Sveti Nikola

Sveti Nikola iz Mire, poznat i kao Nikola iz Barija, Nikola Čudotvorac i Sveti Nikola, bio je biskup iz četvrtoga stoljeća u Miri, u Maloj Aziji, na području današnjega Demrea u Turskoj. Njegov je život također izvor legende o Djedu Božićnjaku. Već je u šestome stoljeću njegov grob postao nadaleko čašćen zbog mnogih čudesa za koja se govorilo da su se dogodila po njegovu zagovoru. U jedanaestome stoljeću njegovo je tijelo preneseno u Bari u Italiji, gdje se i danas nalazi. Sve do danas iz njegovih tjelesnih ostataka izlazi tekućina, za koju se isprva mislilo da je ulje, a sada se vjeruje da je voda; ona se prikuplja, miješa sa svetom vodom i svake se godine 9. svibnja, na dan kada su njegovi posmrtni ostatci stigli u Bari, dijeli vjernicima u bočicama. Ta se tekućina obično naziva „Mana svetoga Nikole“ te se vjeruje da ima čudesnu iscjeliteljsku moć. Zbog toga, kao i zbog mitskoga lika Djeda Božićnjaka, on i dalje ostaje vrlo štovan svetac u Crkvi.

Vrlo je malo onoga što o svetome Nikoli možemo povijesno pouzdano utvrditi. Ono što znamo jest da je bio biskup Mire, da je najvjerojatnije bio utamničen za vrijeme progona pod rimskim carem Dioklecijanom te da je bio jedan od biskupa koji su sudjelovali na Nicejskom saboru 325. godine. Uz te povijesne pojedinosti, poslije su se razvile mnoge predaje o njegovu životu.

Nikola je rođen u imućnoj i pobožnoj kršćanskoj obitelji. Dok je još bio mlad, roditelji su mu umrli u epidemiji, ostavivši ga siročetom i baštinikom obiteljskoga bogatstva. Svjestan Isusova poticaja upućena bogatom mladiću da „proda što ima i poda siromasima“, Nikola je upravo to učinio. Prodao je svoju baštinu i razdijelio je onima koji su bili u potrebi. Neki prikazi njegova života navode da je njegov ujak bio biskup Mire te da je upravo on zaredio Nikolu za svećenika.

Jedna od omiljenih predaja kazuje da su među primateljima njegova bogatstva bile i tri djevojke čiji otac nije mogao osigurati miraz kako bi se mogle udati. Njihove su buduće mogućnosti bile sumorne i uključivale su čak i mogućnost da se, kako bi preživjele, odaju prostituciji. Kad je Nikola doznao za tu tešku nevolju, kroz prozor njihove kuće ubacio je vrećicu zlata, koju je otac iskoristio kao miraz za svoju prvu kćer. Nikola je zatim isto učinio i drugi put. Nakon što se udala i druga kći, otac je ostao budan cijele noći čekajući treću vrećicu novca. Kad je Nikola bacio i treću vrećicu kroz prozor, otac je istrčao van i zahvalio mu. Nikola ga je zamolio da to nikome ne govori. Jedna inačica te priče kaže da je svake noći vrećica zlata pala u čarape obješene kraj ognjišta da se suše, što je dovelo do božićnoga običaja da se ostavljaju čarape za Svetoga Nikolu, koji ih potajno puni.

U drugoj poznatoj priči Nikola je brodom putovao u Svetu Zemlju. Iznenada se podigla oluja i posada se uplašila za vlastiti život. Nikola je molio, i oluja je prestala. Zbog toga je sveti Nikola zaštitnik mornara i onih koji putuju morem.

Kako je Nikola postao biskup, ostaje zagonetka. Jedna verzija priče kaže da je nedugo nakon povratka oca Nikole iz Svete Zemlje umro biskup Mire. Tada se mirski kler okupio kako bi izabrao nasljednika. Tijekom njihova sastanka Bog ih je nadahnuo da izaberu prvu osobu koja će sljedećega jutra ući u njihovu crkvu. Budući da je otac Nikola cijelu noć proveo u molitvi, bio je prvi koji je ušao u crkvu i tako je izabran za biskupa.

