Sveti Lovro Ruiz i drugovi

Sveti Lovro Ruiz i drugovi (1600. – 29. ili 30. rujna 1637.)

Priča o svetom Lovri Ruizu i drugovima

Sveti Lovro Ruiz rodio se u Manili od oca Kineza i majke Filipinke, oboje kršćana. Tako je od njih naučio kineski i tagaloški, a španjolski od dominikanaca kojima je služio kao ministrant i sakristan. Postao je profesionalni kaligraf, prepisujući isprave lijepim rukopisom. Bio je punopravni član Bratovštine svete krunice pod okriljem dominikanaca. Oženio se i imao dva sina i kćer.

Lovrin je život naglo krenuo drugim putem kada je bio optužen za ubojstvo. Ništa se više pouzdano ne zna osim izjave dvojice dominikanaca da su ga „vlasti tražile zbog umorstva kojemu je bio nazočan ili koje mu se pripisivalo“.

U to su se vrijeme trojica dominikanskih svećenika, Antonio Gonzalez, Guillermo Courtet i Miguel de Aozaraza, spremali otploviti u Japan unatoč silnom progonu koji je ondje bjesnio. S njima je bio i japanski svećenik Vicente Shiwozuka de la Cruz te laik imenom Lazaro, gubavac. Lovri je, nakon što je kod njih pronašao utočište, bilo dopušteno poći s njima. No tek kad su već bili na moru, doznao je da idu u Japan.

Iskrcali su se na Okinawi. Lovro je mogao nastaviti put prema Formozi, ali je, kako je sam posvjedočio, „odlučio ostati s ocima, jer bi me ondje Španjolci objesili“. U Japanu su ubrzo bili otkriveni, uhićeni i odvedeni u Nagasaki. Mjesto na kojemu će kasnije, pri bacanju atomske bombe, poteći krv u tolikoj mjeri, i prije je poznavalo tragediju. Pedeset tisuća katolika koji su ondje nekoć živjeli bilo je raspršeno ili pobijeno u progonima.

Bili su podvrgnuti neizrecivo okrutnoj vrsti mučenja: nakon što su im silom ulili goleme količine vode u grlo, prisilili su ih da legnu. Na trbuh su im stavljali duge daske, a stražari su potom stajali na krajeve tih dasaka, prisiljavajući vodu da silovito šiklja na usta, nos i uši.

Poglavar, otac Gonzalez, umro je nakon nekoliko dana. I otac Shiwozuka i Lazaro pokleknuli su pod mukama, koje su uključivale i zabijanje bambusovih igala pod nokte. No obojicu su njihovi drugovi vratili hrabrosti.

U času krize sveti Lovro Ruiz upitao je tumača: „Htio bih znati hoće li mi, ako se odreknem vjere, poštedjeti život.“ Tumač nije dao određen odgovor, ali tijekom sljedećih sati Lovro je osjetio kako mu vjera snažno raste. Postao je odvažan, čak smion, pred svojim isljednicima.

Njih petorica bili su pogubljeni tako što su obješeni naglavce iznad jama. Oko struka su im bile pričvršćene daske s polukružnim otvorima, a na njih je bilo stavljeno kamenje kako bi se povećao pritisak. Bili su čvrsto svezani, da bi im se usporio krvotok i spriječila brza smrt. Ostavljeni su tako visjeti tri dana. Do tada su Lovro i Lazaro već bili mrtvi. Trojici svećenika, koji su još bili živi, potom su odrubili glave.

Godine 1987. papa Ivan Pavao II. kanonizirao je ovu šestoricu, zajedno s još desetoricom drugih: Azijata i Europljana, muškaraca i žena, koji su širili vjeru na Filipinima, u Formozi i u Japanu. Lovro Ruiz prvi je kanonizirani filipinski mučenik. Liturgijski blagdan svetog Lovre Ruiza i drugova slavi se 28. rujna.

Razmišljanje

Mi, obični današnji kršćani — kako bismo se držali u okolnostima s kojima su se suočili ovi mučenici? Suosjećamo s onom dvojicom koji su se privremeno odrekli vjere. Razumijemo Lovrin strašni čas napasti. Ali vidimo i hrabrost — neobjašnjivu ljudskim mjerilima — koja je provrela iz zalihe njihove vjere. Mučeništvo je, kao i običan život, čudo milosti.

Nisu li mučenici automatski kanonizirani?

Sveti Lovro Ruiz Sveti Lovro Ruiz