Sveti Martin de Porres

Brat Martin de Porres služio je u dominikanskom samostanu u Limi kao brijač, bolničar i skrbnik siromašnih. Liječio je braću, donosio pomoć bolesnima izvan samostana i tražio sredstva za djecu bez doma. U kolonijalnom društvu koje je ljude dijelilo prema podrijetlu i boji kože, njegova je ljubav prelazila granice koje su drugi smatrali čvrstima. I sam je poznavao poniženje, no na njega nije odgovorio povlačenjem od ljudi. Postao je jedan od najvoljenijih svetaca Perua upravo zbog služenja onima za koje je često bilo najmanje mjesta.

Rodio se u Limi potkraj 1579., u tadašnjem potkraljevstvu Peruu. Kršten je 9. prosinca u crkvi svetoga Sebastijana. Otac Juan de Porras bio je Španjolac, a majka Ana Velázquez slobodna žena afričkoga podrijetla. Roditelji nisu bili vjenčani; Martin je sa sestrom Juanom odrastao u oskudnim prilikama. Otac je kasnije priznao djecu i neko se vrijeme brinuo za njih. Martin je kao dječak s ocem i sestrom boravio u Guayaquilu, a potom se vratio u Limu. Ondje je njegovo odrastanje bilo povjereno Isabel Garciji u četvrti Malambo, preko rijeke Rímac. Očev položaj nije ga zaštitio od predrasuda prema mješovitom podrijetlu. Takve su razlike u Limi utjecale na obrazovanje, društveni ugled i mogućnost izbora životnoga puta.

U Malambu je naučio čitati i pisati. Oko dvanaeste godine primio je potvrdu od limeškoga nadbiskupa Toribija od Mogroveja. Kao dječak učio je posao brijača-kirurga, a prema dominikanskom povijesnom prikazu vjerojatno je neko vrijeme radio i kod ljekarnika te upoznavao ljekovito bilje. U njegovo su vrijeme brijači uz šišanje i brijanje liječili manje ozljede, pripravljali jednostavne lijekove i obavljali zahvate kakve danas povjeravamo zdravstvenim radnicima. Praktična znanja koja je ondje stekao poslije su služila braći u samostanu i bolesnicima koji nisu imali sredstava za liječenje. Njegova stručnost nije bila dodatak molitvi, nego jedan od načina na koji je skrb za bližnjega postajala djelom.

Oko petnaeste godine, 1594., pristupio je dominikancima u samostanu Svete Krunice u Limi. Najprije je primljen u službu samostana, a ne odmah kao punopravni brat. Kolonijalne zapreke povezane s podrijetlom i staležom otežavale su mu pristup redovničkomu članstvu. Obavljao je poslove koje su drugi lako smatrali neznatnima: čistio, posluživao, nosio vodu i pomagao u zajedničkom životu. Nastavio je raditi kao brijač braće. Godine 1603. položio je zavjete kao brat suradnik. Potom je služio i kao zvonar, pozivajući zajednicu na noćnu i jutarnju molitvu, te kao pomoćnik bolničara i skrbnik samostanske odjeće. To nije bio zaobilazan put prema svećeništvu, nego redovnički poziv u kojemu su molitva, zajedništvo i rad imali vlastito dostojanstvo.

U samostanskoj bolnici skrbio je za veliku zajednicu braće. Kad bi se razbolio netko izvan samostana, nije ga odbijao zato što nije pripadao redu. Skupljao je potrebne lijekove, previjao rane i nastojao osigurati hranu. Dominikanska predaja pamti da je bolesne, kada nisu imali kamo, dovodio čak u svoju ćeliju. Nije birao između siromaha i uglednika, nego je gledao tko treba pomoć.

