Sveti Nikola Tavelić

Na jeruzalemskom Sionu, u franjevačkoj zajednici koja je skrbila za sveta mjesta, krajem četrnaestoga stoljeća živjela su četvorica braće iz različitih europskih krajeva. Jedan od njih bio je Nikola Tavelić iz šibenskoga kraja. Prije dolaska u Jeruzalem godinama je djelovao u Bosni; u Svetoj Zemlji dijelio je život i službu s Deodatom iz Rodeza, Petrom iz Narbonne i Stjepanom iz Cunea. Dolazili su iz udaljenih krajeva, a u Jeruzalemu su živjeli pod istim krovom i nosili istu franjevačku odjeću. Njihova je zajednička smrt 1391. ostavila trag u pamćenju franjevaca i hrvatskih vjernika, a Crkva je svu četvoricu poslije proglasila svetima.

Nikola se rodio vjerojatno oko 1340. godine. Šibenik se najčešće navodi kao njegovo rodno mjesto, premda se u predaji spominje i Velim kraj Stankovaca. Povezuje ga se s uglednom obitelji Tavelića. O njegovu djetinjstvu nema mnogo sigurnih vijesti, pa ni o školovanju nije moguće govoriti s istom pouzdanošću kao o kasnijoj službi. Njegov je život postao jasnije vidljiv kada je ušao u Red manje braće. Uz taj se korak veže Bribir, važno mjesto u tadašnjoj Dalmaciji i Hrvatskoj. Franjevačka odjeća i način života odveli su ga daleko od zavičaja, ali mu je povezanost sa Šibenikom ostala dio identiteta kojim će ga pamtiti.

Bosna u koju je Nikola došao bila je zemlja složenih političkih i vjerskih odnosa. Franjevci su ondje propovijedali, poučavali vjeri i okupljali katoličke zajednice. Nikola je u toj službi proveo dulje razdoblje, prema raširenoj predaji oko dvanaest godina. Djelovao je zajedno s braćom pristiglom iz različitih provincija. Njihova se misija odvijala među ljudima čija su se vjerska uvjerenja razlikovala, u krajevima gdje su se susretali siromaštvo, politička nesigurnost i suparnički crkveni utjecaji. U takvim okolnostima propovijed nije bila samo javni govor: tražila je putovanje, boravak među ljudima i ustrajnost kroz mnoge godine.

Nikola je kao franjevac i svećenik prihvatio dugotrajnu službu izvan rodnoga kraja. Razdoblje provedeno u Bosni prethodilo je njegovu odlasku u Svetu Zemlju, gdje su franjevci već imali zadaću čuvati mjesta povezana s Isusovim životom i pratiti hodočasnike. Nakon službe u Bosni pridružio se njihovoj zajednici u Jeruzalemu. Taj je dolazak značio još jednu promjenu jezika, običaja i načina života: iz bosanskoga zaleđa stigao je u grad koji je za kršćane bio središte hodočašća, a za njegove stanovnike svakodnevni dom.

Franjevci su stanovali na brdu Sionu, blizu mjesta koje kršćanska predaja povezuje s Posljednjom večerom. Ondje su živjeli u gradu u kojem su se susretali hodočasnici i stanovnici različitih vjera. Briga za kršćanske hodočasnike, molitva i život u samostanu bili su dio njihove svakodnevice. Nikola je u toj zajednici upoznao trojicu braće s kojima će dijeliti posljednje dane: Deodata, Petra i Stjepana. Bili su različita podrijetla, ali ih je povezivao isti red i ista služba u Svetoj Zemlji.

Četvorica su odlučila javno navijestiti kršćansku vjeru pred jeruzalemskim kadijom, muslimanskim sucem. Pred njega su došli 11. studenoga 1391. To nije bio uobičajen oblik franjevačke službe u gradu i nosio je ozbiljnu opasnost. U franjevačkoj su baštini postojala dva načina pristupa ljudima druge vjere: tiho svjedočenje životom i otvoreno propovijedanje ondje gdje braća zaključe da to od njih traži Bog. Nikola i njegovi drugovi izabrali su drugi put. Njihov je nastup izazvao sukob s vlastima; od njih se tražilo da se odreknu kršćanske vjere. Odbili su.

