Sveti Maksimilijan Kolbe

U logoru Auschwitz, gdje je ljudski život bio sveden na broj, konventualni franjevac Maksimilijan Kolbe nosio je broj 16670. Krajem srpnja 1941. istupio je iz postrojenih zatvorenika i ponudio svoj život umjesto života Franciszeka Gajowniczeka, čovjeka kojega su odabrali za smrt glađu. Taj je čin postao najpoznatiji dio njegove životne priče. Iza njega stoje godine redovničke molitve, neumorna rada s tiskom, misionarskih putovanja i uvjerenja da se ljubav prema Kristu mora očitovati u ljubavi prema konkretnom čovjeku.

Rodio se 8. siječnja 1894. u Zduńskoj Woli, u tadašnjem dijelu Poljske pod ruskom vlašću. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Roditelji Julije i Marija Kolbe uzdržavali su obitelj radom, a dječak je odrastao u skromnim prilikama. Obitelj se preselila u Pabianice, gdje je Rajmund pohađao školu i počeo ozbiljnije razmišljati o redovničkom pozivu. U njegovu se životopisu čuva uspomena na dvije krune koje mu je, prema njegovu kasnijem svjedočanstvu, ponudila Blažena Djevica Marija: bijelu, kao znak čistoće, i crvenu, kao znak mučeništva. Kazao je da prihvaća obje.

Godine 1907. primljen je u malo sjemenište franjevaca konventualaca u Lavovu. U novicijat je stupio 1910. i dobio ime Maksimilijan; prve zavjete položio je sljedeće godine. Poslan je zatim u Rim, gdje je od 1912. do 1919. živio u međunarodnoj redovničkoj zajednici i studirao na Gregoriani i franjevačkom Seraphicumu. Pri svečanim zavjetima 1914. redovničkom je imenu dodao Marija. Filozofska i teološka izobrazba širila je njegov pogled, no studijske godine nisu bile odvojene od nemirne Europe: rat je zahvatio i njegovu domovinu, a njegov je otac poginuo u borbi za poljsku neovisnost.

U Rimu je Maksimilijan promatrao javno protivljenje Crkvi i pitao se kako na nj odgovoriti. Sa šestoricom subraće 16. listopada 1917. osnovao je Militia Immaculatae, Vojsku Bezgrješne. Naziv je bio borben, ali sredstva koja je predložio bila su molitva, osobno obraćenje i apostolat. Članovi su se povjeravali Mariji i molili za one koji su bili udaljeni od vjere ili neprijateljski raspoloženi prema Crkvi. Maksimilijan nije zamišljao marijansku pobožnost kao izdvojenu svrhu: u Bezgrješnoj je vidio majku koja upućuje Kristu. Taj je odnos ostao os njegovih propovijedi, pisama i praktičnih pothvata.

Za svećenika je zaređen 28. travnja 1918. Nakon povratka u Poljsku 1919. poučavao je u Krakovu, a istodobno širio Vojsku Bezgrješne. Tuberkuloza i razdoblja liječenja ograničavali su mu snagu, ali nisu ugasili zamisao da se vjerski sadržaj donese ljudima ondje gdje čitaju i razgovaraju. Godine 1922. pokrenuo je mjesečnik Rycerz Niepokalanej, „Vitez Bezgrješne”. U početku skromno izdanje s vremenom je postalo važan dio njegova apostolata. U njemu je vidio više od tiskovine: želio je ponuditi pristupačan govor o vjeri, molitvi i svakodnevnom kršćanskom životu.

Tiskarski se rad razvijao u Grodnu, a 1927. Kolbe je blizu Varšave osnovao Niepokalanów, „Grad Bezgrješne”. Ondje su braća molila, radila u tiskari, uređivala časopise i učila zanate potrebne velikoj nakladničkoj kući. Samostan je rastao u neobično veliku redovničku zajednicu. Kolbe je znao povezati strogost zajedničkoga života s tehničkom domišljatošću: stroj, papir, organizacija distribucije i kasnije radio imali su služiti navještaju. Nije držao da suvremeno sredstvo samo po sebi jamči dobar plod; presudni su mu bili ljudi koji njime upravljaju i svrha kojoj ga posvećuju. Do kasnih tridesetih godina naklada Viteza Bezgrješne dosezala je vrlo velik broj čitatelja, a Niepokalanów je postao prepoznatljivo središte katoličkog izdavaštva u Poljskoj.

