Sveti Paškal Baylon

Kad su se navečer zatvarala samostanska vrata, brat Paškal Baylon još je imao posla. Kao vratar primao je ljude koji su tražili kruh, pomoć ili riječ utjehe. Nije bio svećenik i nije obnašao visoke crkvene službe. Bio je franjevački brat koji je radio u kuhinji, vrtu i na vratima samostana. Upravo je ondje, u svakodnevnim susretima s braćom i siromasima, rasla njegova svetost. U središtu njegova života bila je euharistija: Kristova prisutnost koju je častio u crkvi nastojao je prepoznati i u ljudima pred sobom.

Paškal se rodio 16. svibnja 1540. u Torrehermosi, u nekadašnjem Aragonskom Kraljevstvu, u obitelji Martína Baylóna i Isabel Jubera. Toga su dana bile Duhovi, a blagdan je povezan s njegovim imenom. Roditelji su živjeli od rada, a dječak je već rano počeo čuvati stada. Odrastao je među pašnjacima, poljima i selima u kojima je kruh ovisio o zemlji, vremenu i tuđem povjerenju.

Pastirski posao zahtijevao je mnogo sati samoće. Paškal ih je ispunjavao molitvom, ali samoća ga nije udaljila od drugih. Predaja pamti da je dio vlastitoga objeda dijelio sa siromašnima i da je pazio da stado ne ošteti tuđe usjeve. Ako bi nastala šteta, nudio je nadoknadu. Takva je savjesnost važna za razumijevanje njegova kasnijega života: vjera se nije zaustavljala na pobožnim osjećajima, nego je zahvaćala način na koji je obavljao povjereni posao. Naučio je čitati uz pomoć ljudi koje je susretao. Nije imao sustavno školovanje, ali je želio razumjeti molitve i crkveni nauk koje je slušao.

Od mladosti ga je privlačio franjevački život, osobito siromaštvo i bratstvo koje je obilježavalo obnovljene zajednice Manje braće. Oko osamnaeste godine upoznao je braću u samostanu blizu Monfortea del Cida. Nisu ga odmah primili. Nastavio je raditi kao pastir, ovaj put kod Martína Garcíje, koji mu je dopustio da boravi u blizini franjevačke zajednice. Životopisi bilježe da ga je poslodavac cijenio i želio mu osigurati bolju budućnost, no Paškal nije odustajao od želje da živi kao redovnik. Odluka nije bila bijeg od rada: u samostanu ga je čekao drukčiji, jednako zahtjevan rad.

Franjevački je habit odjenuo 2. veljače 1564., a sljedeće je godine položio zavjete u zajednici u Oritu. Ostao je brat laik. U tadašnjoj Crkvi to je značilo da neće vršiti svećeničku službu, ali će punim redovničkim životom dijeliti molitvu, siromaštvo i poslušnost s ostalom braćom. Poziv da se pripravi za svećeništvo, koji spominju neki životopisi, nije prihvatio. U njegovu izboru nije bilo manje vrijednosti nego jasnoća vlastita poziva. Znao je da može služiti Bogu i ljudima bez oltarske službe i javnoga položaja.

U samostanima je kuhao, obrađivao vrt, išao po milostinju i čuvao vrata. Nijedan od tih poslova nije bio beznačajan. Kuhar je morao pripremiti obrok za braću, a sakupljač milostinje živio je od povjerenja ljudi koji su zajednici davali ono što su mogli. Vratar je susretao i one kojima samostan nije bio dom: gladne, putnike i bolesne. Paškal je stekao glas čovjeka koji ih prima strpljivo i velikodušno. Braća su, prema franjevačkoj predaji, ponekad smatrala da daje previše. Ta mala napetost govori više od idealiziranih opisa: njegovo je suosjećanje imalo stvarne posljedice za zajedničku zalihu i za ljude koji su čekali pred vratima.

