Sveti Luka

U prvome stoljeću grad Antiohija bio je glavni grad rimske pokrajine Sirije i jedan od najvažnijih gradova istočnoga Sredozemlja. Stoljećima su se njegovi drevni ostaci mogli vidjeti u Antakyi u Turskoj, sve dok potres u veljači 2023. nije uništio mnoga dragocjena vjerska zdanja. U prvome stoljeću Antiohija je bila važno trgovačko središte Rimskoga Carstva, kulturno raznolik grad, pretežno grčkoga jezika, te intelektualno središte s golemom knjižnicom. Antiohija je bila i jedna od najranijih kršćanskih zajednica, koju su isprva evangelizirali sveti Pavao i Barnaba, a čiji je prvi biskup bio sveti Petar; „u Antiohiji učenike najprije prozvaše kršćanima“ (Dj 11, 26). Današnji iznimno važan svetac, sveti Luka evanđelist, vrlo je vjerojatno rođen, odrastao i upoznao vjeru upravo u tome gradu.

Luki se pripisuje autorstvo Evanđelja po Luki i Djela apostolskih. Prema crkvenom povjesničaru iz četvrtoga stoljeća, Euzebiju, Luka je „bio podrijetlom iz Antiohije, po zanimanju liječnik, a osobito blizak Pavlu i dobro poznat ostalim apostolima“ (3.4). Sveti Pavao spominje Luku u nekoliko svojih poslanica kao bliskoga suradnika i liječnika (usp. Kol 4, 14; Flm 1, 24; 2 Tim 4, 11).

Da je Luka bio vjerni pratilac svetoga Pavla, otkriva se i u Djelima apostolskim, kada se pripovijedanje o Pavlovim putovanjima premješta u prvo lice množine, na „mi“, što upućuje na to da je Luka bio dionik misionarskoga djelovanja koje opisuje. Ti odlomci s „mi“ započinju u Djelima 16, 10–17, kada sveti Pavao u Troadi prima viđenje da pođe u Makedoniju. Čini se da je od toga putovanja nadalje Luka pratio svetoga Pavla. Putovanja su obuhvaćala Makedoniju i Grčku, Antiohiju, Galaciju, Frigiju, Efez, zatim ponovno preko Makedonije i Grčke, pa do Jeruzalema, gdje je sveti Pavao bio uhićen i poslan u Rim, gdje je proveo dvije godine prije nego što je pogubljen. Iz spisa svetoga Pavla čini se da je sveti Luka ostao s njime do samoga kraja: „Pohiti k meni brzo, jer Dema me, iz ljubavi prema sadašnjem svijetu, ostavi i ode u Solun, Krescencije u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Luka je jedini sa mnom. Marka uzmi i dovedi sa sobom jer mi je koristan za službu“ (2 Tim 4, 9–11). Druga poslanica Timoteju najvjerojatnije je napisana neposredno prije pogubljenja svetoga Pavla.

Na temelju proslova vlastitoga Evanđelja, Luka nije bio očevidac Isusove službe od samoga početka; naprotiv, sve je iznova pomno istražio i svoje nalaze zapisao po redu (usp. Lk 1, 1–4). Sveti Pavao u svojim poslanicama spominje Marka, autora prvoga Evanđelja, uz Luku, što jasno pokazuje da su se Marko i Luka dobro poznavali. Lukino Evanđelje napisano je nakon Markova, što upućuje na to da se Luka Markovim Evanđeljem služio kao jednim od izvora.

Većina stručnjaka drži da je Luka bio obraćenik iz poganstva. To se uvjerenje ponajviše temelji na Kološanima 4, 10–14, gdje sveti Pavao Luku ne uključuje među one koji su „iz obrezanja“, to jest među Židove. Nakon toga ga ubraja među obraćenike iz poganstva. Nadalje, Lukino Evanđelje i Djela apostolska posvećuju osobitu pozornost obraćenicima iz poganstva te im daju važno mjesto. Stoga je Luka najvjerojatnije bio jedini od četvorice evanđelista koji nije bio židovskoga podrijetla. To dodatno potvrđuje i činjenica da se čini kako je njegovo Evanđelje napisano na grčkome. Njegova gramatika i struktura grčkoga jezika izvrsne su, što upućuje na to da je bio vrlo obrazovan u grčkome jeziku, književnosti i kulturi.