Kolbe nije želio da se apostolat zaustavi na poljskim granicama. Godine 1930. otputovao je na Daleki istok i stigao u Japan. U Nagasakiju su franjevci pod njegovim vodstvom započeli japansko izdanje Viteza Bezgrješne, a potom osnovali zajednicu Mugenzai no Sono, „Vrt Bezgrješne”. Rad u novom jeziku i kulturi tražio je suradnike, prilagodbu i strpljenje; nije bio tek preslik poljske tiskare. U Japanu je provodio godine, uz povremena putovanja i stalnu brigu za Niepokalanów. Vrativši se u Poljsku 1936., ponovno je preuzeo odgovornost za zajednicu koja je u međuvremenu znatno narasla. Narušeno zdravlje pratilo ga je i u tim godinama, ali se nije povukao iz rada.

Njemački napad na Poljsku u rujnu 1939. prekinuo je uobičajen život Niepokalanówa. Kolbe i dio braće ostali su u samostanu, gdje su pomagali ljudima koje je rat ostavio bez doma. Njemačke su vlasti uhitile Kolbea 19. rujna; nakon premještanja kroz zatočenička mjesta pušten je 8. prosinca iste godine. Vratio se u samostan koji više nije mogao djelovati kao prije rata. Braća su ondje pružala smještaj i pomoć raseljenima, među kojima je bilo i Židova.

Gestapo je 17. veljače 1941. ponovno uhitio Kolbea, ovaj put s još četvoricom franjevaca. Odveden je u varšavski zatvor Pawiak. Ondje je, prema svjedočanstvima, podnosio zlostavljanje i nastojao pomoći drugim zatvorenicima. Dana 28. svibnja prebačen je u Auschwitz i dobio broj 16670. Logorski život značio je težak rad, glad i poniženja. Kolbe je bio svećenik bez mogućnosti slobodnoga javnog djelovanja, ali je među supatnicima ostao čovjek molitve i ohrabrenja.

Nakon bijega jednoga zatvorenika krajem srpnja 1941. logorska je uprava izabrala desetoricu za odmazdu: trebali su umrijeti od gladi u podrumu bloka 11. Među njima je bio Franciszek Gajowniczek, koji se očajnički sjetio žene i djece. Kolbe je tada istupio i zatražio da zauzme njegovo mjesto. Zapovjednik je zamjenu prihvatio. Gajowniczek je ostao živ, a Kolbe je s ostalim osuđenicima sišao u bunker.

U ćeliji gladi zatvorenici su danima ostali bez hrane i vode. Svjedočanstva pamte Kolbeovu molitvu i brigu za ostale. Nakon više od dva tjedna još je bio živ. Dana 14. kolovoza 1941., uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, ubijen je smrtonosnom injekcijom fenola. Njegovo je tijelo potom spaljeno. Gajowniczek je preživio rat i bio među nazočnima na kasnijim crkvenim slavljima u Kolbeovu čast. Sačuvano je tako i ime čovjeka kojemu je darovan život, a ne samo ime onoga koji ga je darovao.

Crkva je postupno prosuđivala Kolbeov život i smrt. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 17. listopada 1971. U homiliji je istaknuo njegovu marijansku duhovnost, ali i jasno rekao da Krist u Kolbeovu shvaćanju spasenja zadržava prvo mjesto. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 10. listopada 1982. U kanonizacijskoj je homiliji objasnio zašto ga Crkva, nakon beatifikacije u kojoj je bio čašćen kao ispovjednik, odsada časti i kao mučenika. Nazvao ga je mučenikom ljubavi: njegova je dragovoljna smrt za brata bila svjedočanstvo Kristu i pobjeda nad sustavom prezira prema čovjeku.

Spomendan svetoga Maksimilijana Kolbea slavi se 14. kolovoza. Njegov dar za drugoga čovjeka ostaje svjedočanstvo vjere koja se pokazala djelom i ondje gdje se činilo da za dobrotu više nema mjesta.