Sveti Odilo iz Clunyja

Sveti Odilo iz Clunyja više je od pola stoljeća vodio jednu od najutjecajnijih monaških zajednica srednjovjekovne Europe. Kao peti opat Clunyja sudjelovao je u obnovi benediktinskoga života, održavao veze s papama i vladarima te skrbio za samostane povezane s njegovom opatijom. Njegovo je ime osobito ostalo vezano uz molitvu za sve vjerne mrtve na dan nakon Svih svetih. Uz tu liturgijsku baštinu pamti se i njegova pomoć gladnima, zbog koje je bio spreman odreći se dragocjenosti vlastite zajednice.

Rodio se oko 962. godine u plemićkoj obitelji u francuskoj pokrajini Auvergne. Mladost mu je bila povezana s crkvom svetoga Julijana u Brioudeu, gdje je primio obrazovanje i započeo crkveni život. Odmalena je bio slaba zdravlja. Predaja njegovo ozdravljenje od dječje uzetosti povezuje sa zagovorom Blažene Djevice Marije. Marijanska je pobožnost ostala važna sastavnica njegova duhovnog života, uz osobitu usredotočenost na otajstvo utjelovljenja Božjega Sina.

U Cluny je stupio oko 991. godine. Opatija u Burgundiji već je bila središte obnove koja je monaškim zajednicama nastojala vratiti postojanost u molitvi i vjernost Pravilu svetoga Benedikta. Odila je primio opat Majol, kojemu će ubrzo postati suradnikom i nasljednikom. Prijelaz iz plemićke obitelji u samostan značio je prihvaćanje zajedničkoga života, poslušnosti i služenja. Njegov rani životopisac, clunyjski monah Jotsald, opisuje ga u skromnim samostanskim službama: brinuo se o svjetiljkama, pomagao pri skrbi za djecu i čistio podove.

Oko 994. preuzeo je opatijsku službu. Pred njim je bila velika zajednica, ali i sve širi krug samostana koji su tražili obnovu oslanjajući se na Cluny. Voditi ih nije značilo samo uređivati posjede i postavljati poglavare. Trebalo je očuvati isti smjer života u zajednicama međusobno udaljenima, s različitim prilikama i teškoćama. Odilo je obilazio samostane i sudjelovao u crkvenom životu izvan vlastite opatije. Njegova je duga služba dala obnovi postojanost koja se nije mogla postići jednim propisom ili kratkim poletom.

Clunyjski je život imao središte u bogoslužju. Časoslov, pjevanje psalama i misa oblikovali su zajedničku molitvu; čitanje, tišina i pokora pripadali su istomu traženju Boga. Ta se obnova oslanjala na Benediktovo Pravilo, prilagođavajući neke njegove odredbe novim okolnostima. U takvoj je zajednici Odilo bio opat i duhovni otac. Njegove propovijedi i pisma svjedoče da se služba poučavanja pridruživala upravljanju. Osobito je razmatrao Kristovo utjelovljenje i mjesto Marije u povijesti spasenja.

Upravljanje je obilježio blagošću. O Odilu se sačuvala uspomena na poglavara koji je radije riskirao da mu prigovore pretjeranu samilost nego da čovjeka povrijedi okrutnošću. To nije značilo odustajanje od redovničke stege. Zajednica je trebala pravilo i red, ali je opat morao prepoznati i slabost onoga tko mu je povjeren. Odilov ugled nije počivao samo na položaju njegove opatije. Uz njega se vezivala sposobnost da veliku odgovornost nosi s milosrđem prema pojedincu.

Ta je crta osobito vidljiva u Jotsaldovu pripovijedanju o gladi. Životopisac bilježi kako se Odilo pobrinuo za ukop dvoje djece koja su umrla od gladi i hladnoće. U istom prikazu pomoć siromašnima poprima i šire razmjere: opat daje crkvene dragocjenosti kako bi se pribavila sredstva za gladne. Među predmetima kojih se odrekao bila je i carska kruna darovana opatiji. Dragocjeni predmeti namijenjeni časti samostana tako su poslužili očuvanju ljudskoga života.