Lukino Evanđelje i Djela apostolska čine jedinstveno djelo u dva sveska. Oba su upućena čovjeku po imenu „Teofil“. U proslovu Evanđelja čitamo: „pošto sam sve od početka pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati…“ (Lk 1, 3). U proslovu Djela čitamo: „Prvu sam knjigu, o Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uzet…“ (Dj 1, 1–2). Mišljenja se razilaze o tome tko je bio Teofil. Mogao je biti odvjetnik svetoga Pavla, a Lukini spisi možda su bili sastavljeni za Pavlovu obranu pred rimskim vlastima. Teofil je možda bio i imućan dobročinitelj koji je naručio i platio Lukine spise. Ipak, mnogi su predložili duhovno, a ne doslovno tumačenje. Ime „Teofil“ može značiti „prijatelj Božji“. Stoga je moguće da Luka piše svima koji su prijatelji Božji.

Evanđelje po Luki, najdulje od četiriju evanđelja, istančano je u svojem književnom obliku i nudi dubinu moralnoga nauka. Luka donosi više prispodoba i događaja kojih nema u drugim evanđeljima. Među tim događajima su: Navještenje Zahariji (Lk 1, 5–25); Navještenje Blaženoj Djevici Mariji (Lk 1, 26–38); Marijin pohod Elizabeti i Veliča (Lk 1, 39–56); rođenje Ivana Krstitelja sa Zaharijinim hvalospjevom (Lk 1, 57–80); Prikazanje Isusa u Hramu (Lk 2, 22–38); Isus kao dvanaestogodišnjak u Hramu (Lk 2, 41–52); Isusovo odbacivanje u Nazaretu (Lk 4, 16–30); udovica iz Naina (Lk 7, 11–17); oproštenje grešnici (Lk 7, 36–50); Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika (Lk 10, 1–24); Isus dolazi u kuću Marte i Marije (Lk 10, 38–42); te Zakej carinik penje se na stablo (Lk 19, 1–10).

Nadalje, više je prispodoba koje nalazimo samo kod Luke: milosrdni Samarijanac (Lk 10, 25–37); prijatelj u ponoć (Lk 11, 5–13); bezumni bogataš (Lk 12, 13–21); neplodna smokva (Lk 13, 6–9); izgubljena ovca (Lk 15, 3–7); izgubljena drahma (Lk 15, 8–10); razmetni sin (Lk 15, 11–32); nepošteni upravitelj (Lk 16, 1–13); bogataš i Lazar (Lk 16, 19–31); nepravedni sudac (Lk 18, 1–8); farizej i carinik (Lk 18, 9–14); te o deset mina i slugama (Lk 19, 11–27).

Valja primijetiti da jedino Luka donosi pojedinosti iz života naše Blažene Majke. Njezino Veliča, iskustvo Navještenja i Prikazanje u Hramu upućuju na to da je ili neposredno od Blažene Djevice Marije imao duboko poznavanje tih događaja ili mu je bilo dano da o njima primi vjerodostojan i podroban izvještaj iz drugoga izvora. Postoji i drevna predaja da je sveti Luka bio umjetnik te da je naslikao prvu ikonu Blažene Djevice Marije s Djetetom Isusom.

Rana predaja kaže da je sveti Luka umro u dobi od osamdeset i četiri godine u Beotiji, u Grčkoj. Također postoji drevno vjerovanje da je umro kao mučenik, premda su povijesni zapisi o tome nepouzdani. Njegovi spisi, međutim, jesu pouzdani. Zajedno, Evanđelje svetoga Luke i Djela apostolska čine znatan dio Novoga zavjeta. Bog se očito poslužio tim inteligentnim i vrlo obrazovanim čovjekom kada je Duh Sveti nadahnuo Luku da napiše temeljit, mjerodavan i uređen izvještaj o Božjim spasenjskim djelima u Osobi Isusa Krista i u prvoj Crkvi. Sveti Luka pisao je, ali je Duh Sveti vodio pero, služeći se ljudskim iskustvom i talentom svetoga Luke kao svojim oruđem.

Dok častimo ovoga velikog evanđelista, razmišljajmo o tome da, dok je zapisivao ovaj uređeni izvještaj o Kristovu životu i ranoj Crkvi, Luka jedva da je mogao znati kako će njegovi spisi postati među najraširenijim tekstovima u povijesti svijeta i jedno od glavnih oruđa spasenja bezbrojnih duša.