Sveti Nikola iz Flüea

Sveti Nikola iz Flüea, u Švicarskoj poznat kao brat Klaus, odrastao je u seljačkoj obitelji i sam godinama obrađivao zemlju. Bio je suprug Dorothee Wyss i otac desetero djece, čovjek koji je poznavao obiteljske brige i razmirice svojega vremena. Tek nakon dugih godina takva života nastanio se u osami Ranfta. Ondje su mu dolazili i oni koji su tražili savjet za vlastitu dušu i oni koji su strahovali za mir zemlje.

Rođen je 1417. u Flüeliju kraj Sachselna, u današnjem švicarskom kantonu Obwalden. Njegova je obitelj živjela od zemlje, a Nikola je odrastao u svijetu u kojem su se seoski rad, mjesna samouprava i oružane obveze često dodirivali. Kao odrasla čovjeka birali su ga u vijeće i povjeravali mu sudačke dužnosti. Sudjelovao je i u vojnim pohodima švicarskih kantona. Kasnija sjećanja osobito ističu da se i u ratnim okolnostima zauzimao za obuzdavanje nasilja. Njegov put prema miru nije zato bio bijeg od nepoznata svijeta: znao je koliko javna svađa može pogoditi obične obitelji.

S Dorotheom je zasnovao dom u Flüeliju. Njihovo desetero djece značilo je mnogo ruku za rad, ali i mnogo svakodnevne skrbi. Ivan Pavao II., koji je 1984. pohodio njihov dom, posebno je podsjetio da su Nikola i Dorothea zajedno održavali gospodarstvo i odgajali djecu. Ni Nikolin kasniji pustinjački život ne može se razumjeti bez njezina pristanka i tereta koji je preuzela. Crkveno sjećanje čuva oboje: njegov izvanredan poziv na osamu i njezinu postojanost u domu koji je ostao živjeti.

Nikolu je već u obiteljskim i javnim godinama privlačila dublja molitva. S vremenom je u njemu sazrijevala želja da se povuče od službi i posve preda Bogu. Odluka nije bila laka. Godine 1467. razgovarao je s Dorotheom i, uz njezin pristanak, napustio je dom. Isprva je krenuo dalje od rodnoga kraja, no vratio se i izabrao Ranft, strmu dolinu nedaleko od obiteljske kuće. Ta blizina ne umanjuje njihovu razdvojenost: Dorothea je nastavila nositi brigu za djecu i imanje, a Nikola je započeo nov način života.

U Ranftu je živio u skromnoj ćeliji; ondje je ubrzo podignuta i kapela. Dan mu je bio obilježen molitvom, šutnjom i razmatranjem Kristove muke. Nije postao redovnik nekoga samostana, nego pustinjak usred vlastitoga zavičaja. Odlazio je na bogoslužje, a ljudi su dolazili k njemu. U njegovu su razgovoru tražili razboritost koja nije proizlazila iz javnoga položaja. Ranft je tako postao mjesto gdje su se susretali samoća i odgovornost za bližnje.

Ni veza s obitelji nije posve prekinuta. Dorothea i Nikola živjeli su odvojeno, ali u istome kraju; sačuvana sjećanja bilježe njihove povremene susrete. Zabilježen je i posjet hodočasnika Hansa von Waldheima, koji je 1474. upoznao brata Klausa i njegovu suprugu. Takvi tragovi ne uklanjaju težinu njihove odluke, ali pokazuju da Dorothea nije bila tek lik na rubu svečeve priče. Ona je ostala osoba s vlastitim radom i odgovornošću, a vjernici je sve češće spominju zajedno s njim.

Uz brata Klausa rano se vezala predaja o izvanrednu postu: prema njoj, tijekom gotovo dvadeset godina u osami nije uzimao običnu hranu, nego je živio od euharistije. Glas o tome zabilježen je već u njegovu vremenu i snažno je obilježio njegovo štovanje. Njegov se život ipak ne svodi na tu neobičnost. Ni njegova askeza nije opće pravilo za kršćanski život. U njegovoj se molitvi i susretima s ljudima jasnije vidi središte njegova poziva: tražio je Boga cijelim srcem i želio da među ljudima raste mir.

