Sveti Martin Tourski

Život svetoga Martina Tourskog

Prigovarač savjesti koji je želio biti redovnik; redovnik kojega su naveli da postane biskup; biskup koji se borio protiv poganstva, ali i zauzimao za milosrđe prema krivovjercima — takav je bio Martin Tourski, jedan od najomiljenijih svetaca i jedan od prvih koji nije bio mučenik.

Rođen od poganskih roditelja na području današnje Mađarske, a odgojen u Italiji, ovaj sin vojnoga veterana bio je prisiljen sa 15 godina stupiti u vojsku. Martin je postao kršćanski katekumeni i kršten je kad mu je bilo 18 godina. Govorilo se da je živio više kao redovnik nego kao vojnik. U 23. godini Martin Tourski odbio je ratnu nagradu i rekao svojemu zapovjedniku: „Služio sam ti kao vojnik; sada pusti da služim Kristu. Daj nagradu onima koji će ići u boj. Ali ja sam vojnik Kristov i nije mi dopušteno boriti se.” Nakon velikih poteškoća bio je otpušten iz vojske te je pošao biti učenik svetoga Hilarija iz Poitiersa.

Zaređen je za egzorcista i s velikom je revnošću djelovao protiv arijanaca. Martin je postao redovnik te je najprije živio u Milanu, a poslije na malom otoku. Kad je Hilarije nakon progonstva ponovno vraćen na svoju biskupsku stolicu, Martin se vratio u Francusku i blizu Poitiersa utemeljio ono što je možda bio prvi francuski samostan. Ondje je živio deset godina, odgajajući svoje učenike i propovijedajući po seoskim krajevima.

Narod Toursa tražio je da postane njihov biskup. Martina su lukavstvom namamili u taj grad — pod izlikom da treba pohoditi bolesnika — i doveli ga u crkvu, gdje je nevoljko pristao primiti biskupsko posvećenje. Neki od biskupa koji su ga posvećivali smatrali su da njegov zgužvani izgled i nepočešljana kosa pokazuju kako nije dovoljno dostojanstven za tu službu.

Zajedno sa svetim Ambrozijem Martin je odbacio načelo biskupa Itacija da se krivovjerce pogubljuje — kao i carevo upletanje u takva pitanja. Uspio je ishoditi od cara da poštedi život krivovjercu Priscilijanu. Zbog toga je i sam Martin bio optužen za isto krivovjerje, a Priscilijan je ipak bio pogubljen. Martin je zatim molio da se obustavi progon Priscilijanovih sljedbenika u Španjolskoj. I dalje je smatrao da u drugim područjima može surađivati s Itacijem, ali ga je poslije zbog te odluke mučila savjest.

Kad se približila smrt, Martinovi su ga sljedbenici molili da ih ne ostavi. Molio je: „Gospodine, ako sam tvome narodu još potreban, ne odbijam rada. Neka bude volja tvoja.”

Razmišljanje

Martinova zabrinutost zbog suradnje sa zlom podsjeća nas da gotovo ništa nije posve crno ni posve bijelo. Sveci nisu bića s nekoga drugog svijeta: i oni se suočavaju s istim zbunjujućim odlukama kao i mi. Svaka odluka savjesti uvijek uključuje stanovitu opasnost. Odaberemo li poći na sjever, možda nikada nećemo saznati što bi se dogodilo da smo krenuli na istok, zapad ili jug. Pretjerano oprezno povlačenje iz svih složenih i nejasnih situacija nije krepost razboritosti; to je zapravo loša odluka, jer „ne odlučiti znači odlučiti”.

Molimo da budemo kadri proći ovim svojim životom s istom strašću i revnošću kao Martin Tourski. I nadajmo se da naši napori, ma kako hrabri ili uzaludni bili, mogu obratiti srca preobilnoj Božjoj milosti. Sveti Martine, moli za nas!

Sveti Martin Tourski zaštitnik je:

konja

vojnika

Južne Afrike