Sveti Maksim Ispovjednik

Sveti Maksim Ispovjednik bio je monah i crkveni otac čiji su se život, molitva i spisateljski rad usredotočili na Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Živio je u sedmom stoljeću, u doba ratova i dubokih crkvenih prijepora. Za vjeru koju je tumačio u knjigama i branio u javnim raspravama podnio je progonstvo i okrutno sakaćenje. Odrezani su mu jezik i desna ruka, a posljednje je mjesece proveo daleko od krajeva u kojima je djelovao. Naslov Ispovjednik čuva uspomenu na njegovu postojanost u ispovijedanju vjere pod patnjom.

Rođen je oko 580. godine. Pojedinosti njegova podrijetla i mladosti nisu pouzdano razjašnjene. Životopisna tradicija koja ga povezuje s Carigradom govori o obrazovanju i službi uz cara Heraklija prije ulaska u samostan; druga tradicija smješta njegovo podrijetlo u Palestinu i ističe ranu monašku formaciju. U njegovim se djelima, međutim, jasno prepoznaju velika učenost, poznavanje Svetoga pisma i duboka ukorijenjenost u misli ranijih crkvenih otaca. Taj je duhovni i intelektualni rad ostao važan dio njegova monaškog poziva.

Maksimov se put povezuje sa samostanom u Hrizopolu, preko Bospora nasuprot Carigradu. Ratovi i prodori vojski poremetili su život mnogih istočnih kršćanskih zajednica. I on je napustio područje Carigrada te našao utočište u sjevernoj Africi, u blizini Kartage. Ondje je nastavio monaški život i pisanje. Važan mu je bio sveti Sofronije, budući jeruzalemski patrijarh, s kojim ga povezuje proučavanje Kristova otajstva i obrana crkvene vjere.

Čitao je djela svetoga Grgura Nazijanskoga i spise poznate pod imenom Dionizija Areopagita. Poznavao je i grčku filozofsku baštinu te se služio njezinim pojmovima kada su mogli pomoći u tumačenju vjere. Ipak, njegovo zanimanje nije završavalo na učenoj raspravi. Pisao je o asketskom životu, ljubavi, molitvi i tumačenju Svetoga pisma. Među njegovim se djelima nalaze Poglavlja o ljubavi, Tumačenje Gospodnje molitve, Pitanja upućena Talasiju i Mistagogija. Različiti oblici njegova pisanja pokazuju koliko su u njegovu životu bili povezani proučavanje, bogoslužje i duhovno vodstvo.

U Africi se Maksim sve snažnije uključivao u prijepor o Kristovoj volji i djelovanju. Crkva je na Kalcedonskom saboru ispovjedila jednoga Krista u dvjema naravima, božanskoj i ljudskoj. U sedmom se stoljeću pokušavalo postići crkveno jedinstvo naukom prema kojemu Krist ima samo jednu volju. Taj je nauk, nazvan monotelitizam, imao potporu na carskom dvoru i među utjecajnim crkvenim ljudima. Maksim ga nije mogao prihvatiti jer je u njemu prepoznavao umanjivanje Kristova stvarnog čovještva.

Za Maksima je bilo presudno da je Božji Sin doista postao čovjekom, u svemu osim u grijehu. Zato je u jednoj Kristovoj osobi ispovijedao dvije naravi i dvije prirodne volje, božansku i ljudsku. Time nije dijelio Krista na dvije osobe. Branio je cjelovitost čovještva koje je Sin prihvatio radi našega spasenja. Kad bi Kristu nedostajala ljudska volja, njegovo čovještvo ne bi bilo potpuno. Pitanje koje je izgledalo kao teško razlikovanje stručnih pojmova ticalo se samoga Spasitelja i onoga što je učinio za ljude.

Osobito je razmatrao Isusovu molitvu u Getsemanskom vrtu. U njoj se očituju stvarna ljudska tjeskoba pred smrću i slobodna poslušnost Ocu. Kristova ljudska volja nije poništena božanskom, nego se s njom potpuno slaže. Maksim je upravo tu vidio put čovjekova ozdravljenja: sloboda se ispunjava u zajedništvu s Bogom. Takvo je razumijevanje vjere oblikovalo i njegovu ustrajnost pred zahtjevima vlasti. Nije pristajao ukloniti iz ispovijesti ono što je smatrao neodvojivim od Kristova spasenjskog djela.

