sa svetom Terezijom Avilskom, ženom duboke molitve i bogate duhovne kulture. U Povedinu djelu molitveni život i znanje trebali su pridonositi istoj zadaći: oblikovanju ljudi sposobnih odgovorno djelovati ondje gdje žive i rade.

Udruga je okupljala vjernike laike koji su svoje kršćansko poslanje ostvarivali kroz vlastita zanimanja, osobito u odgoju, obrazovanju i kulturi. Prve članice djelovale su na različitim razinama školovanja. Poveda je u njihovu radu vidio mogućnost da vjera bude prisutna u svakodnevnom društvenom životu preko stručnoga i savjesnoga rada. Članicama je povjeravao odgovornost i vođenje zajedničkoga djela. Učiteljski poziv tražio je ozbiljnu izobrazbu, ali i poštovanje dostojanstva svakoga učenika. Briga za osobu, započeta među siromašnima u Guadixu, ostala je središnja i u tom širem djelovanju.

Vratio se i u Jaén, gdje je poučavao u sjemeništu, pratio katehetski rad i predavao vjeronauk budućim učiteljima. Sudjelovao je u Apostolskoj uniji svjetovnih svećenika. Njegov se rad razvijao u nekoliko povezanih smjerova: svećenička služba, duhovno vodstvo, kateheza i pomoć u pripravi učitelja. Godine 1914. u Madridu je otvoren studentski dom za žene. Takvi su domovi omogućivali da studentice uz boravak dobiju potporu zajednice i pomoć u školovanju. S vremenom su obrazovne ustanove povezane s njegovim djelom nastajale i u drugim gradovima.

Terezijanska udruga dobila je biskupijsko odobrenje u Jaénu 1917., a papa Pio XI. odobrio ju je 1924. Poveda je od 1921. živio u Madridu, gdje je bio i kapelan Kraljevske palače. Nastavio je pratiti rast Udruge i zauzimati se za širenje obrazovanja. Bio je uključen i u rad protiv nepismenosti. Njegov svećenički poziv tako je ostao povezan s potrebama društva: poučavanje i kultura bili su mjesta u kojima su kršćani mogli služiti dobru drugih ljudi.

Kada je 1936. izbio građanski rat, nasilje je zahvatilo i brojne svećenike i vjernike. Poveda je svoje suradnike upućivao na primjer prvih kršćana: postojanost u vjeri, molitvu i spremnost na oproštenje. Njegova priprema za opasnost bila je povezana s onim što je godinama nastojao živjeti. Svećenički identitet i vjernost Kristu ostali su u središtu njegova odnosa prema životu i u trenutku kada su postali razlogom progona.

Uhićen je u Madridu, a 28. srpnja 1936. ubijen. Imao je šezdeset i jednu godinu. Pred onima koji su došli po njega priznao je da je Kristov svećenik. Crkva njegovo stradanje časti kao mučeništvo za vjeru. U njegovu se svjedočanstvu susreću dugotrajno služenje obrazovanju i posljednja vjernost svećeničkom pozivu. Škole, učiteljski centri i studentski domovi bili su dio toga istog života koji je darovao Bogu i ljudima sve do smrti.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 10. listopada 1993., a svetim 4. svibnja 2003. u Madridu. Spomendan mu je 28. srpnja. Njegovo se djelo nastavilo kroz Terezijansku udrugu i njezino djelovanje u različitim zemljama. Sveti Pedro Poveda ostao je uzor svećenika i odgojitelja koji je učenje povezao s ljubavlju prema čovjeku. Počeo je od potreba siromašne djece, a zatim podupirao one koji će biti njihovi učitelji, uvjeren da vjera i znanje mogu zajedno pridonositi pravednijemu društvu.