Sveti Pavao Miki i drugovi, mučenici

Sveti Pavao Miki i njegovih dvadeset pet drugova bili su prva skupina kršćanskih mučenika pogubljenih u Japanu. Na križevima su ubijeni kod Nagasakija 5. veljače 1597., a njihov se zajednički spomendan slavi 6. veljače. Skupinu su činila šestorica franjevačkih misionara, sedamnaestorica japanskih i korejskih franjevačkih laika te trojica isusovaca. Među njima su bila i trojica dječaka.

Kršćanska misija u Japanu započela je 1549., kada je Franjo Ksaverski s dvojicom isusovaca stigao u Kagoshimu. Misionari su učili jezik, poštovali mjesne običaje i nastojali vjeru naviještati unutar razvijene japanske kulture. Tijekom nekoliko desetljeća kršćanstvo se brzo širilo, a broj vjernika dosegnuo je stotine tisuća. U pojedinim su područjima obraćenje prihvatili i utjecajni velikaši, što je zajednicama neko vrijeme omogućilo sigurniji život.

Političke su se okolnosti promijenile 1587. Vladar Toyotomi Hideyoshi počeo je kršćansku prisutnost promatrati kao mogući izvor društvene napetosti i stranoga utjecaja. Zabranio je kršćanstvo i naredio misionarima da napuste zemlju. Mnogi su ipak ostali i nastavili djelovati oprezno, dok se zabrana neko vrijeme nije strogo provodila. Dolazak španjolskih franjevaca početkom 1590-ih donio je vidljiviji i izravniji način misijskoga rada.

Kriza je izbila nakon brodoloma španjolskoga broda 1596. godine. Hideyoshi je zaplijenio njegov teret, a kapetan je u sukobu navodno ustvrdio da misionari pripremaju put španjolskomu osvajanju. Ta je prijetnja pojačala strah vlasti od političke uloge kršćanstva. Hideyoshi je odlučio strože provesti raniju zabranu i naredio uhićenje skupine kršćana u Kyotu i Osaki.

Uhićeno je dvadeset šest ljudi različita podrijetla i službi. Šestorica su bili franjevci rođeni izvan Japana, a uz njih su bili japanski i korejski laici povezani s franjevačkim misijama. Trojica su pripadala Družbi Isusovoj: svećenik, jedan brat i Pavao Miki. Skupina tako nije predstavljala samo jednu redovničku zajednicu. U njoj su zajedno stajali misionari i domaći vjernici, svećenici, redovnici, laici i djeca.

Pavao Miki rođen je u imućnoj japanskoj obitelji koja je prihvatila kršćanstvo. Oko dvadesete godine stupio je u isusovačko sjemenište, a dvije godine poslije postao je član Družbe Isusove. Trinaest godina djelovao je kao isusovac i stekao glas nadarena propovjednika koji je svojim sunarodnjacima govorio na njihovu jeziku i unutar njihove kulture. U trenutku uhićenja bio je blizu svećeničkoga ređenja.

Zatvorenici su bili javno osakaćeni odsjecanjem dijela uha, a zatim su tijekom približno mjesec dana vođeni kroz brojne gradove. Put do Nagasakija bio je dug gotovo tisuću kilometara i zamišljen kao upozorenje stanovništvu. Izlaganje poruzi i hladnoći nije ih navelo da se odreknu vjere. Naprotiv, sačuvani prikaz naglašava njihovu međusobnu potporu, molitvu i spremnost na smrt.

Nagasaki je tada bio najvažnije središte kršćanstva u Japanu. Na brdu iznad grada podignuto je dvadeset šest križeva. Mučenici su lancima i željeznim obručima pričvršćeni svaki na svoj križ. Dopušteno im je posljednji put pristupiti ispovijedi, a svećenici koji su ih pratili hrabrili su skupinu. Neki su glasno molili i zahvaljivali, dok su najmlađi svojim držanjem zadivili nazočne.

Pavao Miki pretvorio je križ u posljednju propovjedaonicu. Pred okupljenima se predstavio kao Japanac i isusovac te objasnio da umire zbog evanđelja koje je naviještao. Oprostio je Hideyoshiju i svima koji su sudjelovali u njegovoj osudi te ih pozvao da prime kršćansku vjeru. Njegove riječi nisu bile govor osvete, nego svjedočanstvo da vjernost Kristu uključuje oprost progoniteljima.

Mučenici su pogubljeni tako što su ih vojnici kopljima proboli na križevima. Njihova smrt nije zaustavila kršćanstvo u Japanu. Progon je u sljedećim desetljećima postao još žešći, a mnogi su vjernici bili ubijeni ili prisiljeni javno zanijekati vjeru. Ipak, male su zajednice nastavile potajno krstiti djecu, prenositi molitve i čuvati kršćanski identitet bez svećenika.

Kada se Japan u devetnaestome stoljeću ponovno otvorio strancima, misionari su u Nagasakiju susreli potomke tih skrivenih kršćana. Njihova je opstojnost pokazala da svjedočanstvo prvih mučenika nije nestalo. Na mjestu pogubljenja danas se nalazi spomenik koji čuva imena dvadeset šestorice i podsjeća da je skupina bila istodobno japanska i međunarodna.

Papa Pio IX. proglasio ih je svetima 8. lipnja 1862. Njihov skupni identitet ne smije se svesti samo na Pavla Mikija, iako je njegov završni govor najpoznatiji dio predaje. Svaki član skupine prihvatio je isti put progona i križa. Zajedno predstavljaju početak dugoga niza japanskih mučenika i svjedoče o vjeri koja je pustila domaće korijenje unatoč političkome strahu, nasilju i višestoljetnoj zabrani.