Sveti Luka evanđelist

Sveti Luka pripada onim Kristovim svjedocima čije je djelo poznatije od njihova zemaljskoga života. Crkva mu od ranih stoljeća pripisuje Evanđelje po Luki i Djela apostolska: dvije knjige u kojima se Isusova radosna vijest od Galileje i Jeruzalema širi prema narodima. U njima se čuje poziv na obraćenje, ali i velika nježnost prema siromašnima, bolesnima i onima koje su drugi otpisali.

O Lukinu podrijetlu, djetinjstvu i godini rođenja nema pouzdanih podataka. Novozavjetne poslanice spominju čovjeka toga imena u krugu Pavlovih suradnika. Poslanica Kološanima naziva ga „ljubljenim liječnikom”; u Poslanici Filemonu ubrojen je među suradnike, a Druga poslanica Timoteju kaže da je s Pavlom ostao Luka. Ti kratki spomeni čuvaju uspomenu na osobu povezanu s naviještanjem Evanđelja i brigom za druge.

Predaja Evanđelje i Djela povezuje s tim Pavlovim suradnikom. Već je Irenej Lionski u drugom stoljeću pisao o Luki kao Pavlovu pratiocu koji je Evanđelje zapisao u knjizi. Samo Evanđelje ne navodi ime autora, a povjesničari različito prosuđuju koliko se o piscu može zaključiti iz njegova jezika i pripovijedanja. Crkva je ipak od ranih stoljeća oba spisa primala pod Lukinim imenom.

U proslovu Evanđelja pisac se obraća Teofilu. Kaže da su prije njega drugi sastavljali izvještaje o događajima koje su prenijeli očevici i služitelji Riječi te da je i sam odlučio sve pomno istražiti i izložiti redom. Nije se predstavljao kao očevidac Isusova života. Htio je da primatelj, koji je već primio pouku o vjeri, upozna njezinu pouzdanost. I Djela apostolska počinju obraćanjem istome Teofilu, povezujući drugu knjigu s prvom.

Lukino Evanđelje započinje u ozračju molitve i iščekivanja Izraelova naroda. Govori o Zahariji i Elizabeti, navještaju Mariji, rođenju Ivana Krstitelja i Isusa. Marija u njemu prima riječ anđela, pohodi Elizabetu i veliča Gospodina; pastiri prvi čuju vijest o Spasiteljevu rođenju. Pjesme Marije, Zaharije i Šimuna stoljećima su postale molitva Crkve. U tim se prizorima Božje obećanje Izraelu ne zaboravlja: ono dolazi do ispunjenja u Kristu i otvara se svim narodima.

Isus se u tom Evanđelju često povlači na molitvu. Moli prije važnih odluka, u svojoj muci i za one koji ga pribijaju na križ. Duh Sveti prati početak njegova poslanja, a radost prati susrete u kojima ljudi prepoznaju Božje djelovanje. Luka čuva i Isusovu propovijed u nazaretskoj sinagogi, gdje je radosna vijest naviještena siromasima, sloboda sužnjima i vid slijepima. Takva se nakana zatim ostvaruje u susretima s pojedinim ljudima, ne samo u općim poukama.

U Lukinu pripovijedanju Isus prima pozive za stol, ali i sam okuplja ljude koji se inače ne bi našli zajedno. Gozba tako postaje slika kraljevstva Božjega: u prispodobi domaćin poziva siromašne i one koji mu ne mogu uzvratiti. Luka bilježi i Isusova upozorenja bogatima te blaženstva upućena siromasima. Ne svodi siromaštvo na lijepu riječ; pred čitatelja stavlja odgovornost za stvarnoga čovjeka pred vratima, kao u priči o Lazaru.

Samo u Lukinu Evanđelju nalaze se prispodobe o milosrdnom Samarijancu, izgubljenom sinu te bogatašu i Lazaru. Samarijanac se zaustavlja uz ranjenika kada drugi prolaze; otac prima sina koji se vraća kući; siromah Lazar otkriva ozbiljnost ravnodušnosti pred tuđom bijedom. Tu je i Zakej, carinik kojemu Isus dolazi u dom, te žena koja u kući farizeja suzama iskazuje ljubav. Evanđelist ne prešućuje grijeh, ali dopušta da se pred čitateljem otvori prostor milosti i novoga početka.

