Sveti Ludovik iz Casorije

Život svetog Ludovika iz Casorije

Rođen u Casoriji kraj Napulja, Arcangelo Palmentieri bio je stolar prije nego što je 1832. stupio u Red manje braće i uzeo ime Ludovik. Nakon svećeničkog ređenja pet godina poslije, nekoliko je godina poučavao kemiju, fiziku i matematiku mlađe članove svoje provincije.

Godine 1847. imao je mistično iskustvo koje je poslije opisao kao očišćenje. Nakon toga posvetio je svoj život siromasima i nemoćnima te je osnovao ambulantu za siromahe, dvije škole za afričku djecu, zavod za djecu plemića, kao i ustanovu za siročad, gluhe i nijeme te druge ustanove za slijepe, starije osobe i putnike. Uz bolnicu za fratre svoje provincije, započeo je karitativne ustanove u Napulju, Firenci i Asizu. Jednom je rekao: „Kristova ljubav ranila je moje srce.“ Ta ga je ljubav potaknula na velika djela milosrđa.

Da bi pomogao nastavku tih djela milosrđa, godine 1859. osnovao je Sivu braću, redovničku zajednicu sastavljenu od muškaraca koji su prije pripadali Franjevačkom svjetovnom redu. Tri godine poslije u istu je svrhu osnovao Sive sestre svete Elizabete.

Na početku svoje posljednje, devetogodišnje bolesti, sveti Ludovik iz Casorije napisao je duhovnu oporuku u kojoj je vjeru opisao kao „svjetlo u tami, pomoć u bolesti, blagoslov u nevoljama, raj u raspeću i život usred smrti“. Mjesni postupak za njegovu beatifikaciju započeo je već unutar pet mjeseci nakon smrti svetog Ludovika iz Casorije. Blaženim je proglašen 1993., a svetim 2014. godine.

Razmišljanje

Sveti ljudi nisu pošteđeni patnje, ali uz Božju pomoć uče kako iz nje razviti suosjećanje. Suočeni s velikom patnjom, krećemo se ili prema suosjećanju ili prema ravnodušnosti. Sveti muškarci i žene pokazuju nam put prema suosjećanju.

Zašto sam postao svjetovni franjevac