Sveti Pavao Miki i drugovi

Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije 1549. godine sveti Franjo Ksaverski i dvojica drugih isusovaca stigli su u luku Kagoshimu, postavši tako prvi misionari koji su ušli u Japan. Manje od šezdeset i pet godina poslije katolička je vjera u Japanu cvjetala, s više od 300.000 obraćenika. O japanskom je narodu sveti Franjo Ksaverski rekao: „To su najbolji ljudi dosad otkriveni, i čini mi se da se među nevjernicima ne može naći narod koji bi ih nadmašio.“ Isusovci su bili uspješni u svome misionarskom djelovanju unutar visoko civilizirane japanske kulture jer su članovi reda poštovali kulturne običaje, nastupali s velikim dostojanstvom i poštovanjem te učili jezik.

Godine 1587. međutim, stvari su se počele mijenjati. Budistički su redovnici bili sve više zabrinuti zbog sve većega broja kršćana, što je izazivalo političke napetosti za japanskoga vladara Hideyoshija. Hideyoshi i njegov prethodnik bili su prijateljski raspoloženi i gostoljubivi prema misionarima, možda velikim dijelom zato što su u prijateljstvu s tim Europljanima vidjeli političku i gospodarsku korist. No zbog novih napetosti, djelomično uzrokovanih i nekim fanatičnim kršćanima, Hideyoshi je zabranio kršćanstvo i dao misionarima šest mjeseci da odu. Mnogi su ipak ostali te su tiho nastavili svoje dobro djelo, a Hideyoshi ih je ostavio na miru.

Godine 1593. počeli su pristizati španjolski franjevci; oni su obraćenju pristupali na izravniji i suprotstavljeniji način nego isusovci. Napetosti su nastavile rasti i 1597. stanje je došlo do vrhunca. Jedan se španjolski brod nasukao uz obalu Japana, a Hideyoshi je zaplijenio njegov teret. Gnjevni je kapetan nepromišljeno govorio Hideyoshiju i zaprijetio da su španjolski misionari poslani kako bi pripravili španjolsku invaziju na otok. Tada je Hideyoshi počeo provoditi svoj deset godina star edikt kojim je kršćanstvo bilo zabranjeno te je dao uhititi dvadeset i šest katolika — šestoricu franjevačkih misionara, sedamnaest japanskih i korejskih franjevaca svjetovnjaka, među kojima su bila i trojica dječaka, te trojicu isusovaca. Među isusovcima bili su brat Pavao Miki, kojemu je do svećeničkoga ređenja preostajalo još samo nekoliko mjeseci, još jedan brat i jedan svećenik.

Pavao se rodio u imućnoj japanskoj obitelji i postao katolik kada se obratila cijela njegova obitelj. U dobi od dvadeset godina pohađao je novo isusovačko sjemenište u Japanu, a dvije godine poslije postao je brat. Proveo je trinaest godina kao isusovac i za to je vrijeme bio poznat kao darovit propovjednik koji je pomogao obratiti mnoge svoje sunarodnjake.

Kad su brat Pavao i njegovi drugovi bili uhićeni, bili su mučeni, odsječeno im je po jedno uho i bili su provođeni kroz mnoge gradove tijekom punih 30 dana na putu od 600 milja, izloženi pogledu svega naroda kako bi se druge odvratilo od toga da postanu kršćani. Kad su stigli u Nagasaki, tadašnje središte kršćanstva u Japanu, budućim je mučenicima bilo dopušteno posljednji put pristupiti ispovijedi. Zatim su, okovani uz svoje križeve, učvršćeni željeznim obručem oko vrata i poredani jedan uz drugoga, dok su pod njima stajala četvorica vojnika, svaki s kopljem u ruci. Kroz sve to otac Pasio i otac Rodriguez neprestano su hrabrili ostale. Brat Martin neprestano je ponavljao: „U ruke tvoje, Gospodine, predajem život svoj.“ Brat Franjo i brat Gonsalvo naglas su molili u zahvaljivanju. A brat Pavao Miki održao je svoju posljednju propovijed, ispovijedajući Isusa kao jedini put spasenja, opraštajući svojim progoniteljima i moleći da se obrate Kristu i prime krštenje. Brat Pavao nastavio je hrabriti ostale, i dok su svi čekali smrt, bili su ispunjeni radošću i neprestano su uzvikivali: „Isuse, Marijo!“ Potom je, jednim zamahom koplja i jednim udarcem, svaki mučenik otišao k Bogu.

Tijekom sljedećih 250 godina na stotine tisuća kršćana podnijelo je mučeništvo, a mnogi su drugi bili nemilosrdno mučeni sve dok se javno nisu odrekli svoje vjere. Unatoč tomu, skupine katolika opstale su i potajno živjele svoju vjeru. Godine 1854. granice Japana otvorile su se Zapadu i brojni su se misionari vratili kako bi krijepili vjeru tih skrivenih kršćana. Do 1871. ponovno je zavladala vjerska snošljivost, što je omogućilo javno bogoslužje. Danas nacionalni spomenik označuje mjesto smaknuća u Nagasakiju.

Ponekad se čini da naše nastojanje da drugima navijestimo vjeru biva utišano đavolskim utjecajima prisutnima u svijetu. Ovi nam nagasaški mučenici pokazuju da sjeme vjere može nastaviti živjeti. Mnogi mučenici koji su došli nakon njih svjedoče o snazi Božje milosti i preobražavajućoj moći njegove Riječi. Koliko je jaka tvoja vjera? Je li dovoljno snažna da izdrži mučenje i smrt? Dopusti da te svjedočanstvo ovih svetaca nadahne na veću gorljivost.