Sveti mučenici Agapije, Atik, Karterije, Stiriak, Tobija, Eudoksije, Niktopolion i drugovi

Sveti Agapije, Atik, Karterije, Stiriak, Tobija, Eudoksije, Niktopolion i njihovi drugovi skupina su ranokršćanskih mučenika povezanih sa Sebastejom u Maloj Aziji. Predaja ih opisuje kao vojnike koji su ostali vjerni Kristu za vladavine cara Licinija. Jedna ih inačica smješta u 315. godinu i govori da su spaljeni na lomači; druga spominje Agapija i sedmoricu drugova pogubljenih odrubljivanjem glave 304. Nije sigurno opisuju li te vijesti istu skupinu. Zapadna tradicija njihov spomen povezuje s 2. studenoga, a bizantska s 15. ožujka.

Više osoba u jednome spomenu

Ovaj svetački zapis ne govori o jednome Agapiju kojemu su ostala imena nadimci, nego o skupini ljudi. Sedmorica su imenovana: Agapije, Atik, Karterije, Stiriak, Tobija, Eudoksije i Niktopolion. Izraz „i drugovi” pokazuje da predaja pamti još najmanje jednoga mučenika čije ime u naslovu nije sačuvano ili da uz imenovanu jezgru veže širu skupinu.

Broj članova nije sasvim jasan. Bizantski spomen govori o Agapiju i njegovih sedam drugova, što bi ukupno značilo osmoricu. Naslov navodi sedam osobnih imena i zatim neodređene drugove. Zato skupinu nije odgovorno svesti na sedmoricu, ali ni tvrditi da znamo sva imena osmorice. Crkveno pamćenje često je čuvalo predvodnika i dio imena, dok su ostali ostajali obuhvaćeni zajedničkim nazivom.

Imena se prenose u različitim oblicima. Karterije se susreće kao Carterius i Cartherius. Stiriak se bilježi kao Styriacus, Styrax ili Istucarius, a Tobija kao Tobias ili Pactobius. Te inačice mogu nastati prepisivanjem, latiniziranjem i prenošenjem grčkih ili istočnih imena. Nisu dovoljan razlog da se od jednoga mučenika načini više osoba.

Sebasteja i vojnička služba

Sebasteja je bila grad u Maloj Armeniji, na području današnje Turske. Kršćanska je predaja s tim gradom povezala više mučeničkih skupina. Najpoznatiji su četrdesetorica sebastejskih mučenika, ali Agapije i njegovi drugovi nisu isto što i ta veća skupina. Sličnost mjesta, vojničkoga staleža i smrti vatrom povećava opasnost da se različite predaje naknadno pomiješaju.

Agapije i imenovani drugovi opisuju se kao vojnici. Za Agapija, Karterija, Eudoksija, Stiriaka i Tobiju sačuvani pojedinačni popisi ponavljaju iste oznake: sebastejski vojnici, mučenici za Licinija i stradalnici spaljeni na lomači. To daje određenu težinu zajedničkomu identitetu jezgre skupine. Za Atika i Niktopoliona ne postoji jednako jaka pojedinačna potvrda u dostupnoj građi, pa njihova pripadnost počiva na skupnome naslovu.

Vojnik u Rimskome Carstvu bio je obvezan na poslušnost zapovjednom lancu i sudjelovanje u javnim obredima koji su mogli uključivati žrtvu bogovima ili iskazivanje časti carskomu kultu. Kršćanin koji bi odbio takav čin nije osporavao samo obred nego je pred vlastima mogao izgledati kao neposlušan vojnik. Predaja o ovoj skupini ne čuva pojedinosti njihova sukoba s vlastima, riječi na suđenju ni čin kojim su bili optuženi. Može se reći samo da ih je crkveno pamćenje povezalo s vojničkom službom i smrću zbog vjere.

Predaja o spaljivanju 315. godine

Prema glavnoj zapadnoj inačici, mučenici su pogubljeni u Sebasteji 315., za vladavine cara Licinija. Spaljeni su na lomači. Pojedinačni spomeni više članova skupine također navode smrt vatrom i Licinijev progon, pa ta vijest nije samo zaključak izveden iz skupnoga naslova.

Ipak, ni ova verzija ne pruža cjelovit mučenički izvještaj. Ne navodi tko ih je uhitio, pred kojim su sucem stajali, kako je tekao postupak niti jesu li pogubljeni istoga dana. Nisu sačuvane vjerodostojne posljednje riječi. Zbog toga se njihovo mučeništvo ne treba dopunjavati prizorima iz drugih pasija ili iz života četrdesetorice sebastejskih mučenika.