Njegova je pobožnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu rasla usporedno s tim služenjem. Molio se pred svetohraništem kad bi mu to dopuštale obveze, a u starijim se životopisima spominju i noći provedene u crkvi. Dok je čuvao stado, zvono koje je najavljivalo trenutak podizanja za vrijeme mise podsjećalo ga je na Krista. Kasnija predaja opisuje i viđenja povezana s euharistijom; takve pripovijesti pripadaju povijesti njegova štovanja, a ne pouzdano utvrđenom nizu događaja. Središnja je činjenica jednostavnija i snažnija: euharistijska molitva oblikovala je njegov odnos prema poslu, siromaštvu i ljudima.

U šesnaestom stoljeću rasprave o euharistiji bile su i teološka i javna pitanja. Katoličko učenje o stvarnoj Kristovoj prisutnosti bilo je predmet oštrih prijepora s reformacijskim zajednicama. Paškal nije pripadao sveučilišnom krugu teologa, no o onome što je vjerovao mogao je govoriti uvjerljivo. Redovnički izvori navode da je po povratku s jednoga putovanja sastavio zbirku misli i tekstova o euharistiji. Nije pisao znanstvenu raspravu: skupljao je ono što mu je pomagalo razumjeti i braniti vjeru koju je živio. Zbog toga je u franjevačkoj predaji dobio naziv „teolog euharistije”. Taj naziv ne znači akademsku titulu, nego priznanje bratovu poznavanju otajstva koje je bilo os njegova života.

Godine 1576. poglavari su ga, prema redovničkim životopisima, poslali u Francusku s porukom generalnom ministru reda. Put preko Pireneja i kroz zemlju potresenu vjerskim sukobima bio je dug i opasan. Predaja bilježi da se na putu susreo s protivnicima katoličkoga nauka o euharistiji te da je u Orléansu, nakon rasprave, jedva izbjegao nasilje. Nije potrebno nadmetanje iz tih susreta pretvarati u trijumfalnu priču. Činjenica da su ga braća povjerila osjetljivu zadatku pokazuje koliko su se oslanjala na njegovu vjernost i razboritost; priča o opasnosti podsjeća koliko je tada bilo teško javno živjeti vjerske razlike.

Posljednje godine proveo je u samostanu u Villarrealu, u današnjoj pokrajini Castellón. Ondje je nastavio posao vratara i skupljača milostinje. Franjevački prikaz njegova života pripovijeda da mu je pozlilo dok je prosio po gradu. Umro je u samostanu 17. svibnja 1592. I njegovu smrt redovnička predaja povezuje s Duhovima. Spomendan mu se slavi 17. svibnja, na dan koji je Crkva odabrala za njegov liturgijski spomen.

Vijest o njegovoj smrti okupila je mnoge ljude koji su ga poznavali ili su za njega čuli. Na grobu u Villarrealu razvilo se štovanje, uz izvješća o uslišanjima. U starijim životopisima nalaze se i čudesne priče o njegovu tijelu za vrijeme sprovoda. One svjedoče o snažnoj pobožnosti koja se oko njega razvila, ali nisu nužne da bi se razumjelo zašto je narod čuvao uspomenu na njega. Ljudi su pamtili brata koji je bio dostupan, koji je dijelio hranu i kojemu su mogli povjeriti svoje brige.

Papa Pavao V. proglasio ga je blaženim 1618., a Aleksandar VIII. svetim 1690. Papa Leon XIII. proglasio ga je 1897. zaštitnikom euharistijskih djela; njegovo se zaštitništvo potom povezalo i s međunarodnim euharistijskim kongresima. Na slikama se zato često pojavljuje u franjevačkom habitu, s pokaznicom koja podsjeća na njegovo klanjanje pred Presvetim. Štuje se i kao zaštitnik pastira, čiji je život dijelio od djetinjstva. Njegove su relikvije u Villarrealu stradale tijekom Španjolskoga građanskog rata; dio je poslije pronađen i vraćen gradu.

Paškalov život spaja dva prizora koja se lako odvajaju: čovjeka u tišini pred svetohraništem i čovjeka na samostanskim vratima s kruhom u rukama. Za njega nisu bili suparnici. Krist kojemu se klanjao bio je razlog da vrata ne zatvori pred gladnim čovjekom. U njegovoj se ljubavi prema euharistiji prepoznaje i ljubav prema bližnjemu.