Sveti Marcelin i Petar, mučenici

Sveti Marcelin i Petar pripadali su rimskoj Crkvi na prijelazu iz trećega u četvrto stoljeće. Marcelin je bio svećenik, a Petar egzorcist, crkveni službenik kojemu je bila povjerena molitva za ljude koji su tražili oslobođenje od zla. O njihovu životu sačuvano je malo sigurnih podataka, ali je njihovo zajedničko mučeništvo ostavilo snažan trag. Njihova se imena od davnine spominju zajedno, a ušla su i u drevnu rimsku euharistijsku molitvu.

Živjeli su u doba kada su se kršćanske zajednice u Carstvu izmjenjivale između razdoblja podnošljivosti i otvorenoga progona. Njihova se smrt smješta u Dioklecijanov progon, približno između 299. i 304. godine. Izvori se ne slažu o točnoj godini, pa je ne treba određivati preciznije. Sigurno je da su obojica stradala u okolici Rima i da se njihovo štovanje razvilo vrlo rano.

Marcelin

Marcelinova svećenička služba znači da je predvodio bogoslužje, poučavao i pratio zajednicu u vrijeme kada je javno ispovijedanje vjere moglo dovesti do uhićenja. Kasnija predaja prikazuje ga kako i u zatvoru hrabri druge zatočenike. O njegovu podrijetlu, obrazovanju i godinama služenja nema pouzdanih vijesti. Njegova se osobnost zato ne može rekonstruirati pojedinostima, ali se njegova uloga jasno razlikuje od Petrove.

Kao svećenik Marcelin je predstavljao vidljivo vodstvo zajednice. Progonitelji nisu napadali samo privatna uvjerenja pojedinaca, nego i mrežu službi preko kojih su se kršćani okupljali, poučavali i pomagali jedni drugima. Uhićenje jednoga svećenika moglo je zastrašiti mnoge. Predaja o Marcelinovoj postojanosti čuva suprotnu sliku: zatvorenik koji ni u prijetnji smrću ne prestaje djelovati kao pastir.

Petar

Petar je nosio naslov egzorcista. U staroj rimskoj Crkvi to je bila jedna od nižih službi, različita od svećeništva. Egzorcist je molio nad katekumenima i ljudima u duhovnoj nevolji te sudjelovao u pripravi za krštenje. Petar se stoga ne smije prikazivati kao drugi svećenik uz Marcelina. Njegov posebni službeni položaj pokazuje raznolikost rane zajednice i činjenicu da su progon mogli podnijeti i ljudi koji nisu pripadali višim stupnjevima klera.

Hagiografska predaja pripisuje Petru obraćenje čuvara i njegove obitelji nakon ozdravljenja kćeri. Marcelin ih je zatim navodno poučio i krstio. Priča izražava njihovo zajedničko djelovanje: Petar otvara vrata povjerenju, a Marcelin dovršava pripravu sakramentalnom službom. Budući da je zapis nastao poslije događaja, pojedinosti treba primiti kao predaju, ne kao suvremeno svjedočanstvo.

Zajedničko mučeništvo

Prema najraširenijoj predaji dvojica su izvedena iz zatvora i potajno odvedena u šumu uz cestu Via Labicana. Naređeno im je da sami očiste mjesto i iskopaju grob kako kršćani ne bi doznali gdje su ubijeni. Ondje su pogubljeni odrubljivanjem glave, a tijela skrivena. Žena po imenu Lucila navodno je doznala mjesto ukopa te ih prenijela u katakombe poznate kao ad duas lauros, na zemljištu uz Via Labicanu.

Tajni način pogubljenja imao je cilj izbrisati uspomenu na njih. Dogodilo se suprotno. Mjesto njihova ukopa postalo je središte štovanja, a car Konstantin ondje je u četvrtom stoljeću dao podignuti baziliku. U blizini je sagrađen i mauzolej njegove majke Helene. Povezanost groba, bazilike i ranoga hodočašća čvršći je povijesni dokaz njihova kulta od mnogih pojedinosti kasnijega životopisa.

Papa Damaz I. u četvrtom je stoljeću dao sastaviti natpis u čast mučenika. Tvrdio je da je kao dječak čuo pripovijest o njihovu pogubljenju iz usta samoga krvnika. Čak i ako se sve pojedinosti ne mogu provjeriti, Damazov natpis pokazuje da je predaja u Rimu bila stara i vezana uz određeno mjesto. Njihova imena nalaze se i u starim martirologijima.

U devetom stoljeću Einhard, učenjak s dvora Karla Velikoga, prenio je relikvije koje su se smatrale njihovim u Seligenstadt u današnjoj Njemačkoj. Oko prijenosa se razvila podrobna pripovijest, a Seligenstadt je postao važno središte njihova štovanja. I druge crkve, među njima katedrala u Cremoni, polagale su pravo na relikvije. Takve tvrdnje nije moguće međusobno potpuno uskladiti.

Marcelin i Petar ostali su povezani i u liturgijskom pamćenju. Njihovo zajedničko ime naglašava da mučeništvo nije bilo samo osobni čin nego svjedočanstvo zajednice u kojoj su različite službe podupirale isto poslanje. Marcelinovo svećeništvo i Petrova služba egzorcista nisu izbrisani zajedničkim naslovom; upravo ta razlika pokazuje kako su dva čovjeka s različitim odgovornostima završila u istoj vjernosti.

Njihov se spomendan slavi 2. lipnja. Ne poznajemo im dob, obitelji ni riječi koje su izgovorili pred smrću. Sačuvano je ono što je rana zajednica smatrala presudnim: pripadali su rimskoj Crkvi, služili joj na različite načine i zajedno podnijeli smrt. Njihovo štovanje stoga počiva manje na bogatoj biografiji, a više na trajnosti imena koja progon nije uspio ukloniti.