Sveti Mauro iz Subiaca

Mauro je u benediktinskoj predaji ostao zapamćen kao učenik koji je spremno pomagao, slušao i učio. Sveti Grgur Veliki u Dijalozima prikazuje ga uz Benedikta u Subiacu: kao mladića povjerena njegovu odgoju, a potom kao pouzdana suradnika. Najpoznatija je pripovijest o tome kako je po vodi pohitao spasiti Placida. Uz nju Grgur čuva i druge zgode koje Maura pokazuju u svakodnevici zajednice, u molitvi i u trenutcima kada je i sam trebao učiteljev ispravak.

Kad su se oko Benedikta u Subiacu počele okupljati zajednice, dolazili su mu i ugledni Rimljani koji su mu povjeravali svoje sinove na odgoj za služenje Bogu. Ekvicije je doveo Maura, a Tertul Placida. Mauro je s vremenom postao Benediktov pomoćnik, dok je Placid još bio dijete. Zajednički im je dom bio samostan, a njihov je odnos rastao pod vodstvom istoga duhovnog oca.

Grgur Maura najprije smješta u zajednicu koja se širila. Benedikt je u okolici podigao više samostana i postavio im poglavare, a neke je učenike zadržao uz sebe. Mauro je pripadao tomu bliskom krugu. Njegovo služenje nije bilo izdvojeno od života ostale braće: sudjelovao je u njihovim brigama i posredovao između njih i opata.

Jedna od zgoda govori o monahu koji nije mogao ustrajati u zajedničkoj molitvi. Čim bi ostali kleknuli, izlazio bi i prepuštao se drugim poslovima. Opomene njegova poglavara nisu trajno pomogle. Kad je Benedikt došao, prema Grgurovoj pripovijesti opazio je zloga duha koji monaha odvlači iz molitve. Mauro i poglavar Pompejan nisu to vidjeli. Benedikt ih je zato pozvao da mole kako bi i sami mogli razabrati što se događa. Nakon dva dana Mauro je vidio ono što mu je učitelj pokazivao. U toj zgodi učenik prima pouku i uči razlikovati ono što se vidi izvana od duhovne borbe u čovjeku.

U drugoj pripovijesti jedan je Got, koji se pridružio zajednici, krčio trnje uz jezero da pripravi zemljište za vrt. Tijekom rada željezni je dio njegova oruđa skliznuo s drška i pao u duboku vodu. Čovjek je u strahu došao Mauru i priznao što se dogodilo. Mauro je otišao Benediktu i prenio mu njegovu nevolju. Opat se spustio do jezera, uzeo držak i spustio ga u vodu. Grgur pripovijeda da se željezo podiglo s dna i ponovno spojilo s drškom. Got je mogao nastaviti raditi, a Mauro je u toj jednostavnoj brizi za izgubljeno oruđe bio njegov zagovornik pred učiteljem.

Najpoznatija se zgoda zbila kada je Placid pošao zahvatiti vodu. Spustivši vjedro u jezero, pao je za njim, a voda ga je odnijela daleko od obale. Benedikt je bio u svojoj ćeliji, ali je, prema Grguru, doznao za opasnost i odmah pozvao Maura. Poslao ga je da pohita i izvuče dječaka. Mauro je zatražio njegov blagoslov i bez oklijevanja krenuo.

U žurbi da pomogne stigao je do Placida, uhvatio ga za kosu i vratio na obalu. Tek kad se osvrnuo, postao je svjestan da je dotrčao po vodi. Dotad mu se činilo da se kreće po tlu. Grgur opisuje njegovo čuđenje i strah pred onim što se dogodilo. Mauro se vratio Benediktu i ispripovjedio mu kako je spasio dječaka.

Nijedan od njih dvojice nije želio zaslugu pripisati sebi. Benedikt je čudo povezao s Maurovom poslušnošću, a Mauro s učiteljevim nalogom, podsjećajući da nije ni znao što čini. Placid je potom rekao da je tijekom spašavanja nad svojom glavom vidio opatovu odjeću i da ga je Benedikt izbavio iz pogibli. Grgur tako prizor spašavanja završava uzajamnom poniznošću učitelja i učenika. U središtu ostaje spašeni dječak, za kojega je trebalo odmah djelovati.

Mauro je trebao učiti i kada njegov prvi osjećaj nije bio dobar. U blizini je djelovao svećenik Florencije, koji je zavidio Benediktu i nastojao mu nauditi. Poslao mu je otrovan kruh, a poslije pokušao ugroziti i njegove učenike. Benedikt je naposljetku odlučio otići, ostavljajući zajednicama njihove poglavare. Dok je još bio na putu, Florencije je poginuo kad se urušio dio kuće u kojem se nalazio.

Mauro je poslao Benediktu vijest o njegovoj smrti i pozvao ga da se vrati jer progonitelja više nema. Vijest je dočekao s radošću, ali je učiteljev odgovor bio drukčiji. Benedikt je žalio zbog Florencijeve smrti i zbog radosti vlastitoga učenika nad njom. Mauru je odredio pokoru. Grgurov prikaz tako uz veliku poslušnost čuva i uspomenu na učenikovu nezrelost: spremnost na pomoć nije ga poštedjela potrebe da nauči milosrđe prema protivniku.

Kasnija predaja nastavila je njegov životopis daleko izvan Subiaca. Povezala ga je s odlaskom u Galiju i osnutkom opatije Glanfeuil, uz Loiru. Taj se prikaz oslanja na mnogo kasniji životopis, povezan s Glanfeuilom u devetom stoljeću. Nije pouzdano utvrđeno da je tamošnji opat bio ista povijesna osoba kao Mauro kojega Grgur opisuje uz Benedikta. Stoga ni godine rođenja i smrti koje se uz njega često navode nisu sigurno potvrđene.

Njegov je spomendan 15. siječnja. U vlastitom kalendaru Benediktinske konfederacije toga se dana Mauro i Placid slave zajedno kao učenici svetoga Benedikta. U toj je zajedničkoj uspomeni sačuvana slika mladih ljudi koji su pod istim vodstvom učili služiti Bogu: jedan je u opasnosti trebao pomoć, drugi mu je pohitao, a obojica su ostala povezana s učiteljem koji ih je odgajao.