Sveti Marko evanđelist

Sveti Marko evanđelist pripada najužem krugu ljudi čije je služenje oblikovalo pamćenje prve Crkve. Predaja mu pripisuje drugo kanonsko evanđelje, najkraće od četiriju, te ga povezuje s apostolima Petrom, Pavlom i Barnabom. Ipak, kada se govori o njegovu životu, potrebno je razlikovati ono što izravno donose novozavjetni spisi od kasnije crkvene predaje. Upravo u tom rasponu, između nekoliko čvrstih podataka i bogate predaje, nastao je lik Marka kao navjestitelja, pisca, aleksandrijskog biskupa i mučenika.

U Djelima apostolskim pojavljuje se Ivan zvan Marko. Njegova majka Marija imala je kuću u Jeruzalemu u kojoj se okupljala kršćanska zajednica. Kad je Petar čudesno oslobođen iz tamnice, otišao je upravo onamo i zatekao mnoge na molitvi. Taj podatak pokazuje da je Markova obitelj pripadala ranom jeruzalemskom krugu Isusovih učenika. Ivan je bilo njegovo židovsko ime, a Marko rimsko. Poslanica Kološanima naziva ga Barnabinim rođakom, premda ga kasnija predaja ponekad opisuje i kao nećaka.

Neki su u neimenovanom mladiću koji je pri Isusovu uhićenju pobjegao ostavivši platno kojim je bio ogrnut prepoznali samoga Marka. Evanđelje tu kratku, neobičnu zgodu donosi bez objašnjenja, pa je pretpostavka privlačna, ali je nije moguće dokazati. Jednako tako, kasnija predaja Markovu obiteljsku kuću povezuje s Posljednjom večerom i Pedesetnicom. Takve pojedinosti govore o drevnoj želji da se Markov život poveže s početkom Isusove muke i rađanjem jeruzalemske zajednice, no ne mogu se uzeti kao jednako pouzdane kao izravni novozavjetni navodi.

Marko je s Barnabom i Pavlom iz Jeruzalema otišao u Antiohiju, a zatim ih pratio na prvome misijskom putovanju. U Pergi u Pamfiliji odvojio se od njih i vratio u Jeruzalem. Djela apostolska ne navode razlog. Kada je Barnaba na sljedeće putovanje ponovno htio povesti Marka, Pavao se tomu usprotivio jer ih je ranije napustio. Neslaganje je bilo toliko snažno da su se Pavao i Barnaba razdvojili: Barnaba je s Markom otplovio na Cipar, a Pavao je izabrao Silu.

Ta epizoda nije posljednja riječ o Marku. Kasnije poslanice prikazuju ga kao obnovljena i cijenjena suradnika. U Poslanici Filemonu ubrojen je među Pavlove suradnike, a u Drugoj poslanici Timoteju Pavao traži da Marko dođe jer mu je koristan za služenje. Put čovjeka koji je jednom odustao tako se pretvara u priču o novoj prilici, sazrijevanju i pomirenju. Markov autoritet u ranoj zajednici nije izrastao iz života bez pogreške, nego iz sposobnosti da se vrati poslanju.

Posebno je snažna njegova veza s Petrom. Prva Petrova poslanica šalje pozdrav „Marka, sina mojega”, što upućuje na blizak odnos učitelja i suradnika. Rana crkvena predaja, koju početkom drugoga stoljeća prenosi Papija, opisuje Marka kao Petrova tumača koji je brižno zapisao ono što je zapamtio iz Petrova navještaja. Na toj se predaji temelji pripisivanje Evanđelja po Marku ovom apostolskom suradniku. Suvremeni bibličari uglavnom drže da je tekst izvorno anoniman, a rasprava o točnom identitetu autora ostaje otvorena. Crkvena predaja ipak je trajno povezala Markovo ime s tim evanđeljem i u njemu prepoznala odjek Petrova svjedočenja.

Markovo evanđelje odlikuje se brzim ritmom, sažetošću i živim prizorima. Isus u njemu neprestano djeluje: poučava, liječi, oslobađa, okuplja učenike i ide prema križu. Pisac često objašnjava židovske običaje i aramejske izraze, zbog čega se smatra da je osobito imao na umu čitatelje koji nisu odrasli u židovskom okruženju, vjerojatno u rimskoj sredini. Djelo vodi čitatelja prema pitanju tko je Isus, a odgovor se potpuno razotkriva u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Najkraće evanđelje tako nije skraćena kronika, nego snažno oblikovano svjedočanstvo o Sinu Božjem koji služi i daje život.

Prema drevnoj predaji Marko je poslije otišao u Aleksandriju i ondje utemeljio kršćansku zajednicu. Aleksandrijske Crkve smatraju ga svojim prvim biskupom i apostolskim utemeljiteljem, a u njemu vide početnika organiziranoga kršćanskog života u Africi. Koptska predaja njegovo rođenje smješta u Cirenu, na području današnje Libije, no drugi ga izvori snažnije povezuju s Jeruzalemom, pa mjesto i vrijeme rođenja nije moguće utvrditi sa sigurnošću.

Kasniji izvještaji govore da je Marko u Aleksandriji podnio mučeništvo, najčešće datirano oko 68. godine, za Neronove vladavine. Protivnici su ga navodno uhvatili tijekom bogoslužja, svezali užetom i vukli ulicama preko kamenja dok nije umro. Povijesne pojedinosti nije moguće neovisno potvrditi, ali je predaja o njegovu mučeništvu duboko ukorijenjena u aleksandrijskom kršćanskom pamćenju. Markov se liturgijski spomen slavi 25. travnja.

U 9. stoljeću mletački su trgovci prenijeli relikvije koje se smatraju Markovima iz Aleksandrije u Veneciju. Ondje je nad njima podignuta glasovita bazilika, a Marko je postao zaštitnikom grada i Mletačke Republike. Njegov je lik zbog toga snažno prisutan i na istočnoj obali Jadrana. Posvećene su mu brojne crkve, među njima katedrale u Korčuli i Makarskoj te znamenita crkva svetoga Marka na zagrebačkom Gornjem gradu.

Markov je simbol krilati lav. Povezuje ga se s glasom koji viče u pustinji na početku njegova evanđelja, ali i s kraljevskom snagom uskrsloga Krista. U umjetnosti se često pojavljuje s knjigom ili svitkom, uz lava, ponekad s mučeničkom palmom. Natpis „Pax tibi Marce” — „Mir tebi, Marko” — postao je osobito prepoznatljiv u venecijanskoj ikonografiji. Zaštitnikom ga drže Venecija i Egipat, a među zanimanjima odvjetnici, bilježnici, pisari, zidari, staklari i postolari.

Markov život, koliko ga možemo razabrati, povezuje tri dragocjena oblika vjernosti. Prvi je povratak nakon neuspjeha: čovjek koji je napustio misijsko putovanje ponovno je postao pouzdan suradnik. Drugi je slušanje: predaja ga pamti kao onoga koji je Petrovo navještanje pretvorio u pisanu riječ. Treći je predavanje života zajednici koju je gradio. Zato Marko nije samo ime na početku jedne biblijske knjige. On je svjedok da se Evanđelje prenosi hodom, odnosima, pomirenjem, pažljivim pamćenjem i hrabrošću da se započeto dovrši.