Godina 315. smješta njihovu smrt u vrijeme kada je Licinije upravljao istočnim dijelom Carstva. Kasnija kršćanska predaja pamtila ga je kao progonitelja. Oznaka „za Licinija” određuje politički okvir kulta, ali sama po sebi ne razrješava odnos između pojedinih mučeničkih zapisa koji nose ime Agapije.

Druga predaja: Agapije i sedmorica drugova

Bizantski Menologij donosi spomen svetih mučenika Agapija i njegovih sedam drugova 15. ožujka. U pripadajućoj vijesti navodi se da su pogubljeni odrubljivanjem glave 24. ožujka 304. Ovdje se i datum liturgijskoga spomena razlikuje od datuma smrti, što u starim kalendarima nije neobično, ali dodatno otežava povezivanje s predajom o spaljivanju 315.

Razlike su velike: 304. nasuprot 315., odrubljivanje glave nasuprot spaljivanju te menologijski spomen 15. ožujka nasuprot zapadnomu 2. studenoga. Moguće je da je jedna skupina tijekom prenošenja dobila dvije verzije smrti. Jednako je moguće da su spojene dvije različite skupine s predvodnikom istoga imena. Agapije je bilo rašireno kršćansko ime, a poznato je više mučenika toga imena iz Cezareje, Antiohije, Edese, Afrike i drugih mjesta.

Nijedna od tih mogućnosti ne može se proglasiti sigurnom. Najpoštenije je zadržati skupinu kako ju je primila svetačka tradicija, ali ne izbrisati proturječje. Tako se poštuje kult bez stvaranja prividne povijesne preciznosti.

Drevni kult bez pojedinačnih životopisa

Agapije i drugovi štuju se kao mučenici u katoličkoj i pravoslavnoj tradiciji. Njihov kult potječe iz vremena prije kasnijega formalnog postupka kanonizacije. Za njih se ne navodi papa koji ih je određenoga dana proglasio svetima; njihov je svetački naslov izrastao iz drevnoga liturgijskog spomena mučenika.

Zapadni se spomendan navodi 2. studenoga. Budući da je taj dan u rimskoj tradiciji posvećen spomenu svih vjernih mrtvih, njihov je zasebni kult u općoj pobožnosti ostao manje vidljiv. Bizantska ih tradicija povezuje s 15. ožujka, pod naslovom Agapija i sedmorice drugova. Datumi ne moraju dokazivati dvije skupine, ali ostaju važan znak da se predaja razvijala različitim putovima.

O njima se nisu sačuvali pojedinačni životopisi. Ne znamo mjesto rođenja, obitelji, vojni čin ni dob. Ne može se odrediti je li Agapije bio zapovjednik ili je samo prvi naveden u kalendaru. Ni redoslijed imena ne otkriva pouzdanu hijerarhiju među njima.

Njihov je spomen zbog toga izrazito zajednički. Ono što je nestalo iz zapisa — osobni život, obiteljske veze i riječi svakoga mučenika — čuva se u množini „drugovi”. Ta riječ ne umanjuje njihovu osobnost, nego priznaje da su imena nekih članova izgubljena, dok se njihovo zajedničko svjedočanstvo nastavilo slaviti.

Razlikovanje od drugih mučenika

Agapija iz ove skupine ne treba miješati sa svetim Agapijem iz Cezareje, mučenikom kojega se povezuje s tamošnjim progonima, ni s Agapijem koji se slavi s Timotejem i Teklom u skupini antiohijskih mučenika. Jednako tako, Karterije ove skupine nije Karterije iz Cezareje ni Karterije iz Bourgesa. Atik nije carigradski patrijarh Atik.

Za identitet ove skupine presudna je kombinacija imena, mjesta i predaje: Agapije, Karterije, Stiriak, Tobija i Eudoksije iz Sebasteje, povezani s vojničkom službom, Licinijem i smrću vatrom, uz Atika, Niktopoliona i druge. Kada se izgubi ta skupna odrednica, lako ih je zamijeniti s bolje dokumentiranim imenjacima.

Njihov životopis ostaje kratak jer je i sačuvana vijest kratka. No upravo zajednički naslov prenosi njegovu bit: više kršćana, poznatih i nepoznatih imena, zajedno je podnijelo smrt ne odričući se vjere. Crkva ih pamti kao skupinu, a povijesna odgovornost traži da ih tako i predstavljamo — bez svođenja na jednoga Agapija i bez izmišljanja pojedinosti koje nisu sačuvane.