Sveti Pankracije

Isto tako, u Rimu, sveti Dionizije, ujak istoga blaženog Pankracija. ~Rimski martirologij za 12. svibnja

Razmatranje: Kad se Sveti Pankracije rodio pred kraj trećega stoljeća, Dioklecijan je bio car Rimskoga Carstva te je vlast dijelio s još trojicom vladara. U godinama prije Dioklecijanove vladavine kršćanstvo se počelo tolerirati unutar Carstva. Car Dioklecijan polako je preokrenuo taj smjer te započeo posljednji veliki i dalekosežni progon kršćana prije nego što je car Konstantin Veliki ozakonio kršćanstvo.

Jedna predaja kaže da su oko 299. godine car Dioklecijan i jedan od njegovih suvladara, Galerije, sudjelovali u poganskom obredu obožanstvenjenja. Taj je obred, kojim se nastojalo proreći budućnost, proglašen neuspjelim, a krivnja je pripisana sve većem broju kršćana u Carstvu. Da bi se umirilo rimske bogove, trebalo je iskorijeniti kršćanski kult. Progon je započeo zahtjevom da članovi dvora i vojske prinose žrtve rimskim bogovima. Godine 303., nakon što su se Dioklecijan i Galerije posavjetovali s proročištem, objavili su edikt kojim je započeo veliki progon kršćana. Crkve su bile rušene, Sveta pisma spaljivana, a kršćani koji nisu htjeli prinijeti žrtvu rimskim bogovima bili su ubijani. Među njima bio je i četrnaestogodišnji dječak po imenu Pankracije.

Pankracije se rodio u Frigiji, u Maloj Aziji, na području današnje Turske. Vjeruje se da mu je majka umrla pri porodu, a otac kad je Pankraciju bilo oko osam godina. Ostao je siroče te je povjeren na skrb svomu ujaku Dioniziju, koji ga je odveo da živi u Rimu. U Rimu su Pankracije i Dionizije prešli na kršćanstvo i živjeli svoju vjeru s dubokom pobožnošću. Godine 304. Pankracije je bio među kršćanima koje su redovito izvodili pred vlasti kako bi se odrekli svoje vjere i prinijeli žrtvu bogovima. Premda nije sigurno da je Dioklecijan te godine uopće bio u Rimu, predaja kaže da je Pankracije bio doveden pred Dioklecijana i da je odbio prinijeti žrtvu bogovima. Dioklecijan je bio zadivljen hrabrošću toga četrnaestogodišnjaka. Car je pokušao nagovoriti Pankracija, nudeći mu bogatstvo i časti samo da zapali tamjan bogovima. Jedna legenda iz trinaestoga stoljeća stavlja Pankraciju u usta ove riječi kao odgovor caru: „Iako sam tijelom dijete, srce mi je staro, i po snazi moga Gospodina Isusa Krista tvoje me prijetnje i zastrašivanja ne pokreću ništa više nego slika koju vidim na zidu. Ti bogovi koje želiš da štujem nisu ništa drugo nego zavodnici stvorenja…“ Car se razgnjevio i zapovjedio da on i njegov ujak, sada Sveti Dionizije, budu pogubljeni odrubljenjem glave 12. svibnja na Aurelijevoj cesti izvan Rima.

Premda bi se Pankracijeva smrt mogla smatrati tragedijom, Bog ju je upotrijebio za dobro. Nakon njegove smrti pobožnost prema njemu počela je rasti. U šestome stoljeću papa Simak podigao je baziliku nad njegovim grobom. Potkraj šestoga stoljeća papa Grgur Veliki poslao je jednog rimskog redovnika u Englesku da obrati kralja Etelberta i postane prvi engleski biskup. Nakon što je uspješno obratio kralja i njegovo kraljevstvo, taj redovnik-biskup, danas poznat kao Sveti Augustin Canterburyjski, sagradio je prvu crkvu u Engleskoj i nazvao je po Svetom Pankraciju. Papa Grgur čak je poslao i svečeve relikvije da nadahne narod. Pobožnost prema Svetom Pankraciju proširila se nadaleko po Engleskoj već od samoga početka pokrštavanja toga kraljevstva. S vremenom su oni koji su molili na njegovu grobu počeli pripisivati čudesa zagovoru Svetoga Pankracija.

Također se kaže da je potkraj šestoga stoljeća nadbiskup Toursa u Francuskoj ustvrdio da će svakoga tko na grobu Svetoga Pankracija izgovori laž napasti demoni ili će čak umrijeti. Zbog toga su se svečeve relikvije nastavile dijeliti drugim crkvama. Zakletve položene pred njegovim relikvijama smatrale su se toliko obvezujućima da su ih priznavali i na nekim sudovima.

Taj četrnaestogodišnji dječak nije ni slutio da će njegova junačka smrt kroz vjekove nadahnjivati kraljeve i pape, laike i klerike. Dok častimo ovoga dječaka mučenika, razmišljajmo o njegovoj hrabrosti u tako mladoj dobi. Premda mlad godinama, bio je mudar duhom. Molite za istu mudrost i hrabrost koju je imao ovaj svetac, da biste mogli iskazivati dužnu čast i slavu Kristu.