Sveti Martin Tourski

Na gradskim vratima Amiensa, usred zime, vojnik Martin susreo je promrzla čovjeka koji je molio prolaznike za pomoć. Prema pripovijesti njegova životopisca Sulpicija Severa, Martin je mačem razdijelio svoj vojnički plašt i polovicu dao siromahu. Te je noći u snu vidio Krista odjevena upravo tim dijelom plašta. Zgoda je postala najpoznatijom slikom njegova života, ali nije ostala jedino djelo čovjeka koji je od vojnika postao redovnik i biskup, a svoje je dane posvetio ljudima kojima je bio potreban.

Martin je rođen u Sabariji u Panoniji, na području današnje Mađarske, u prvoj polovici 4. stoljeća. Odrastao je u Ticinu, današnjoj Paviji, u sjevernoj Italiji. Otac mu je bio rimski časnik, a roditelji nisu bili kršćani. Sulpicije piše da je Martin još kao dječak potražio kršćansku zajednicu i postao katekumen. Želio je živjeti za Boga, no kao sin vojnika morao je stupiti u carsku vojsku. Životopisac ga prikazuje kao mladića koji se među suborcima nije isticao silom, nego blagošću: pomagao je potrebitima, dijelio što je imao i čak se prema vlastitome poslužitelju odnosio kao prema bratu.

U vojničkim godinama dogodio se susret pred vratima Amiensa. Sulpicije naglašava da Martin tada još nije bio kršten. Siromahu je dao ono što mu je preostalo, a san koji je uslijedio povezao je s evanđeoskim riječima o Kristu prisutnom u najmanjima. Nakon toga primio je krštenje. Nije odmah napustio vojnu službu; još je neko vrijeme ostao uz časnika kojemu je bio blizak. Darovani plašt tako stoji na početku njegova kršćanskog puta, a ne na njegovu kraju.

Kad je car Julijan okupio vojsku i dijelio novac vojnicima, Martin je, prema Sulpiciju, odbio primiti dar jer je odlučio otići iz službe. Izjavio je da želi služiti Kristu i da više ne može ratovati. Julijan ga je optužio za kukavičluk; Martin je odgovorio da je spreman stajati nenaoružan pred vojskom. Do bitke nije došlo, a Martin je napustio vojnički život. Sulpicije tu zgodu tumači kao pobjedu bez prolijevanja krvi. Martinov odlazak nije bio bijeg od odgovornosti, nego prijelaz u drukčiju službu, kojoj će ostati vjeran do smrti.

Potražio je Hilarija, biskupa Poitiersa, poznatoga po obrani vjere u Kristovo božanstvo. Hilarije ga je želio uključiti u crkvenu službu, a Martin je, ne smatrajući se dostojnim viših službi, prihvatio službu egzorcista. Potom je krenuo u rodni kraj. Sulpicije pripovijeda da je njegova majka prihvatila kršćansku vjeru, dok otac nije. Na putu i u rodnoj Panoniji Martin se suočio s neprijateljstvom pristaša arijanskoga nauka. Zbog sukoba i progona morao je otići; neko je vrijeme boravio u Milanu, a zatim se povukao na otok Gallinariju uz talijansku obalu.

Kad se Hilarije vratio iz progonstva, Martin mu se ponovno pridružio u Poitiersu. U blizini grada nastanio se u Ligugéu i ondje okupio zajednicu posvećenu molitvi i jednostavnu životu. To je jedno od najranijih redovničkih središta na Zapadu. Pustinjački mir nije značio ravnodušnost prema okolici: ljudi su mu dolazili, a on se nije zatvarao pred njihovim potrebama. Sulpicije uz to razdoblje veže pripovijesti o uslišanim molitvama i ozdravljenjima, među njima i o katekumenu koji je, prema njegovu zapisu, oživio nakon Martinove molitve. Glas o Martinu širio se mnogo prije nego što je postao biskup.

Kad je biskupska stolica u Toursu ostala prazna, vjernici su poželjeli upravo Martina. Sulpicije pripovijeda da ga je jedan građanin doveo iz samostana pod izlikom da mu je žena bolesna. Pri izboru su ga mnogi prihvatili, dok su neki biskupi zamjerali njegovu skromnu odjeću i neugledan izgled. Oko 371. godine postao je biskup Toursa. Nije odbacio način života koji je oblikovao u Ligugéu: nosio je jednostavnu odjeću, živio skromno i ostao blizak onima kojima je služio.

