Sveti Norbert iz Ksantena

Sveti Norbert iz Ksantena bio je kanonik, putujući propovjednik, utemeljitelj premonstratenaca i nadbiskup Magdeburga. Rodio se oko 1080. u plemićkoj obitelji povezanoj s Xantenom i Gennepom. U mladosti je uživao prihode i povlastice crkvene službe bez odgovarajuće pastoralne odgovornosti, ali je nakon duboka obraćenja izabrao siromaštvo, propovijedanje i reformu klera. Njegov red spojio je zajedničku molitvu s aktivnom svećeničkom službom.

Kao mlađi sin plemićke obitelji bio je usmjeren prema crkvenoj karijeri. Školovao se pri crkvi svetoga Viktora u Xantenu, primio niže redove i postao podđakon i kanonik. Kanonička nadarbina osiguravala mu je udoban život, a sposobnosti su ga dovele na dvor kölnskoga nadbiskupa i cara Henrika V., gdje je bio zadužen za raspodjelu milostinje. U sukobu oko investiture izbliza je vidio kako se crkvene službe, imovina i politička vlast isprepliću.

Prema ranom životopisu prekretnica se dogodila tijekom oluje. Dok je jahao prema mjestu zvanom Freden, munja je udarila kraj njega i zbacila ga s konja. Iskustvo blizine smrti protumačio je kao poziv da napusti isprazan život. Pojedinosti razgovora s Bogom pripadaju hagiografskoj obradi, ali je nakon toga doista radikalno promijenio način života. Povukao se u molitvu i pokoru, povezao s opatijom Siegburg te se pripremao za punu svećeničku službu.

Za svećenika je zaređen 1115. U Xantenu je propovijedao protiv raskošna i neuredna života klera, čime je izazvao otpor drugih kanonika. Na saboru u Fritzlaru 1118. optužen je kao novotar, ali nije osuđen za krivovjerje. Odrekao se nadarbine, prodao imovinu, novac podijelio siromašnima i krenuo propovijedati. Putovao je pješice, često u vrlo teškim uvjetima, po današnjoj Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i Francuskoj.

Papa Gelazije II. dao mu je dopuštenje za putujuće propovijedanje. Norbert je pozivao na pokoru, mir i obnovu svećeničkoga života. Njegovi prvi drugovi nisu izdržali zimska putovanja i umrli su, pa je neko vrijeme ostao sam. Na saboru u Reimsu 1119. papa Kalist II. i biskup Bartolomej iz Laona potaknuli su ga da osnuje stalnu zajednicu u kojoj bi se propovjednički žar oslanjao na uredan zajednički život.

U šumovitoj dolini Prémontré kraj Laona Norbert je 1120. okupio prve učenike. Na Božić su prihvatili Pravilo svetoga Augustina. Nisu bili monasi povučeni iz pastoralnoga rada, nego regularni kanonici: svećenici koji zajedno mole časoslov, dijele dobra i iz zajednice odlaze služiti narodu. Preuzeli su i neke cistercitske običaje. Red je nazvan Regularni kanonici iz Prémontréa, odnosno premonstratenci, a poslije i norbertinci.

Izbor regularnoga kanoničkog života odgovarao je problemu koji je Norbert želio riješiti. Nije smatrao da svećenik mora napustiti javnu službu kako bi živio zahtjevno evanđelje. Zajedničko vlasništvo, molitveni raspored i odgovornost prema subraći trebali su svećenika čuvati od usamljenosti, samovolje i vezanosti uz prihod. Istodobno su članovi zajednice mogli propovijedati, skrbiti za crkve i miriti zavađene. Prémontré je tako postao obrazac obnove koja je spajala unutarnju disciplinu i djelovanje među ljudima.

Zajednica je brzo rasla. Nastale su kuće u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Ugarskoj, a razvile su se i ženske zajednice. Norbert je naglašavao euharistiju, zajedničku disciplinu i pomirenje. Grofu Teobaldu od Champagne, koji je želio postati redovnik, savjetovao je da ostane u svojem staležu i živi kršćansku odgovornost kao laik. Taj je odnos poslije povezivan s razvojem trećega reda.

U Antwerpenu se Norbert suprotstavio sljedbenicima propovjednika Tanchelma, čije su se ideje protivile crkvenoj hijerarhiji i sakramentalnom životu. Kasnija predaja osobito ističe Norbertovu obranu Kristove prisutnosti u euharistiji i povrat oskvrnutih hostija. Zbog toga ga umjetnost često prikazuje s pokaznicom, premda su pojedinosti priče oblikovane nakon događaja.

Papa Honorije II. odobrio je red 1125. ili 1126. Iste je godine Norbert izabran za nadbiskupa Magdeburga. Službu je prihvatio nevoljko, ali je u njoj pokušao provesti načela koja je tražio od drugih. Reformirao je kaptol i kler, vraćao crkvenu imovinu i suprotstavljao se svjetovnom prisvajanju crkvenih prava. Otpor je bio snažan, a izvori govore i o pokušajima atentata.

Kada je 1130. nakon dvostrukoga papinskog izbora nastao raskol, Norbert je podupro Inocenta II. protiv Anakleta II. Kao kancelar i savjetnik cara Lotara III. radio je na priznanju Inocenta i sudjelovao u carevu pohodu u Rim 1133. Time se ponovno našao usred politike koju je u mladosti napustio, sada uvjeren da njome služi crkvenom jedinstvu. Njegova kasnija služba pokazuje napetost između reformnoga ideala i oslonca na carsku moć.

U Magdeburgu mu nije bilo dovoljno osobno živjeti skromnije. Tražio je da se crkvena dobra koriste za služenje, da kler prihvati disciplinu i da nadbiskupija ispuni svoje pastoralne obveze prema područjima istočno od Labe. Takvi su zahvati zadirali u interese kaptola i plemstva. Zato njegova biskupska služba nije bila miran završetak života, nego nastavak sukoba koji je započeo još u Xantenu. Razlika je bila u tome što je sada, kao nadbiskup, morao povezati propovjedničku gorljivost s pravnim, upravnim i diplomatskim odlukama.

Umro je u Magdeburgu 6. lipnja 1134. Nakon spora oko mjesta ukopa položen je u crkvi norbertinske opatije svete Marije. Kada je Magdeburg postao protestantski grad, premonstratenci su nastojali prenijeti njegove ostatke. Godine 1627. preneseni su u opatiju Strahov u Pragu, gdje se i danas čuvaju.

Papa Grgur XIII. potvrdio je njegovo štovanje 28. srpnja 1582. Liturgijski mu se spomen slavi 6. lipnja. Premonstratenci danas djeluju u župama, školama, kapelanijama i drugim službama diljem svijeta. Norbertovo nasljeđe najjasnije se vidi u njegovoj temeljnoj zamisli: aktivna služba bez zajedničke molitve lako se iscrpljuje, a kontemplacija bez služenja ostaje zatvorena. Njegov život pokazuje i da obraćenje nije samo prekid s prošlošću, nego dug proces u kojem čovjek vlastite sposobnosti stavlja u službu zajednice.