Sveti Patrik

Sveti Patrik, misionar i biskup iz petoga stoljeća, ostao je poznat kao apostol Irske. Čovjek iza kasnijih predaja bio je stranac koji je na otok prvi put stigao protiv svoje volje: kao šesnaestogodišnjak otet je iz Britanije i prodan u ropstvo. Ondje je počeo moliti s dotad nepoznatom ustrajnošću. Zemlja zatočeništva poslije je postala zemlja njegova poslanja.

O sebi je pisao u dvama sačuvanim latinskim spisima, Ispovijesti i Poslanici Korotikovim vojnicima. Ne znamo pouzdano godinu njegova rođenja ni smrti. Rođen je u rimskoj Britaniji, u kršćanskoj obitelji. Otac Kalpornije bio je đakon i dekurion, član mjesne uprave, a djed Potit svećenik. Patrik priznaje da u mladosti nije ozbiljno prihvaćao vjeru koju je primio u obitelji. Rodno mjesto naziva Bannavem Taburniae, ali se danas ne može sa sigurnošću smjestiti na zemljovid.

Irski su ga pljačkaši oteli s obiteljskoga imanja. Šest godina čuvao je stoku, odvojen od svojih i bez slobode. U hladnoći i samoći, piše, često je molio i danju i noću. Ropstvo nije prikazivao kao poželjnu kušnju: ono je bilo nasilje koje mu je oduzelo dom. Ipak, u njemu se probudila vjera te je u molitvi našao oslonac koji nije imao u ljudskoj zaštiti.

Nakon šest godina usnio je da ga čeka brod. Pobjegao je od gospodara i prevalio dug put do obale. Mornari su ga isprva odbili, zatim primili. U Ispovijesti pripovijeda da su poslije plovidbe dvadeset i osam dana putovali kroz pustoš, sve dok im nije ponestalo hrane. Kad su mu suputnici predbacili da im njegov Bog ne pomaže, pozvao ih je na pouzdanje; zatim su naišli na krdo svinja i nahranili se. Patrik u toj zgodi vidi Božju providnost. Njegov povratak nije bio jednostavan prijelaz iz patnje u sigurnost.

Obitelj ga je napokon dočekala i molila da ih više ne napušta. Patrik, međutim, opisuje noćno viđenje čovjeka imenom Viktorik koji mu donosi pismo naslovljeno „Glas Iraca”. Dok ga čita, čini mu se da čuje ljude uz šumu Voclut na zapadu Irske kako ga mole da ponovno dođe. Poziv je shvatio kao poticaj Duha Svetoga. Slijedile su godine priprave za crkvenu službu; pojedinosti školovanja i ređenja ostaju nejasne. U Irsku se vratio kao biskup, ovaj put svojom voljom, radi navještaja evanđelja.

Kršćana je u Irskoj bilo i prije Patrika. On nije bio prvi koji je ondje izgovorio Kristovo ime niti je sam obratio cijeli otok. Njegova je misija ipak zahvatila mnoge ljude izvan nekadašnjih granica Rimskoga Carstva. Propovijedao je, krstio i pomagao u uspostavljanju zajednica; spominje svećenike zaređene za nove vjernike. Kad govori o broju krštenja, služi se izrazom „tisuće”, a ne preciznim popisom. Radovao se što su sinovi i kćeri irskih poglavara prihvaćali kršćanstvo i što su neki izabirali redovnički život.

Jednu od tih odluka opisao je posebno osobno. Krstio je mladu ženu plemenita roda koja mu se nekoliko dana poslije vratila sa željom da živi kao Bogu posvećena djevica. Takav izbor nije uvijek bio dobrodošao njezinoj obitelji. Patrik piše o otporu roditelja prema ženama koje su odabrale posvećen život, ali i o još težem položaju ropkinja koje su to željele. One su uz vanjski pritisak nosile prijetnje svojih gospodara. U njegovu prikazu irska se Crkva ne sastoji samo od poglavara i biskupa: u njoj su i žene koje svoju vjeru brane pod osobitim rizikom.

