Sveti Matija, apostol

Sveti Matija jedinstven je među Dvanaestoricom: nije pripadao apostolima koje je Isus prvotno imenovao, nego je nakon Judine smrti izabran da obnovi njihov broj. Novi zavjet o njemu govori samo u kratkom odlomku Djela apostolskih, ali taj je odlomak iznimno sadržajan. Pokazuje da Matija nije bio slučajan pridošlica. Bio je Isusov učenik od početka javnoga djelovanja do uzašašća i mogao je, zajedno s ostalim apostolima, biti svjedok uskrsnuća.

Vrijeme i mjesto njegova rođenja nisu poznati. Evanđelja ga ne spominju imenom, pa se o njegovoj obitelji i zanimanju ne može pouzdano govoriti. Ipak, uvjet koji su apostoli postavili pri izboru pokazuje da je pripadao širem krugu učenika koji su trajno pratili Isusa. Kandidat je morao biti s njima od Ivanova krštenja do dana uzašašća. Matija je, dakle, slušao Isusovo propovijedanje, gledao njegova djela te prošao kroz potresne dane muke i smrti. Premda je u evanđeoskim pripovijestima ostao bezimen, njegov je put već bio dug prije nego što je dobio vidljivu službu.

Nakon uzašašća oko sto dvadeset učenika okupilo se u Jeruzalemu. Petar je predložio da mjesto Jude Iškariotskoga preuzme drugi svjedok Isusova djelovanja. Broj dvanaest imao je snažno simboličko značenje jer je upućivao na dvanaest izraelskih plemena i na obnovljeni Božji narod. Zajednica je istaknula dvojicu prikladnih ljudi: Josipa zvanoga Barsaba, s nadimkom Just, i Matiju.

Okupljeni nisu odluku shvatili kao natjecanje između dvojice zaslužnih kandidata. Najprije su molili Boga, poznavaoca ljudskih srdaca, da pokaže kojega je izabrao za apostolsku službu. Zatim su bacili kocku, što je u biblijskoj predaji bio način prepuštanja odluke Bogu. Kocka je pala na Matiju i on je pribrojen jedanaestorici. Josip Barsaba ostao je druga osoba i ne treba ga poistovjećivati s izabranim apostolom.

Izbor se dogodio prije Pedesetnice. Matija je zato bio među obnovljenom Dvanaestoricom kada je Duh Sveti sišao na okupljene učenike. Njegovo apostolstvo nije počivalo na tome da je zauzeo Judino osobno mjesto ili izbrisao njegovu izdaju, nego na pozivu da s drugima javno svjedoči uskrsloga Krista. U tom se smislu njegov život može razumjeti kao prijelaz iz dugog, skrivenog učeništva u odgovornost za zajedničko poslanje.

Matijin izbor osvjetljuje način na koji je prva zajednica razumjela apostolsko svjedočanstvo. Nije bilo dovoljno poznavati Isusov nauk iz tuđega pripovijedanja. Tražio se netko tko je dijelio put učenika prije Pashe i mogao osobno potvrditi da raspeti Isus živi. Završna odluka ipak nije bila prepuštena samo ljudskoj procjeni. Zajednica je imenovala dvojicu čija je vjernost već bila poznata, a zatim se molitvom obratila Bogu. U Matijinu se pozivu zato susreću provjeren život, odluka zajednice i povjerenje da služba u konačnici dolazi od Boga.

Nakon izvještaja o izboru kanonske knjige više ne navode Matijino ime. Zbog te šutnje sve pojedinosti o njegovu kasnijem djelovanju valja iznositi oprezno. Kasne predaje šalju ga u različite smjerove. Neke govore da je propovijedao u Judeji, zatim u Kapadociji i krajevima uz Kaspijsko more. Druge ga povezuju s Kolhidom na području današnje Gruzije, gdje se u Goniju pokazuje mjesto njegova navodnog groba. Apokrifne pripovijesti smještaju njegovo djelovanje u Etiopiju, pri čemu taj zemljopisni naziv u starim tekstovima nije uvijek jednoznačan.

Jednako su različite predaje o njegovoj smrti. Prema jednoj, kamenovan je u Jeruzalemu, a zatim pogubljen odrubljivanjem glave. Druga ga predaja prikazuje raspetoga u području Kolhide, dok mu jedna vijest pripisuje mirnu smrt u Jeruzalemu. Godine 63. i oko 80. pojavljuju se kao različiti pokušaji datiranja. Nijedan od tih navoda nema potvrdu kakvu ima izvještaj iz Djela apostolskih, pa Matijinu smrt nije moguće pouzdano smjestiti ni opisati. Njegovo se mučeništvo časti u predaji, ali pojedinosti ostaju nepoznate.

Slična neizvjesnost prati njegove navodne relikvije. Predaja kaže da ih je carica Helena prenijela na Zapad, a mjesta njihova čašćenja nalaze se u Trieru, Padovi i Rimu. Stari su istraživači već upozoravali da su neke relikvije možda pripadale Matiji, jeruzalemskom biskupu iz drugoga stoljeća, a ne apostolu. Poštovanje tih mjesta stoga ne rješava povijesno pitanje identiteta posmrtnih ostataka.

Matijino se ime također pokušavalo povezati s drugim novozavjetnim osobama, među njima sa Zakejem, Barnabom ili Natanaelom. Jedna sirijska inačica naziva ga Tolmajem, no taj ga oblik ne čini Bartolomejem. Takva poistovjećivanja ostaju nagađanja. Izgubljeno Evanđelje po Matiji, poznato samo iz ulomaka i spomena ranih pisaca, nastalo je u drugom stoljeću te se ne može smatrati apostolovim djelom.

Najčvršća slika Matije zato dolazi iz nekoliko redaka koji prethode njegovu izboru. On je čovjek koji je godinama bio prisutan bez istaknute uloge. Nije izabran zbog glasovitosti, podrijetla ili sačuvanih govora, nego zato što je ustrajno pratio Isusa i mogao potvrditi ono čemu su apostoli bili poslani svjedočiti. Njegov izbor ujedno pokazuje da služba u prvoj zajednici nije bila privatna povlastica, nego odgovornost razlučena u molitvi.

Šutnja izvora nakon toga ne umanjuje vrijednost njegova svjedočanstva. Naprotiv, čuva ga od pretvaranja u junaka sastavljenoga od kasnijih legendi. O njegovu apostolskom radu može se zaključiti samo da je prihvatio isto poslanje kao i ostali: naviještati uskrsnuće i graditi zajednicu. Sve iznad toga pripada području predaje. Takva granica omogućuje da se Matiju časti upravo po onome što je o njemu najpouzdanije poznato — po postojanosti prije izbora i spremnosti nakon njega.

Matijin se spomendan danas slavi 14. svibnja, u vazmenom vremenu i blizu svetkovine Uzašašća, nakon koje Djela apostolska smještaju njegov izbor. U starijem rimskom kalendaru slavio se 24. veljače, datum koji su zadržale neke druge kršćanske predaje. Promjena datuma nije promijenila središte njegova spomena: vjernost učenika koji dugo ostaje skriven, a zatim spremno prihvaća službu koja mu je povjerena.