Odilo se nije zaustavio na onome što je njegova zajednica mogla dati. Poticao je i druge darovatelje da pomognu potrebitima. Milostinja je u tom djelovanju bila povezana s odgovornošću onih koji imaju mogućnost ublažiti tuđu nevolju. U vrijeme gladi ugled opatije i veze njezina poglavara mogli su otvoriti put pomoći koja inače ne bi stigla. Odilova je služba obuhvaćala i takvo zauzimanje: molitva zajednice pratila je nastojanje da se čovjeku pribave hrana i dostojan ukop.

Istodobno je skrbio za izgradnju i obnovu opatije. Uz njegovo se ime povezuju obnovljene samostanske zgrade i uređenje prostora potrebnih velikoj zajednici. Jotsald spominje i mramorne stupove koji su do Clunyja dopremani riječnim putovima Duranceom i Rhônom. Takvi pothvati tražili su organizaciju i ustrajnost. Odilovo opatovanje pripada vremenu koje je prethodilo gradnji kasnije goleme crkve Cluny III, podignute za njegovih nasljednika.

Cluny je čuvao posebnu povezanost s Rimom i slobodu od uplitanja mjesnih gospodara. Odilo je zato morao braniti prava zajednice i održavati odnose s crkvenim i svjetovnim vlastima. Putovao je u Italiju i susretao vladare. Među njima je bio car Henrik II., s kojim je opatija održavala bliske veze. Takvi su odnosi mogli pomoći obnovi samostana, ali su opata uvodili i u sporove te potrebe ljudi izvan samostanskih zidina.

U širem clunyjskom krugu razvijalo se nastojanje da se obuzda nasilje feudalnih sukoba. Pokreti Mira Božjega i Primirja Božjega tražili su zaštitu ugroženih i ograničavanje ratovanja u određene dane i sveta vremena. Odilo je pripadao toj crkvenoj sredini koja je monašku obnovu povezivala s odgovornošću za život društva. Poštovanje svetih vremena trebalo je dobiti vidljive posljedice za ljude kojima su pljačke i sukobi ugrožavali dom, rad i sigurnost.

Njegova najtrajnija liturgijska ostavština jest zajednički spomen svih vjernih mrtvih 2. studenoga. Molitva za pokojne bila je mnogo starija od njega. Odilo je dao da se nakon svetkovine Svih svetih u Clunyju i njemu podložnim samostanima na poseban način moli za sve preminule vjernike. Uz molitvu i misu povezivale su se milostinja i djela pokore. Tako je sjećanje na pokojne bilo uključeno u zajednički život monaha i njihovu skrb za druge.

Običaj se iz clunyjskih samostana postupno širio i postao dijelom života cijele Crkve kao Dušni dan. Njegova točna početna godina nije sigurno utvrđena. Odilov je poticaj ipak ostao prepoznatljiv u trajnom povezivanju svetkovine Svih svetih sa Spomenom svih vjernih mrtvih. Molitva za pokojne izražava vjeru u Kristovo uskrsnuće i zajedništvo svetih: smrt ne prekida ljubav, a Crkva preminule povjerava Božjem milosrđu.

Odilo je u dubokoj starosti nastavio skrbiti za povjerene zajednice. Za posljednjega boravka u Souvignyju teško je obolio. U bolesti je, prema Jotsaldovu svjedočanstvu, molio psalme, primio Kristovo Tijelo i Krv te iskazao štovanje križu. Umro je 1. siječnja 1049., u osamdeset i sedmoj godini. Samostanska molitva kojoj je posvetio život pratila ga je i na njegovu završetku.

U benediktinskom se kalendaru njegov spomendan slavi 11. svibnja, zajedno s drugim svetim opatima Clunyja. Njegova baština obuhvaća mnogo više od veličine jedne opatije: obnovljene zajednice, pomoć gladnima i molitveno zajedništvo sa živima i mrtvima. Odilo je ostao zapamćen kao opat koji je znao čuvati red zajedničkoga života i otvoriti samostanska dobra onima kojima su bila najpotrebnija.