Sveti Nerej i Ahilej

Nedugo nakon Isusove smrti i uskrsnuća, Sveti Stjepan, đakon Crkve u Jeruzalemu, postao je prvi kršćanski mučenik. Zatim je došao Jakov, sin Zebedejev; Jakov, brat Gospodinov; Sveti Petar i Pavao; i drugi apostoli. Prije završetka prvoga stoljeća slijedili su ih deseci drugih. Vjeruje se da su današnji mučenici bili među tim prvim svjedocima vjere koji su prolili svoju krv za Krista.

Vrlo se malo sa sigurnošću zna o Svetim Nereju i Ahileju. Danas se njihovi kipovi nalaze među 140 kipova svetaca koji se uzdižu nad Trgom svetoga Petra u Rimu. Godine 1874., kada je otkrivena i istražena Domitilina katakomba, pronađena je bazilika iz četvrtoga stoljeća posvećena Svetim Nereju i Ahileju. U toj je bazilici otkriven dobro očuvan stup s imenom Ahilej, prikazi koji prikazuju odrubljenje glave toj dvojici mučenika te gore navedeni natpis pape Svetoga Damaza (oko 304. – 384.). U šestome stoljeću relikvije ovih svetaca prenesene su u drugu rimsku crkvu sagrađenu njima u čast, u kojoj se i danas nalaze.

Iako pojedinosti nisu sigurne, Sveti Nerej i Ahilej možda su bili vojnici u vojsci rimskoga cara Domicijana. Možda su bili braća i ujedno eunuzi zaduženi za zaštitu Domicijanove nećakinje, Domicile. Domicilu i Klementa, za kojega je bila zaručena, car je dao uhititi zbog „svetogrđa ili bezboštva“, jer su odbacili rimske bogove i obratili se na kršćanstvo. Klement je pogubljen, a Domicila prognana. I njezini čuvari, Nerej i Ahilej, također su se obratili i napustili svoju službu, a možda su čak upravo oni bili zaslužni za obraćenje Domicile i Klementa. Braća su bila uhićena i poslana u progonstvo. Car Domicijan umro je 96. godine, a naslijedio ga je nakratko car Nerva, a zatim 98. godine car Trajan, za kojega se vjeruje da je naredio odrubljenje glave braći dok su bili u progonstvu. Njihova su tijela poslije pokopana u obiteljskoj katakombi Domicile, jednom od najranijih postojećih kršćanskih groblja. Jedna predaja kaže da je samu braću u Rimu krstio Sveti Petar.

Dana 12. svibnja 592. papa Sveti Grgur Veliki slavio je misu na grobu ovih mučenika i u svojoj propovijedi rekao: „Ovi su sveci, pred čijim smo grobom sabrani, prezreli svijet i pogazili ga nogama onda kada su mu mir, obilje, bogatstvo i zdravlje davali privlačnost. I ovaj svijet, koji je sam u sebi još tako cvjetao, već je bio uvenuo u njihovim srcima.“

Bez obzira na nedostatak sigurnosti glede povijesnih pojedinosti iz života ovih svetaca, sigurno je da su u ranoj Crkvi bili veoma čašćeni. Njihovo je svjedočanstvo nadahnjivalo kršćane njihova vremena i kroz mnoga sljedeća stoljeća. Oni su među najranijim svjedocima Krista i, krvlju koju su prolili, nedvojbeno su posijali sjeme vjere u srcima mnogih. Danas je teško procijeniti njihov utjecaj; ali na Nebu će se zastor podići i mi ćemo s divljenjem promatrati učinak koji je njihova žrtva imala ne samo na ranu Crkvu nego i na Crkvu kroz sva vremena.

Dok danas razmatrate o ovim velikim svecima, razmislite o važnoj istini da sjeme koje sijete u srcima drugih nije samo za njih, nego i za sve one koje će oni dotaknuti Božjom milošću. Sjeme koje posijemo doista raste, i premda možda ne možemo uvijek pokazati na plod koji donosi, možemo biti sigurni da će nam Bog to otkriti s velikom radošću u slavama Neba.