Sveti Martin I., papa i mučenik

Sveti Martin I., papa i mučenik, vodio je Rimsku Crkvu u jednome od najnapetijih razdoblja odnosa između papinstva i bizantske carske vlasti. Nije stradao zato što je tražio političku moć, nego zato što nije pristao da car zabrani raspravu o pitanju koje je smatrao središnjim za kršćansku vjeru. Uhićen, ponižen, suđen kao izdajnik i prognan na Krim, umro je 16. rujna 655. Iscrpljen zlostavljanjem i oskudicom, ostao je zapamćen kao posljednji papa kojega Crkva časti kao mučenika.

Martin je rođen između 590. i 600. godine u Umbriji, u blizini Todija. Mjesto njegova rođenja poslije je nazvano Pian di San Martino. Rani životopisac Teodor opisuje ga kao čovjeka plemenita roda, iznimne inteligencije i velike ljubavi prema siromašnima. Neki ga kasniji zapisi povezuju s redovništvom i navode da je bio opat, no sigurnije je poznata njegova služba u rimskoj Crkvi i diplomatsko iskustvo stečeno prije izbora za papu.

Godine 641. papa Ivan IV. poslao ga je u Dalmaciju i Istru s novcem za pomoć stanovništvu pogođenom ratnim razaranjima i za otkup zarobljenika. Budući da se neke razorene crkve nisu mogle obnoviti, relikvije dalmatinskih mučenika prenesene su u Rim. Ondje ih je papa Ivan IV., i sam dalmatinskoga podrijetla, smjestio u kapelu svetoga Venancija uz Lateransku krstionicu. Martinova zadaća na istočnoj obali Jadrana pokazuje da je već tada uživao veliko povjerenje i da je znao djelovati u složenim crkvenim i političkim prilikama.

Za pontifikata pape Teodora I. Martin je služio kao papinski predstavnik, apokrizijar, u Carigradu. Ta mu je služba omogućila neposredan uvid u spor koji je razdvajao kršćane Istoka i Zapada. Raspravljalo se o Kristovim voljama i djelovanjima. Monoteletizam je naučavao da Krist ima samo jednu volju, dok je rimska strana branila vjeru da u jednoj Kristovoj osobi postoje božanska i ljudska volja, u skladu s njegovom božanskom i ljudskom naravi.

Car Konstans II. pokušao je 648. politički utišati spor dokumentom poznatim kao Typos. Umjesto jasnoga rješenja, zabranio je daljnju raspravu o jednoj ili dvjema voljama u Kristu. Takav carski nalog Martin nije mogao prihvatiti. Za njega nije bilo riječ o nijansi koju bi vlast mogla administrativno ukloniti, nego o vjernosti istini o Kristu: puna ljudska narav podrazumijevala je i ljudsku volju. Usto se otvorilo šire pitanje smije li car određivati granice crkvenoga naučavanja.

Nakon smrti Teodora I. Martin je u srpnju 649. izabran za rimskoga biskupa. Posvećen je bez uobičajene potvrde bizantskoga cara, što je samo po sebi bilo odvažno u vremenu kada je Carigrad snažno nadzirao izbor rimskih biskupa. Ubrzo je sazvao Lateranski sabor. Od 5. do 31. listopada 649. na pet je sjednica sudjelovalo 105 biskupa, većinom iz Italije, Sicilije i Sardinije, ali i iz Afrike i drugih krajeva. Sabor je u dvadeset kanona osudio monoteletizam, spise kojima se širio te carski Typos. Premda nije bio ekumenski sabor cijele Crkve, jasno je pokazao da papa i okupljeni biskupi ne prihvaćaju carsko upravljanje naukom.

Martin je zaključke sabora počeo širiti izvan Rima. Car je odgovorio naredbom da ga se uhiti. Prvi pokušaj nije uspio; uz taj se događaj veže i predaja o neuspjelom atentatu tijekom mise. Carska vlast nekoliko godina nije mogla provesti nalog, ali je novi egzarh Teodor Kaliopa u lipnju 653. stigao u Rim s vojskom. Martin je tada već bio teško bolestan. Sklonio se u Lateransku baziliku i javno dao do znanja da kod sebe nema oružja, no 17. lipnja ipak je zarobljen.

