Sveti Nerej i Ahilej

Sveti Nerej i Ahilej pripadaju najstarijim rimskim mučenicima čija je uspomena potvrđena mjestom ukopa, ranom liturgijom i natpisom iz četvrtoga stoljeća. O njihovu osobnom životu ne znamo gotovo ništa: nisu sačuvani pouzdani podatci o rođenju, obitelji ni godini smrti. Ipak, njihova imena nisu samo kasna legenda. Kršćani su se već u kasnoj antici okupljali na njihovu grobu u Domicilinim katakombama uz Via Ardeatinu, a ondje je podignuta bazilika u njihovu čast.

Najvažnije rano svjedočanstvo o njima sastavio je papa Damaz I. u drugoj polovici četvrtoga stoljeća. Njegov natpis govori da su Nerej i Ahilej bili vojnici. Prije obraćenja izvršavali su zapovijedi tiranina i nosili oružje, ali su zatim odbacili službu, štitove i koplja te ispovjedili Krista. Za tu su promjenu platili životom. Damaz ne navodi cara, vojnu jedinicu, mjesto pogubljenja ni datum. Njegove riječi zato ne dopuštaju potpun životopis, ali pružaju snažnu jezgru njihove priče: dvojica ljudi iz sustava prisile odlučila su prestati služiti nasilju i prihvatila posljedice svoje odluke.

Njihova imena nalaze se u starim rimskim popisima mučenika koji su ušli u takozvani Jeronimski martirologij. Ti zapisi smještaju njihov spomen 12. svibnja i povezuju ih s grobljem Domicile. Sakramentariji i hodočasnički itinerari također svjedoče da se na njihovu grobu slavilo bogoslužje. Takva je neprekinuta topografska uspomena dragocjena: ondje gdje kasniji tekstovi nude mnoštvo nesigurnih pojedinosti, mjesto ukopa i rana liturgijska praksa potvrđuju da je rimska zajednica Nereja i Ahileja doista pamtila kao mučenike.

Nad grobom je u drugoj polovici četvrtoga stoljeća sagrađena trobrodna bazilika. Napuštena je u srednjem vijeku, a arheolog Giovanni Battista de Rossi ponovno ju je otkrio 1874. Među ruševinama pronađeni su ulomci Damazova natpisa i dva stupa nekadašnjega ciborija s prizorima odrubljivanja glave. Na jednom se jasno čita Ahilejevo ime. Ti nalazi ne otkrivaju sve okolnosti njihove smrti, ali povezuju drevni kult, imena mučenika i predaju da su pogubljeni odrubljivanjem glave.

Mnogo opširnija priča pojavila se stoljećima poslije u djelima o svetima Nereju i Ahileju. Prema toj legendi bili su eunusi i komornici Flavije Domicile, pripadnice carske obitelji. Nagovorili su je da izabere djevičanski život, s njom bili prognani na otok Ponzu te poslije pogubljeni u Terracini za cara Trajana. Neke inačice povezuju ih s brojnim drugim rimskim mučenicima. Ta djela povijesno nisu pouzdana i u važnim se točkama razlikuju od Damazova natpisa, koji ih izričito opisuje kao vojnike. Stoga se služba Domicili, eunuštvo, progonstvo i točna vladavina pod kojom su umrli mogu spomenuti samo kao kasnija predaja.

Papa Grgur Veliki slavio je 592. misu na njihovu grobu. U propovijedi je istaknuo da su mučenici prezreli privlačnost svijeta upravo dok im je mogao nuditi mir, zdravlje i obilje. Njegove riječi pokazuju da je štovanje Nereja i Ahileja tada već bilo čvrsto ukorijenjeno. Njihove su relikvije u šestom stoljeću prenesene u rimsku crkvu svetih Nereja i Ahileja blizu Karakalinih terma, gdje su povezane i s čašćenjem Domicile. Staru baziliku u katakombama ne treba brkati s tom gradskom crkvom.

Tijekom stoljeća njihov se spomen u kalendaru povezivao sa svetim Pankracijem, a od 1595. i s Domicilom. Nakon obnove Općega rimskog kalendara 1969. Nerej i Ahilej ponovno se zajedno slave 12. svibnja, dok Pankracije istoga dana ima zaseban spomen. Takva povijest kalendara odražava razvoj predaja, ali jezgra njihova štovanja ostala je ista: dvojica rimskih vojnika koji su napustili prijašnju službu i umrli kao kršćani.

Njihova je biografija kratka zato što povijest nije sačuvala više. Upravo ta šutnja štiti ih od pretvaranja u književne likove. O njima najglasnije govore grob, kamen s njihovim imenima i Damazova pjesma o odbačenom oružju. Nerej i Ahilej ostaju svjedoci savjesti koja je sposobna prekinuti s nasiljem čak i kada takav raskid znači gubitak položaja, sigurnosti i života.