Sveti Maksimilijan Marija Kolbe

Ne zaboravi da pripadaš isključivo, bezuvjetno, posvema, neopozivo Bezgrješnoj: tko god bio, što god imao ili mogao, što god činio (mislima, riječima, djelima) i podnosio (ugodno, neugodno, ravnodušno), sve pripada Bezgrješnoj. Prema tome, neka Ona time raspolaže po svojoj volji (a ne po tvojoj). Isto tako, Njoj pripadaju i sve tvoje nakane; stoga neka ih Ona preobrazi, doda druge ili ih oduzme, kako joj se svidi (uistinu, time ne vrijeđa pravednost). ~Sveti Maksimilijan Kolbe

Razmatranje: Sveti Maksimilijan Marija Kolbe, rođen kao Rajmund, potjecao je iz Zduńske Wole u današnjoj Poljskoj. U vrijeme njegova rođenja njegov je rodni grad bio pod vlašću Ruskoga Carstva još od 1795. Unatoč materijalnom siromaštvu, njegova je obitelj bila duhovno bogata, osobito zahvaljujući majci Mariji, koja je u svoju djecu usađivala duboku pobožnost prema Majci Božjoj. Svakodnevno su molili Anđeo Gospodnji, Litanije lauretanske i krunicu. Rajmund je imao dvojicu braće koja su ostala na životu: starijega Franju i mlađega Josipa. Druga dvojica braće, Walenty i Antoni, umrla su u ranoj dobi.

Kao dijete Rajmund je bio poznat po svojoj pobožnosti, ali i nestašlucima. Kad god bi počinio kakav prijestup, odmah bi se sam nudio za tjelesnu kaznu, što je u ono doba bilo uobičajeno. Nakon jednoga takvog nestašluka majka je uzviknula: „Što će biti od tebe!” To je pitanje duboko dirnulo mladoga Rajmunda, koji je potom počeo moliti Blaženu Djevicu Mariju da mu pokaže njegovu budućnost. Imao je tada samo dvanaest godina. Majka je nakon toga primijetila veliku promjenu u njegovu ponašanju. U svojoj je sobi načinio oltarić Majci Božjoj i provodio duge trenutke u molitvi, često i do suza. Kad su ga pitali o toj promjeni, Rajmund je ispripovjedio da je nakon majčina prijekora potražio savjet od Blažene Djevice, koja mu se ukazala u crkvi i ponudila dvije krune — bijelu, koja je označavala čistoću, i crvenu, koja je označavala mučeništvo. Kad ga je upitala koju bira, odgovorio je: „Biram obje!” Taj je susret još više produbio njegovu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i svetomu Josipu.

Zbog skromnih obiteljskih prilika Rajmund je veći dio svoje početne naobrazbe primio od majke i župnika. Kad je uočio Rajmundovu bistrinu, jedan mjesni ljekarnik ponudio se da ga poučava. U dobi od trinaest godina Rajmund i njegov stariji brat Franjo sudjelovali su na duhovnim vježbama koje su organizirali franjevci konventualci. Potom su bili pozvani pristupiti novoutemeljenom sjemeništu u Lavovu, današnjem Lavovu u Ukrajini, koji je tada bio dio Austro-Ugarske Monarhije. To je zahtijevalo prelazak granice bez putovnice, što su uz pomoć svoga oca i uspjeli. Godine 1907. Rajmund i Franjo stupili su u malo sjemenište.

Godine 1910. Rajmund i Franjo poigravali su se mišlju da napuste franjevce i pođu u vojsku. Prije nego što su donijeli odluku, pojavila se njihova majka i rekla im da i njihov mlađi brat također stupa franjevcima, pa su odlučili ostati. Majka im je nadalje rekla da njihov otac odlazi u Krakov živjeti s franjevcima te da će ona živjeti u Lavovu sa sestrama felicijankama kako bi bila blizu svojim sinovima. Rajmund je po ulasku u novicijat dobio ime Maksimilijan i položio prve zavjete 1911. Svečane je zavjete položio 1914., a tada je uzeo i ime Marija, postavši brat Maksimilijan Marija Kolbe. Poslan je u Rim da dovrši studij te je stekao doktorate iz filozofije i teologije.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata 1914. brat Maksimilijanov otac pridružio se Poljskim legijama koje su se borile za poljsku neovisnost. Rusi su ga potom uhitili i smaknuli. Njegova se majka preselila u Krakov, stupila među sestre felicijanke i uzela ime sestra Marija Felicyta. Njegov brat Franjo napustio je sjemenište da bi služio u vojsci, a poslije se oženio i dobio jedno dijete. Nažalost, umro je u koncentracijskom logoru 1943.

Godine 1917., moleći u sjemenišnoj kapeli, brat Maksimilijan osjetio je nadahnuće da osnuje Militia Immaculatae, „Vojsku Bezgrješne”, osobito kao odgovor na protukatolička raspoloženja kojima je svjedočio za vrijeme rata. Cilj te zajednice bio je obraćenje grešnika, krivovjeraca, raskolnika — osobito masona — i posvećenje svih ljudi pod vodstvom Blažene Djevice Marije. Nakon svećeničkog ređenja otac Kolbe preselio se u Krakov, gdje je predavao crkvenu povijest i širio svoju Militia Immaculatae.