Iz Rima je odveden morem. Putovanje se pretvorilo u višemjesečno zatočeništvo obilježeno bolešću, oskudicom i poniženjem. Preko Naksosa prevezen je u Carigrad, kamo je stigao 17. rujna 653. Ondje je mjesecima držan u teškim uvjetima. Na suđenju carska vlast nije dopustila da raspravlja o vjeri, nego ga je optužila za političku izdaju i povezanost s pobunjenim egzarhom Olimpijem. Martin je tako osuđen političkim jezikom, iako je pravi izvor sukoba bilo njegovo odbijanje careve vjerske politike.

Osuđen je na smrt. Oduzete su mu papinske haljine, okovan je i javno izložen poruzi prije nego što je bačen u tamnicu. Od pogubljenja ga je spasilo zauzimanje teško bolesnoga carigradskog patrijarha Pavla II., nekoć njegova protivnika. Kazna je preinačena u progonstvo. U međuvremenu je carski pritisak naveo Rimljane da, dok je Martin još bio živ, izaberu njegova nasljednika Eugena I. u kolovozu 654. Martin je odluku prihvatio radi mira Crkve, premda ga je napuštenost rimskoga klera duboko boljela.

U Herson na Krimu stigao je 15. svibnja 655. Ondje je živio u krajnjoj oskudici, daleko od prijatelja i gotovo zaboravljen. U sačuvanim pismima govori o bolesti, gladi i ravnodušnosti nekadašnjih bližnjih. Njegov slomljeni organizam nije izdržao posljedice zatočeništva, puta i progona. Umro je 16. rujna 655. Premda nije pogubljen jednim činom, njegova je smrt bila izravna posljedica progona, zbog čega je čašćen kao mučenik.

Martinov položaj u sporu poslije je potvrđen. Treći carigradski sabor, održan 680. i 681., osudio je monoteletizam i jasno ispovjedio dvije Kristove volje i dva djelovanja, sjedinjena bez protivljenja u jednoj osobi. Ono zbog čega je Martin bio osuđen kao neposlušan i politički opasan postalo je priznati nauk Crkve. Njegovo svjedočanstvo zato nije tek priča o sukobu jednoga pape i jednoga cara, nego o granicama državne vlasti nad savješću i vjerom.

Martin je svetim priznat drevnim štovanjem i naveden je u Rimskom martirologiju; njegova kanonizacija prethodi kasnijem formalnom postupku Kongregacije. Spomendan mu se slavi 13. travnja. Taj datum ne treba miješati s datumom smrti, 16. rujna 655. Prije kalendarske reforme 1969. njegov se spomen na Zapadu slavio 12. studenoga, dok ga bizantske Crkve slave prema vlastitim kalendarima.

Njegove su relikvije poslije prenesene u Rim, gdje se časte u crkvi San Martino ai Monti. Posebnu blizinu hrvatskom prostoru daje mu misija u Dalmaciji i Istri, izvršena mnogo prije papinskoga izbora. Ondje se nije pojavio kao vladar, nego kao poslanik pomoći ljudima pogođenima ratom i ropstvom. Ta rana služba siromašnima i zarobljenima skladno stoji uz njegov kasniji otpor sili koja je htjela vladati savješću.

Martin I. nije bio čovjek kojemu je postojanost olakšala život. Ona ga je stajala službe, slobode, zdravlja i na kraju života. U trenutku kada su ga napustili čak i oni od kojih je očekivao potporu, nije opozvao ono što je ispovjedio. Zbog te vjernosti ostao je snažan primjer pastira koji crkveno jedinstvo nije gradio prešućivanjem istine, nego strpljivim podnošenjem posljedica njezine obrane.