Sveti Nikola Mirlikijski, biskup

Kad se približi 6. prosinca, u mnogim domovima djeca ostavljaju čizmice u očekivanju dara. Iza toga dragoga običaja stoji svetac kojega su kršćani štovali mnogo prije nego što su se pojavili današnji blagdanski likovi: Nikola, biskup Mire u Liciji. Njegov povijesni život poznajemo tek u obrisima; živopisne zgode o njemu sačuvane su u kasnijim predajama. U njima su naraštaji prepoznali pastira koji se zauzima za nemoćne, štiti ugrožene i daje tako da sačuva dostojanstvo onoga komu pomaže.

Mira je bila grad u Maloj Aziji, na području današnje Turske. Nikola je ondje bio biskup u četvrtome stoljeću. Predaja ga smješta u obližnju Pataru i govori o imućnim kršćanskim roditeljima. Spominje i da je naslijeđeni imetak upotrijebio za pomoć siromašnima. Godina njegove smrti nije poznata; Crkva ga slavi 6. prosinca, na dan koji je s njom povezan u predaji.

Nikola je pripadao vremenu u kojemu se položaj kršćana duboko mijenjao. Na početku četvrtoga stoljeća Crkva je proživjela Dioklecijanov progon, a zatim dobila slobodu javnoga života. Predaja pripovijeda da je i Nikola bio zatočen zbog vjere. Njegovo se ime nalazi na kasnijim popisima sudionika Prvoga nicejskog sabora 325. godine, ali njegovo sudjelovanje nije sigurno potvrđeno. Još je kasnija legenda da je ondje udario Arija. Na kršćanskome Istoku Nikola je štovan kao čuvar vjere, a na ikonama ga prikazuju s evanđelistarom u ruci.

Najprisnije se uz njegovo ime veže priča o trima siromašnim djevojkama. Prema predaji, njihov otac nije mogao pribaviti miraz pa se bojao da ih neće moći udati i da će ih siromaštvo izložiti iskorištavanju. Nikola je potajno donio novac za miraz prve kćeri, a zatim je ponovio dar za drugu i treću. U jednoj inačici spušta ga kroz prozor; kada ga otac napokon otkrije, Nikola želi da njegovo ime ostane skriveno. Kasniji pučki običaji uz tu su priču vezali čarape ili obuću ostavljenu za darove. Iza veselja dječjega jutra ostala je ozbiljna briga za djevojke kojima je prijetila bijeda.

Druga skupina predaja pripovijeda o ljudima koji su bili nepravedno osuđeni. U jednoj Nikola stiže na mjesto pogubljenja trojice nevinih i zaustavlja krvnikov mač. Potom se zauzima za njih pred vlastima. U povezanoj zgodi trojica časnika, nakon što i sami dospiju u tamnicu zbog lažne optužbe, zazivaju Nikolu. Svetac se u snu pojavljuje caru Konstantinu i traži njihovo oslobođenje. Zbog takvih su mu se priča stoljećima utjecali zatvorenici i nepravedno optuženi. Lik biskupa koji stoji između mača i nedužnoga čovjeka ostao je jednako upečatljiv kao lik tihoga darivatelja.

Mira je bila povezana s morem, pa ne čudi što je Nikola postao blizak pomorcima. Predaja govori o brodu koji je zahvatila oluja i o biskupovoj molitvi za ljude kojima je prijetio brodolom. Mornari i putnici poslije su mu se obraćali kada bi isplovili na nesigurno more. Druga zgoda smještena je u vrijeme gladi u Miri. Brodovi natovareni žitom prolazili su prema carskim skladištima, a Nikola je od njihovih zapovjednika tražio dio tereta za gladne građane. Prema priči, žita je bilo dovoljno za narod, dok car po dolasku brodova nije ostao zakinut. U oba slučaja biskupovo ime povezuje se s onim što je obalnome gradu trebalo najviše: sigurnim povratkom i kruhom.

Uz zaštitu djece vezala se i kasnija, mnogo potresnija legenda o trojici ubijenih dječaka koje je Nikola vratio u život. Umjetnici su je prikazivali na crkvama i oltarima, pa se uz biskupa katkad nalaze tri dječaka. Na drugim su slikama tri zlatne kugle ili vrećice, spomen na dar trima djevojkama. Tako su i oni koji nisu poznavali pisane životopise mogli prepoznati sveca kojemu su povjeravali svoju djecu i svoje svakodnevne brige.

Već u šestome stoljeću svjedočanstva govore o Nikolinu štovanju u Liciji i o tome da je njegovo ime bilo poznato u Carigradu. Ondje su mu bile posvećene crkve, a njegov se spomen postupno širio izvan zavičaja. U devetome stoljeću o njemu su se pisale pohvale, pjesme i životopisi; štovanje je dopiralo od istočnoga Sredozemlja do zapadne Europe. Pisci su povezivali različite mjesne priče, a poneke su se pomiješale s predajama o drugome Nikoli, redovniku iz Siona koji je živio poslije mirskoga biskupa. Među svečevim štovateljima rasla je i želja da se njegov zagovor poveže sa svime što je donosilo neizvjesnost: od plovidbe do bolesti i utamničenja.

Posebno je važna 1087. godina. Mornari iz Barija, vraćajući se s trgovačkoga putovanja u Antiohiju, pristali su u luci blizu Mire. Ušli su u crkvu u kojoj je Nikola bio pokopan, uzeli njegove relikvije i odnijeli ih brodom u svoj grad, kamo su stigle 9. svibnja. O tome postoje izvještaji nastali ubrzo nakon događaja. Bari je tada tražio novo mjesto u trgovini i hodočasničkim putovima Sredozemlja, pa su uz pobožnost djelovali i gradski interesi. Redovnici koji su čuvali grob nisu slobodno predali relikvije. U Bariju je potom podignuta velika bazilika u kojoj se svečevi ostatci čuvaju i danas. Grad je postao hodočasničko središte, a Nikola, već poznat na kršćanskome Istoku, stekao je još šire štovanje na Zapadu. Zbog relikvija ga se naziva i Nikolom Barijskim, premda je njegovo biskupsko sjedište bilo u Miri.

Gradnja svetišta počela je ubrzo nakon dolaska brodova. Godine 1089. papa Urban II. položio je Nikoline relikvije pod oltar kripte, pred mnoštvom koje se okupilo u Bariju. Vijest o njihovoj prisutnosti širila se Europom, a uz redoviti spomendan 6. prosinca u Bariju se počeo slaviti i 9. svibnja, dan dolaska relikvija. Hodočasnici su dolazili pomoliti se na grobu biskupa čije su ime već poznavali iz propovijedi, pjesama i priča. Tako je svetište postalo susretište starih putova prema Istoku i novih putova do Nikolina groba.

U baziliku u Bariju dolaze i katolički i pravoslavni vjernici. Nikola je jedan od svetaca koje kršćanski Istok i Zapad zajedno časte, premda svaki kraj ima svoje pjesme, slike i običaje. Njegov spomendan 6. prosinca ostao je osobito blizak djeci, a u mnogim se zemljama razvio običaj da dar stigne nenametljivo, tijekom noći. Pučka je mašta s vremenom oblikovala i poznate blagdanske likove. U crkvama se pak Nikola i dalje prepoznaje kao biskup, često s knjigom evanđelja ili znakovima predaja o daru i izbavljenju.

Kad se na Nikolin dan daruje dijete ili pomogne čovjeku u nevolji, najljepše se čuva spomen na biskupa koji je u predaji ostao blizak siromašnima, nedužnima i svima koji su u strahu.