Isprva je boravio u ćeliji uz crkvu, ali su ga brojni posjetitelji sve više udaljavali od potrebne sabranosti. Zato je izvan Toursa, na obali Loire, uredio novo redovničko središte, Marmoutier. Sulpicije opisuje drvene nastambe i špilje u stijeni, zajedničko dobro, molitvu i prepisivanje knjiga. Oko Martina se ondje okupio velik broj učenika; neki od njih poslije su i sami postali biskupi. Iz te se zajednice nije povlačio od biskupskih dužnosti. Marmoutier mu je davao prostor za molitvu, a Tours i sela njegove biskupije zvali su ga među ljude.

Martinova se pastoralna briga protezala izvan grada, u galjska sela u kojima je kršćanstvo tek puštalo korijenje. Obilazio je naselja, propovijedao i osnivao kršćanske zajednice. Sulpicije opisuje i njegovo rušenje poganskih hramova i svetišta te gradnju crkava ili samostana na pojedinim mjestima. Takvi susreti nisu uvijek bili mirni: u jednome selu, pripovijeda životopisac, Martin je bio ozlijeđen dok je pokušavao srušiti hram. U drugoj zgodi, vezanoj uz posvećeno stablo, Sulpicije mu pripisuje čudesno izbavljenje kad je oboreni bor promijenio smjer pada. Iza tih pripovijesti stoji biskup koji je putovao među seljacima i ulazio u sukobe koje gradska biskupska stolica sama po sebi nije mogla riješiti.

Njegova briga za istinu vjere nije bila odvojena od brige za čovjeka. Sulpicije bilježi kako je Martin ispitivao podrijetlo jednoga groba koji su ljudi častili kao mučenički, jer nije htio potvrditi štovanje bez pouzdane predaje. Isti pisac opisuje ga kako se zauzima za zarobljenike i progonjene. Kada je jednu imućnu obitelj, prema predaji, snašla bolest, novac ponuđen Martinu nakon molitve usmjerio je za otkup zarobljenika, premda su i njegovoj zajednici nedostajale osnovne potrepštine. Njegova štedljivost nije završavala na njemu samome; ono što nije zadržavao otvaralo je prostor pomoći drugima.

Najozbiljniji sukob njegova biskupstva odigrao se oko Priscilijana i njegovih sljedbenika. Zbog spornih nauka bili su osuđeni u crkvenome postupku, a potom izvedeni pred cara Maksima u Trieru. Martin nije opravdavao njihovo učenje, ali se protivio tome da ih svjetovna vlast pogubi. Sulpicije piše da je molio cara da ne prolijeva njihovu krv i držao kako je isključenje iz crkvene zajednice dovoljno. Nakon Martinova odlaska Priscilijan i nekoliko njegovih pristaša ipak su pogubljeni.

Martin se kasnije ponovno zauzeo za ljude kojima je prijetio progon. Sulpicije pripovijeda da je u Trieru od cara tražio poštedu pojedinaca i opoziv dužnosnika poslanih u Hispaniju s ovlastima za kažnjavanje. Da bi spasio ugrožene, pristao je na kratko crkveno zajedništvo s biskupima povezanim s procesom, što ga je teško pogodilo. Nije pristao potpisom potvrditi njihovo postupanje. U tim napetostima vidi se biskup koji je znao da se vjera ne može braniti prolijevanjem krvi i koji je za živote ljudi bio spreman podnijeti teret nepopularnih odluka.

Pred kraj života Martin je otišao u Candes, gdje su se tamošnji klerici posvađali. Iako je bio star i slab, želio ih je pomiriti. Prema Sulpicijevu pismu, nakon što je među njima uspostavio mir, obuzela ga je groznica. Učenici su ga molili da ih ne ostavi; on je svoju želju da bude s Kristom podložio potrebama zajednice, spreman ostati ako njegovo služenje još bude potrebno. Umro je 8. studenoga 397. Tijelo mu je preneseno u Tours i pokopano 11. studenoga. Sulpicije opisuje mnoštvo redovnika, klera i vjernika koje ga je pratilo na posljednjem putu.

Crkva ga se spominje 11. studenoga. Martinov se život protegnuo od vojne službe preko samostanske ćelije do biskupske stolice, ali je u svim tim okolnostima ostao prepoznatljiv isti izbor: vidjeti Krista u čovjeku pred sobom i služiti mu djelom. Polovica plašta dana siromahu zato nije samo znamenita slika iz njegove mladosti. Ona je početak puta koji je nastavio u Ligugéu, Toursu i selima Galije, među zarobljenicima, progonjenima i posvađanom braćom.