Godine 1922. otac Kolbe počeo je izdavati mjesečnik pod naslovom „Vitez Bezgrješne”. Godine 1927. osnovao je novi franjevački samostan kraj Varšave pod nazivom Niepokalanów, odnosno „Grad Bezgrješne Majke Božje”. Godine 1930. otac Kolbe utemeljio je redovničku kuću kraj Nagasakija u Japanu, gdje su fratri izdavali japansko izdanje svojega časopisa te na koncu tiskali 50.000 primjeraka mjesečno. U Niepokalanów se vratio 1936. Do 1939. taj je samostan postao jedna od najvećih redovničkih kuća na svijetu, a u njemu je bilo i sjedište njegove Militia Immaculatae. Svoje su tiskovine umnažali u samostanu i naposljetku svakoga mjeseca dopirali do više od milijun kućanstava. U tim ga je pothvatima pomagao i njegov mlađi brat, sada pod imenom otac Alfonz.

Drugi svjetski rat započeo je 1939., kad su Nijemci napali Poljsku. Otac Kolbe i njegova subraća činili su sve što su mogli kako bi pomogli progonjenima. Isprva su bili istjerani iz svojega samostana, ali im je poslije bilo dopušteno vratiti se. Kad su se vratili, ponovno su se predali svome radu. U tom očajnom vremenu njihove su publikacije nadahnjivale ljude i ulijevale im nadu. Premda su fratri pazili što pišu, njemačke su ih vlasti naposljetku označile kao neprijatelje. Osim toga, fratri su pružili utočište tisućama Poljaka, uključujući i 2.000 Židova koje su štitili od koncentracijskih logora. Nakon dvije godine njemačke okupacije, Gestapou je bilo dosta.

Dana 17. veljače 1941. njemački Gestapo pojavio se u Niepokalanówu, gdje ih je otac Kolbe srdačno primio. No do kraja njihova posjeta Gestapo je uhitio oca Kolbea i četvoricu njegove subraće te ih odveo u zatvor Pawiak. U tom prvom zatvoru otac Kolbe činio je sve što je mogao da u svojim supatnicima probudi vjeru i nadu. Podnosio je grubo postupanje nekih stražara, ali je uvijek odgovarao ljubavlju. Ispovijedao je supatnike, upućivao ih na Krista i molio s njima.

Otac Kolbe premješten je u Auschwitz 28. svibnja kao zatvorenik broj 16670. Auschwitz je značio smrtnu presudu, i oni koji su tamo odlazili to su znali. To ipak nije odvratilo oca Kolbea od njegova božanskog poslanja. Iako je svoj franjevački habit zamijenio krvlju natopljenom zatvorskom odjećom, nastavio je služiti ljudima oko sebe. U Auschwitzu su otac Kolbe i drugi zatvorenici podnosili najokrutnije postupke. Tukli su ih gotovo do smrti, a zatim od njih očekivali da rade. Nakon jednoga osobito teškog premlaćivanja koje je otac Kolbe preživio, supatnici su ga odnijeli u bolnicu. Liječnik koji ga je njegovao poslije je posvjedočio: „Mogu sa sigurnošću reći da za svoje četiri godine u Auschwitzu nikada nisam vidio tako uzvišen primjer Božje ljubavi prema bližnjemu.”

U srpnju, nakon što je jedan čovjek pobjegao iz barake oca Kolbea, izabrano je deset ljudi da umru od gladi, kao kazna i opomena drugima koji bi pomišljali na bijeg. Među izabranima bio je i Franciszek Gajowniczek, koji je zavapio: „Jadna moja žena, jadna moja djeca!” Srce oca Kolbea ganula je samilošću usred toga neljudskog okružja te je zamolio dopuštenje da zauzme Franciszekovo mjesto, objasnivši stražaru da nema ni ženu ni djecu. Dopuštenje je bilo dano. Preživio je dva tjedna prije nego što su nestrpljivi stražari, kojima je bunker trebao za druge svrhe, usmrtili ga smrtonosnom injekcijom. Otac Kolbe dragovoljno je pružio ruku, ne pokazujući nikakav strah pred smrću. Ubrzo nakon njegove smrti glas o njegovu mučeništvu iz ljubavi proširio se cijelim Auschwitzom i mnogima ulio vjeru i nadu.

Viđenje svetoga Maksimilijana Marije Kolbea ostvarilo se. Najprije je primio krunu čistoće, a potom krunu mučeništva. Njegovo djelo širenja Evanđelja po Militia Immaculatae snažno je djelovalo na ljude njegova vremena. Njegova ljubav, koja ga je navela da položi život za neznanca, živjet će do svršetka vremena. Razmatraj dubinu ljubavi potrebnu za takvo što i moli da ista ta ljubav prožme i tvoj život po nasljedovanju ovoga svetog Božjeg sveca.