Pobožnost brata Klausa bila je usredotočena na Krista. S njim se povezuje jednostavna molitva u kojoj čovjek moli Boga da mu oduzme ono što ga od njega udaljuje, dade ono što ga k njemu vodi te ga oslobodi vlastite sebičnosti. Molitva je ostala bliska naraštajima vjernika jer se ne zaustavlja na velikim riječima. Ona traži promjenu srca: slobodu da se Božja volja prihvati i onda kada ruši vlastite planove. U švicarskoj se pobožnosti s Nikolom povezuje i razmatranje Presvetoga Trojstva, prikazano u meditacijskoj slici koja je stoljećima poticala hodočasnike na molitvu.

Njegova se riječ posebno tražila 1481. Švicarska je konfederacija nakon ratnih uspjeha ušla u težak spor. Seoski i gradski kantoni nisu se slagali oko ratnoga plijena i primanja Freiburga i Solothurna u savez. Izaslanici okupljeni u Stansu našli su se pred opasnošću raskola. Nikola nije sjedio među njima kao zastupnik. Svećenik koji ga je poznavao otišao je u Ranft i prenio im njegov savjet. Zapisnici potvrđuju da je to posredovanje pridonijelo dogovoru, iako ne čuvaju potpun sadržaj Nikolinih riječi. U prosincu je postignut sporazum koji je pomogao očuvati savez.

Zapisnik stanskoga zasjedanja od 22. prosinca 1481. u uvodnim riječima pripisuje postignuti sporazum pomoći pobožnoga brata Klausa. On zato nije samo naknadni simbol švicarskoga jedinstva: ljudi koji su se sami uspjeli sporazumjeti priznali su pomoć njegova posredovanja. Nisu, međutim, sve napetosti tada zauvijek nestale. Nikola je mogao ponuditi moralni autoritet i savjet, dok su političke odluke i odgovornost za njih ostale na predstavnicima kantona.

Takav utjecaj nije stekao zapovijedanjem. Ljudi su mu vjerovali jer je već pokazao da ne traži čast ni vlastitu korist. Poslije Stansa nastavio je živjeti u Ranftu i ostao dostupan onima koji su mu se obraćali. Sačuvano pismo iz 1482. upućeno Konstanzu pokazuje ton njegova savjeta: poziva na dobrohotnost u sporovima, a kada se oni ne mogu riješiti prijateljski, na poštovanje prava. Mir mu nije značio prešućivanje sukoba, nego pravedan način da ljudi ponovno mogu živjeti jedni s drugima.

Nikola je umro 21. ožujka 1487. u Ranftu. Pokopan je u župnoj crkvi u Sachselnu, koja je postala hodočasničko mjesto. Štovanje brata Klausa širilo se stoljećima prije njegova svečanoga proglašenja svetim. U sedamnaestom je stoljeću odobreno mjesno liturgijsko štovanje, a papa Pio XII. kanonizirao ga je 1947., nakon razornoga Drugoga svjetskog rata. Švicarska ga časti kao svojega zaštitnika i oca mira. Spomendan njegove smrti jest 21. ožujka, dok se u Švicarskoj slavi i 25. rujna.

U Flüeliju se danas pamti i dom koji je dijelio s Dorotheom i osama u koju se povukao. Oba mjesta pripadaju istoj priči. Nikola je u njima učio slušati Boga, a potom slušati ljude koji su mu dolazili. Zato njegov zagovor za mir ne ostaje samo uspomena na jedan uspješan pregovor: poziva na vjernost u svakodnevnim dužnostima, na molitvu koja oslobađa od sebičnosti i na hrabrost da se u času razdora traži put pomirenja.