Na putu prema Jeruzalemu Isus poučava učenike kako moliti, kako služiti i kako se ne vezati uz bogatstvo. Luka bilježi susret s Martom i Marijom, Isusovo prijateljstvo sa ženama koje su ga pratile i pomagale mu te zahvalnost jednoga ozdravljenog Samarijanca. U prizoru na Kalvariji donosi molbu raskajanoga razbojnika i Isusov odgovor nade. Nakon uskrsnuća učenici na putu u Emaus prepoznaju Gospodina u tumačenju Pisama i lomljenju kruha.

Djela apostolska nastavljaju ondje gdje Evanđelje završava. Uskrsli Krist šalje učenike da budu svjedoci od Jeruzalema do krajeva zemlje. Na Pedesetnicu Duh Sveti osposobljava zajednicu da naviješta, a život prvih kršćana obilježen je apostolskim naukom, molitvom, lomljenjem kruha i dijeljenjem dobara. Knjiga prati Petra, Stjepana, Filipa i Pavla te pokazuje kako se pred Crkvom otvaralo pitanje primanja pogana. Petrov susret s Kornelijem i rasprava u Jeruzalemu dio su te povijesti u kojoj se vjernost Izraelovu Bogu susreće s novinom Kristova poslanja.

Na tom putu Djela pokazuju i cijenu svjedočenja. Stjepan strada zbog svojega navještaja, a nakon progona učenici se raspršuju i nose Riječ u nova mjesta. Filip susreće etiopskoga hodočasnika i tumači mu Pisma; Petar krsti Kornelija; Pavao i Barnaba naviještaju među poganima. Zajednice ne rastu bez nesporazuma. U Jeruzalemu se raspravlja kako živjeti zajedništvo između Židova i pogana koji su povjerovali u Krista. Tako se u knjizi izmjenjuju molitva, putovanja, rasprave i služenje, a Duh Sveti vodi Crkvu kroz stvarne odluke.

U kasnijim poglavljima Djela pozornost se usredotočuje na Pavlova putovanja, osnivanje zajednica, protivljenja i zatvaranja. Neki ulomci prelaze u prvo lice množine, kao da pripovjedač kaže „mi”. To je jedan od razloga zbog kojih je predaja u autoru prepoznala Pavlova suputnika. Ipak, iz tih kratkih dionica nije moguće sastaviti točan dnevnik Lukinih putovanja. Djela završavaju Pavlovim boravkom u Rimu, gdje on, unatoč zatočeništvu, nastavlja naviještati kraljevstvo Božje. Knjiga ne opisuje Pavlovu ni Lukinu smrt.

Kasnija crkvena predaja smještala je Luku u Antiohiju i pripovijedala o njegovim posljednjim godinama u Grčkoj. Nema dovoljno ranih svjedočanstava da se ti podatci prihvate kao čvrsta životna kronologija. Isto vrijedi za raširenu predaju da je naslikao prve Marijine ikone. Ta je priča snažno oblikovala umjetnost i učinila ga zaštitnikom slikara, ali se ne može potvrditi kao događaj iz njegova života. Evanđelje ga je, međutim, doista povezalo s Marijinom uspomenom: u njegovim je prvim poglavljima osobito živ njezin odgovor na Božji poziv.

Crkva slavi svetoga Luku 18. listopada. U liturgiji se njegova dva spisa i dalje čitaju zajedno: jedan govori o Isusu koji traži izgubljene, drugi o njegovim svjedocima koje vodi Duh. U njima se otvara pogled pun nade za čovjeka kojemu treba ozdravljenje, oproštenje ili mjesto za stolom. Luka ostaje blizak vjernicima kao evanđelist koji je primljenu riječ pomno predao dalje, da bi se Kristovo milosrđe čulo i daleko od mjesta na kojima je prvi put naviješteno.