Osobito je tražio one koje je Lima lako previdjela: siromašne radnike, porobljene ljude, bolesnike bez obitelji, djecu prepuštenu ulici. Od imućnijih je prikupljao darove i pretvarao ih u hranu, odjeću i lijekove za potrebite. Dominikanski izvori povezuju njegovo djelovanje s osnutkom doma za siročad i skrbi za napuštenu djecu. Brinuo se i za vlastitu obitelj. Kada se njegova nećakinja Catalina trebala udati, zauzeo se da uz pomoć dobrotvora dobije potrebnu opremu za novi dom. Nije mogao sam promijeniti kolonijalne zakone, ali je unutar njih stvarao prostor u kojemu čovjekova koža, podrijetlo ili imetak nisu određivali hoće li dobiti pomoć. Zbog takve su ga ljubavi suvremenici prozvali Martinom od ljubavi.

U Limi nije djelovao osamljen. U gradu su živjeli i drugi ljudi dominikanske duhovnosti, među njima brat Juan Macías, koji je također pomagao siromasima. Nakon Juanova dolaska oko 1620. između dvojice se braće razvilo prijateljstvo. Martin je pripadao velikoj redovničkoj zajednici u kojoj su se molitva, studij, propovijedanje i poslovi oko bolesnika međusobno podupirali. Njegovo je služenje bilo dio zajedničkoga života, premda je po neposrednoj blizini siromašnima postalo osobito prepoznatljivo.

Njegov dan nije bio ispunjen samo radom. Molio je pred Presvetim oltarskim sakramentom, častio Kristovu muku i krunicom se obraćao Mariji. Ivan XXIII. u propovijedi na Martinovoj kanonizaciji osobito je istaknuo kako je njegova ljubav prema raspetomu Kristu prelazila u pomoć bolesnima, u dijeljenje hrane i lijekova te u brigu za crnce i mestike koji su obavljali najteže poslove. Martin je živio i strogu osobnu pokoru, uobičajenu u dijelu redovničke duhovnosti njegova vremena. Njezinu svrhu nije vidio u preziru prema tijelu, nego u nastojanju da srce ostane slobodno za Boga i ljude kojima služi.

Oko njega su se za života i poslije smrti množile priče o ozdravljenjima i drugim izvanrednim događajima. Predaja govori i o tome da je istodobno bio viđen na udaljenim mjestima, pa čak izvan Amerike. Takve priče svjedoče o snažnoj pobožnosti prema njemu, ali nisu putopis njegova života: Martin je svoje poznato služenje proživio u Limi. Sliku o njemu ne nose ponajprije čudesne zgode, nego ustrajni rad u bolnici, na samostanskim vratima i među ljudima koji su se drugim vratima uzalud obraćali. U dominikanskoj zajednici bio je brat čija je poniznost imala vrlo stvarne ruke.

Umro je u Limi 3. studenoga 1639. Na njegov su sprovod došli crkveni i građanski dostojanstvenici, ali i mnoštvo siromašnih kojima je pomagao. Dominikanci su 1660. pokrenuli postupak za njegovo proglašenje blaženim; četiri godine poslije njegove su kosti prenesene u kapelu uz samostansku bolnicu. Grgur XVI. proglasio ga je blaženim 1837., a Ivan XXIII. svetim 6. svibnja 1962., u godini u kojoj se Crkva pripravljala za Drugi vatikanski sabor. Papa je u njemu vidio čovjeka koji je ljubav prema Bogu činio vidljivom u odnosu prema bližnjima. Već ga je Pio XII. 1945. odredio zaštitnikom socijalnih ustanova Perua, a Pavao VI. poslije ga je proglasio zaštitnikom brijača. Oba su čina sačuvala uspomenu na njegove dvije bliske službe: pomoć potrebitima i vještinu kojom je liječio.

Martinov se spomendan slavi 3. studenoga. Vjernici ga zazivaju kao zaštitnika bolesnih, zdravstvenih radnika i onih koji nastoje prevladati rasne podjele. Njegova metla, čest znak na slikama, podsjeća da se svetost u njegovu slučaju očitovala usred najobičnijega posla, otvorenih vrata i čovjeka koji je čekao pomoć.