Za njegova vremena kao biskupa Mire u Rimskom je Carstvu izbio veliki progon pod carem Dioklecijanom. Godine 303. Dioklecijan, Maksimijan, Galerije i Konstancije — koji su činili tetrarhiju što je upravljala cijelim Rimskim Carstvom — izdali su niz edikata kojima se kršćanstvo stavljalo izvan zakona i određivale kazne mučenja i smrti za one koji su ispovijedali vjeru. Bio je to posljednji i najžešći progon kršćana u Rimskom Carstvu. U nekom trenutku između 303. i 306. godine među onima koji su bili uhićeni i mučeni našao se i biskup Nikola. Godine 305. Dioklecijan se odrekao prijestolja, a 306. umro je cezar Konstancije. Tada je na njegovo mjesto došao Konstancijev sin Konstantin i naredio da se biskup Nikola pusti na slobodu. Za Konstantina se kaže da je 312. godine imao viđenje Križa s riječima: „U ovom ćeš znaku pobijediti.“ Godine 313. on i njegov sucar Licinije izdali su Milanski edikt, kojim je kršćanima zajamčena vjerska snošljivost.

Na jednom ranom popisu biskupa koji su sudjelovali na Nicejskom saboru 325. godine nalazi se i biskup Nikola. Taj je sabor sazvan kako bi se odgovorilo na arijansku herezu, koja je nijekala punu Kristovu božansku narav tvrdeći da je Sin stvoreno biće, a ne suvječan s Ocem. Neke predaje kazuju da je biskup Nikola bio toliko zgrožen arijancima na saboru da je jednoga od njih ošamario, zbog čega je bio utamničen, ali su ga Isus i Blažena Djevica Marija oslobodili. Drugi izvještaji tvrde da je heretik kojega je ošamario bio sam Arije. Taj je udarac čest motiv u sakralnoj umjetnosti, uključujući i pravoslavnu ikonografiju.

O svetome Nikoli kruže i mnoge druge predaje. Govori se da je isposlovao oslobođenje raznih osoba nepravedno osuđenih na smrt, pa čak i da je zaustavio mač krvnika. Za vrijeme gladi jedan je zao mesar ubio troje djece i usolio njihove ostatke kako bi ih prodao kao šunku. Biskup Nikola je zahvatio i uskrisio usoljenu djecu od mrtvih. Premda suvremenomu slušatelju ta priča može zvučati potresno, u srednjemu se vijeku mnogo pripovijedala. Prikaz toga čuda nalazi se u sakralnoj umjetnosti i jedan je od razloga zbog kojih su mnogi počeli smatrati svetoga Nikolu zaštitnikom djece. Još jedna priča kazuje da je za druge gladi u Miru stigao brod pun pšenice namijenjene caru. Biskup Nikola nagovorio je mornare da mu dadu onoliko koliko je bilo potrebno da se narod nahrani dvije godine, obećavši im da će car ipak primiti svu svoju pšenicu. Kad su mornari, puni povjerenja, ostatak pšenice predali caru, težina je bila ista kao i pri ukrcaju, premda je velik dio bio podijeljen stanovnicima Mire.

Biskup Nikola umro je 6. prosinca 346. godine ili približno toga datuma, jer se godina smrti razlikuje od izvora do izvora, a svetim je proglašen glasom puka. Njegov je blagdan postao dan kada su vjernici činili djela milosrđa, osobito prema djeci, i taj se običaj nastavlja sve do danas. Godine 1054. nastao je raskol između Istoka i Zapada, iz kojega su proizišle Katolička i Pravoslavna Crkva. Tako su posmrtni ostatci svetoga Nikole ostali u rukama pravoslavnih. Godine 1071. Seldžuci su osvojili Miru, koja je bila pod pravoslavnom upravom. Godine 1087., bojeći se da bi Turci mogli oskvrnuti relikvije njihova štovanoga sveca, katolički talijanski mornari iz Barija uzeli su dio posmrtnih ostataka svetoga Nikole iz njegova groba u Miri i donijeli ih u Bari u Italiji, gdje je papa poslije dao sagraditi crkvu njemu u čast.

Iako je većina onoga što znamo o životu svetoga Nikole više legendarna nego povijesno sigurna, te su predaje tijekom stoljeća mnogo pridonijele vjeri Božjega naroda. Te su pripovijesti nadahnule vjeru i nadu te dovele do brojnih izvještaja o čudesima.

Dok iskazujemo čast tomu svetomu biskupu od prije 1700 godina, promišljajmo o vjeri Božjega naroda kroz sva ta stoljeća, o vjernicima koji su primili milosti po sakralnoj umjetnosti, hodočašćima na njegov grob i po čudesnoj Mani svetoga Nikole. Dopusti da te dugotrajna pobožnost prema njemu nadahne da se još potpunije povjeriš njegovu zagovoru, kao i zagovoru svih svetaca na nebu.