Godine 645. sudjelovao je u javnoj raspravi s Pirom, nekadašnjim carigradskim patrijarhom. Rasprava je održana u sjevernoj Africi, vjerojatno u Kartagi, pred okupljenim biskupima. Maksim je obrazlagao zašto je potrebno ispovijedati i ljudsku i božansku volju u Kristu. Piro je tada priznao pogrešku svojega dotadašnjeg stajališta. O tom susretu svjedoči Rasprava s Pirom, jedno od Maksimovih važnih djela. Njegova obrana vjere tako je uključivala strpljivo izlaganje razloga i mogućnost da sugovornik promijeni mišljenje.

Iz Afrike je Maksim došao u Rim. Ondje je 649. aktivno sudjelovao na Lateranskoj sinodi koju je sazvao papa Martin I. Sinoda je branila nauk o dvjema Kristovim voljama i odbacila carski pokušaj da se spor utiša zabranom daljnje rasprave. Maksim i papa našli su se nasuprot vlasti koja je vjerski mir nastojala osigurati nametanjem šutnje. Za njih se jedinstvo nije moglo graditi tako da se nejasnim ostavi pitanje punine Kristova čovještva.

Posljedice su bile teške. Martin I., premda narušena zdravlja, bio je uhićen i odveden u Carigrad. Nakon osude prognan je na Krim, gdje je umro 655. godine. Maksim je također podnosio postupke, pritiske i izgnanstvo. U optužbama protiv njega vjerski se prijepor isprepletao s političkim sumnjičenjima. Ostao je pri ispovijesti koju je branio u Africi i Rimu, i onda kada su je protivnici predstavljali kao krivovjerje.

Godine 662. izveden je pred carski sud zajedno s dvojicom učenika koji su se obojica zvali Anastazije. Maksim je tada imao više od osamdeset godina. Iscrpljujući je postupak završio osudom i sakaćenjem. Jezik kojim je govorio i desna ruka kojom je pisao postali su metom kazne. Nasilje nad njegovim tijelom trebalo je prekinuti njegovo javno svjedočenje. Nakon svega ponovno je prognan, ovaj put u Kolhidu, na istočnoj obali Crnoga mora, u području današnje Gruzije.

Ondje je umro 13. kolovoza 662., iscrpljen pretrpljenim patnjama. Nije doživio završetak spora ni crkvenu potvrdu nauka zbog kojega je bio osuđen. Treći carigradski sabor, održan 680. i 681. godine, potvrdio je dvije prirodne volje i dva prirodna djelovanja u jednoj Kristovoj osobi. Maksimova vjernost tako je ostala povezana s ispoviješću koju je Crkva svečano izrazila nakon njegove smrti.

Uz svjedočanstvo patnje ostavio je opsežno djelo duhovnog pisca. U Mistagogiji razmatra Crkvu, bogoslužje i sjedinjenje čovjeka s Bogom. Stvoreni svijet za njega ima svoje ishodište i cilj u Bogu, a u Kristu se otvara put obnovljenoga zajedništva. Ta širina pogleda nije potirala pojedinačnog čovjeka. Obnova je obuhvaćala ljudsku narav i slobodu, odnos prema drugima i odgovornost za svijet povjeren čovjeku.

Ljubav prema Bogu u njegovoj je misli bila neodvojiva od ljubavi prema bližnjemu. Monaško povlačenje nije opravdavalo ravnodušnost prema ljudskoj potrebi. Duhovni se život pokazuje i u velikodušnosti, oslobađanju od sebičnosti i spremnosti da se ono što čovjek posjeduje podijeli s drugima. Maksimova djela o ljubavi zato pripadaju istomu životnom svjedočanstvu kao i njegova obrana Kristova čovještva: čovjek je pozvan na zajedništvo u kojemu milost ne uništava ljudsko, nego ga obnavlja.

Svetoga Maksima štuju kršćani Istoka i Zapada. Njegovi su spisi stoljećima oblikovali monašku duhovnost i teološku misao. Crkva ga pamti kao oca vjere čija učenost nije ostala odvojena od cijene osobnog svjedočenja. U njegovu su životu knjiga, molitva i patnja postale dijelovima iste vjernosti Kristu, kojemu je posvetio i snagu svojega uma i krhkost vlastitoga tijela.