Sveti Pavao od Križa, prezbiter

Pavao od Križa želio je da se Kristova muka ne spominje samo u crkvenom kalendaru. U raspetome Kristu prepoznao je Božju ljubav koja traži čovjeka i kad je on siromašan, bolestan ili daleko od vjere. Zato je osnovao zajednicu koja je molitvu povezala s pučkim misijama. Pasionisti su trebali živjeti sabrano, a zatim izlaziti među ljude i naviještati im evanđelje križa.

Rođen je 3. siječnja 1694. u Ovadi u Pijemontu kao Paolo Francesco Danei. Obitelj je bila brojna i živjela je skromno. Pavao je pomagao ocu u poslu, a uz obiteljske obveze rastao je u molitvi i sudjelovanju u sakramentima. Nije pohađao dugotrajno sustavno školovanje kakvo će kasnije trebati redovnički propovjednici, ali se neumorno obrazovao. Godine 1713. doživio je snažan zaokret prema životu posvećenom Bogu. Odazvao se pozivu na rat protiv Osmanlija, no za boravka u Cremi 1716., tijekom molitve pred Presvetim, razabrao je da to nije njegov put te se vratio kući. Odrekao se ponuđenoga braka i nasljedstva, a odluka o redovničkom životu postupno je dobivala određeniji oblik.

Želio je okupiti ljude koji će siromašno živjeti, razmatrati Kristovu muku i pomagati drugima da u njoj prepoznaju ljubav. Govorio je o duhovnim iskustvima i viđenjima povezanima s tom nakanom. Njegov je biskup prihvatio da tu želju provjeri u stvarnom životu: 1720. dopustio mu je nositi crnu pustinjačku odjeću i povući se u Castellazzo Bormidu. U tamošnjoj osami Pavao je tijekom četrdeset dana zapisao prve obrise pravila. Sačuvan je i njegov dnevnik iz toga povlačenja, od studenoga 1720. do siječnja 1721. Crna odjeća sa znakom Kristove muke postala je vidljiv izraz poslanja koje će kasnije dijeliti sa svojom braćom.

U početku nije imao ni zajednicu ni siguran dom za nju. Pridružio mu se brat Ivan Krstitelj, njegov najbliži suradnik u molitvi, siromaštvu i apostolatu. Braća su tražila mjesto na kojemu će moći živjeti zajedno i istodobno služiti ljudima. Njihova se nakana nije ostvarila jednim odobrenjem: trebalo je naći suradnike, podnijeti nesigurnost prvih godina i uskladiti pravilo s crkvenim zahtjevima. Pavao je pritom postupno učio voditi druge, ne napuštajući vlastitu želju za povučenošću.

U Rimu su Pavao i Ivan Krstitelj služili u bolnici svetoga Galikana. Njegovali su bolesnike i pratili ljude kojima je bila potrebna i tjelesna i duhovna pomoć. To iskustvo nije bilo usputna stanica u Pavlovu životu. Blizina bolesnima dala je konkretnu težinu njegovoj pobožnosti prema Raspetome: čovjeku u patnji trebalo je pristupiti, ostati uz njega i služiti mu. Papa Benedikt XIII. zaredio je braću za svećenike 1727. Njihova je skrb od tada uključivala i propovijedanje, ispovijedanje te duhovno vodstvo.

Na Monte Argentariu, brežuljkastom području nad Tirenskim morem, nastajalo je prvo stalno središte njihove zajednice. Prva je kuća otvorena 1737. Pavao je želio da pasionističke kuće budu mjesta molitve i priprave za apostolat: odatle su braća odlazila na misije, a potom se vraćala zajedničkom životu. U malim mjestima Maremme i na toskanskim otocima susretali su ljude do kojih redovito propovijedanje nije lako dopiralo. Pavao je govorio o Kristu jednostavnim jezikom, pozivao na obraćenje i pomagao ljudima pristupiti sakramentima. Tijekom jubilejske 1750. godine propovijedao je i u Camerinu, gdje se zbog mnoštva okupljenih govorilo na otvorenom. S misija se vraćao u redovničku kuću, ali je ostajao povezan s ljudima koje je susreo: pisma su mu omogućivala da ih nastavi pratiti i kad više nije bio u njihovu mjestu.

Pravilo je papa Benedikt XIV. prvi put odobrio 1741., a zatim potvrdio papinskim breveom 1746. Pavao je tako mogao čvršće oblikovati zajednicu koju su počeli zvati pasionistima. Njezino puno ime upućivalo je na Presveti Križ i Muku Gospodina našega Isusa Krista. Uz uobičajene redovničke zavjete, pasionisti su se obvezivali promicati spomen na Kristovu muku. Njihove pučke misije nisu bile samo niz govora: uključivale su pouku, sakramentalni život, molitvu i poziv na pomirenje. U toj se službi Pavlova sklonost tišini povezala s njegovom zauzetošću za ljude. Prvi opći kapitul održan je 1747.; braća su Pavla izabrala za poglavara, a on je u okružnicama utvrđivao smjer zajedničkoga života. Morao je odgovoriti i na obična pitanja svake rastuće zajednice: primanje novih članova, njihovu formaciju, premještaje i skrb za bolesnu braću.

Pavao je ostao na čelu zajednice do smrti. Otvaranje novih kuća značilo je brigu za braću, za njihovu pripravu i za vjernost prvotnoj nakani. U pismima poglavarima kuća poticao je redovnike da molitvu ne zanemare zbog rada, ali ih je podsjećao i na dužnost da se brinu za zdravlje braće. Papa Klement XIV. odobrio je ustanovu 1769., a Pio VI. konačnu inačicu pravila 1775. Takav dug put potvrđivanja pokazuje koliko je godina trebalo da se Pavlova mladenačka zamisao razvije u trajno crkveno djelo. Uz redovničku braću rasla je i ženska grana: u Tarquiniji je 1771., uz suradnju Marije Crocifisse Costantini, otvoren prvi samostan klauzurnih pasionistica. Dvije godine poslije Pavao je u Rimu otvorio kuću svetih Ivana i Pavla na brežuljku Celiju.

Njegovo se apostolsko djelovanje nije iscrpljivalo u javnom propovijedanju. Mnogima je pisao i pratio ih u osobnim pitanjima vjere. Sačuvana pisma pokazuju koliko je pozornosti davao i pojedincima i praktičnim brigama reda: jednomu redovniku savjetuje kako se pripraviti za propovijedanje, drugomu govori o njezi bolesnoga subrata, a u pismima iz posljednjih godina raspituje se o novacima. U duhovnom vodstvu govorio je o molitvi, poniznosti i povjerenju u Božju volju, nastojeći svaku osobu voditi prema Kristu, a ne prema vlastitoj osobnosti. Premda su uz njegov život vezana svjedočanstva o izvanrednim mističnim iskustvima, poznavao je i duga razdoblja unutarnje suhoće. Ta ga kušnja nije odvojila od zajednice i ljudi kojima je služio. Njegovo razmatranje muke nije bilo slavljenje boli same po sebi: srce mu je bilo u ljubavi kojom Krist prolazi kroz smrt radi čovjekova života.

Pavao je umro u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je blaženim 1. svibnja 1853., a svetim 29. lipnja 1867. Crkva ga se spominje 19. listopada. U pasionističkim zajednicama nastavio je živjeti njegov poticaj da se Raspetoga ne zaboravi: u molitvi, u navještaju evanđelja i u blizini onima koji trpe.