Njegova putovanja prolazila su kroz područja različitih vladara. Darivao je kraljeve, plaćao njihovim sinovima koji su ga pratili i davao novac mjesnim sudcima kako bi mogao djelovati među ljudima. Unatoč tomu, on i njegovi pratitelji jednom su bili zarobljeni, opljačkani i okovani; oslobođeni su nakon četrnaest dana. Patrik te izdatke i opasnosti ne prikazuje kao uspjeh pregovarača, nego kao cijenu ostanka uz zajednice koje su mu bile povjerene. Odbijao je i darove koje su mu nudile pojedine vjernice, bojeći se da bi njegovu službu netko mogao protumačiti kao traženje osobne koristi.

Ispovijest je zato i obrana njegova biskupskoga rada. Neki su mu crkveni ljudi predbacivali davni prijestup koji je počinio prije nego što je postao đakon. Patrik se ne predstavlja kao besprijekoran čovjek ni kao učen govornik. Priznaje slabosti i nedostatak školovanja, ali zahvaljuje Bogu što mu je ipak povjerio poslanje. Dok mu je srce ostalo vezano uz obitelj u Britaniji, smatrao je da ne smije napustiti ljude među kojima je započeo služiti. Spominje i želju da posjeti kršćansku braću u Galiji; od te je želje odustajao kako bi ostao u Irskoj.

Ta je optužba za njega bila osobito bolna jer je davni grijeh u povjerenju bio priznao prijatelju prije đakonskoga ređenja. Nakon mnogo godina ponovno je iznesen pred drugima. Patrik je pisao o tome ne prikrivajući povredu, ali nije svodio cijelo svoje služenje na obranu ugleda. U istome spisu iznova se vraća Svetomu pismu: riječima proroka, evanđelja i apostola izražava zašto je narodu na rubu tada poznatoga kršćanskog svijeta htio navijestiti Krista. Ustrajnost u misiji za njega je bila odgovor na milost koju je sam primio.

Poslanica Korotikovim vojnicima nastala je nakon napada na skupinu novokrštenih vjernika. Patrik piše da su još nosili bijelu krsnu odjeću i trag pomazanja kad su napadači neke ubili, a druge zarobili. Već sljedećega dana poslao je svećenika i klerike tražiti povratak zarobljenika; bili su odbijeni s porugom. U javnoj je poslanici prokazao zločin, pozvao počinitelje na pokajanje i od kršćana zatražio da ne sudjeluju u njihovim djelima. Njegove riječi nisu samo osobni protest nekadašnjega roba. One su glas biskupa koji nije pristao da se novokrštene ljude smatra plijenom.

Još ga je više boljelo što su nasilnici nosili kršćansko ime. U poslanici govori o vjernicima iz Irske kao o svojoj djeci u vjeri i odbija razliku po kojoj bi oni bili manje vrijedni zato što ne potječu iz rimskoga svijeta. Ne moli za osvetu nad zarobljenima, nego za njihovo oslobođenje i za obraćenje krivaca. Tako je poslanica ujedno svjedočanstvo koliko je Patrik osjećao odgovornost za ljude koje je krstio, osobito kad ih nitko moćniji nije htio zaštititi.

Kasnija je predaja Patriku pripisala poučavanje o Trojstvu pomoću trolisne djeteline i protjerivanje zmija iz Irske. Te zgode ne nalazimo u njegovim spisima. Djetelina, zelena boja i lik biskupa sa štapom postali su prepoznatljivi znakovi njegova štovanja, no iza njih je stvarni pastir koji je poznavao i osamu ropstva i strah ljudi izloženih nasilju.

Ne zna se pouzdano gdje je umro ni gdje mu je grob; predaja se osobito veže uz Saul i Downpatrick. Crkva ga slavi 17. ožujka kao glavnoga zaštitnika Irske. Njegov blagdan odavno je prerastao granice otoka, ali njegove vlastite riječi vraćaju nas životnoj odluci koja ga je obilježila: stečenu slobodu upotrijebio je za služenje narodu među kojim je nekoć bio zarobljen. Vjera koju je našao u nevolji postala je molitva, navještaj i hrabra obrana drugih.