Nakon zatočenja osuđeni su na smrt. Proveli su tri dana u pritvoru. Sva su četvorica pogubljena u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. Izvješće nastalo nakon događaja govori o zlostavljanju i spaljivanju tijela. U njegovu je središtu njihova zajednička odluka da i pred smrtnom prijetnjom ostanu vjerni Kristu. Nikola, Deodat, Petar i Stjepan nisu se odrekli vjere koju su došli navijestiti.

Vijest o njihovoj smrti nije ostala zatvorena unutar jeruzalemskoga samostana. Franjevci su izvješće poslali prema Europi, a u prenošenju se spominju sionski gvardijan Gerard Chalvet i fra Martin iz Šibenika. Sjećanje na Nikolu osobito se čuvalo u njegovu zavičaju. Ondje su ga vjernici častili kao mučenika mnogo prije nego što je to štovanje dobilo formalnu potvrdu Svete Stolice. I druga su trojica ostala u franjevačkom pamćenju, premda se u Hrvatskoj Nikolino ime prirodno najviše isticalo.

Šibenski biskup Antun Josip Fosco u devetnaestom je stoljeću pokrenuo postupak za priznanje toga dugoga štovanja. Papa Lav XIII. 1889. potvrdio je Nikolino čašćenje u Šibenskoj biskupiji, a poslije je ono prošireno i na Franjevački red. Bio je to važan korak između mjesnoga spomena i priznanja pred čitavom Crkvom. U dvadesetom stoljeću ponovno su ispitani sačuvani dokumenti o smrti sve četvorice. Crkva je 1963. potvrdila njihovo mučeništvo, a 1966. priznala staro štovanje Deodata, Petra i Stjepana. Time je i u službenom postupku jasnije došla do izražaja činjenica da su Nikola i njegova braća dijelili jednu sudbinu.

Papa Pavao VI. proglasio je Nikolu, Deodata, Petra i Stjepana svetima 21. lipnja 1970. u Rimu. Na slavlje su došli brojni hrvatski hodočasnici. Papa nije prešutio teško pitanje koje postavlja njihov jeruzalemski nastup: braća su znala da javnim propovijedanjem mogu izazvati nasilnu reakciju. Govorio je o njihovoj odvažnosti, ali i o njezinoj nerazboritoj strani. U istoj je propovijedi naglasio da ih prema muslimanima nije vodila mržnja. Njihovu je odluku razumio kao izraz gorljive vjere i želje da Krista navijeste onima pred kojima su stajali, a njihov kraj kao darivanje vlastitoga života.

Nikola nije bio samotni junak odvojen od svoje braće i svojega vremena. Njegov put protezao se od šibenskoga kraja preko Bosne do Jeruzalema. U svakoj od tih sredina bio je član franjevačke zajednice. Na kraju nije stajao sam: s njim su vjeru ispovjedila i smrt podnijela trojica ljudi iz Francuske i Italije. Zato se na njegov blagdan, 14. studenoga, Crkva spominje četvorice jeruzalemskih mučenika.

U Šibeniku, u crkvi svetoga Franje, nalazi se Hrvatsko nacionalno svetište svetoga Nikole Tavelića. Njegovo ime nose crkve i zajednice u Hrvatskoj i među Hrvatima raseljenima po svijetu. To je štovanje raslo stoljećima, od franjevačkoga spomena na brata pogubljena u Jeruzalemu do današnjih hodočašća u grad iz kojega je potekao. Za hrvatske je vjernike Nikola prvi svetac hrvatskoga roda kojega je Crkva svečano kanonizirala; uz njega se uvijek pamte i trojica braće s kojima je dijelio posljednje svjedočanstvo.