Sveti Lovro Brindiški

Julije Cezar Russo rodio se u Brindisiju, u Napuljskome Kraljevstvu, na području današnje Italije, u trgovačkoj obitelji. Kao dječak školovao se kod konventualnih franjevaca u Brindisiju te je zadivio braću svojom govorničkom vještinom, koju je često pokazivao prigodom posebnih slavlja, poput Božića. Otac mu je umro kad je Juliju bilo oko sedam godina. Kasnije se preselio u Veneciju, gdje je nastavio školovanje kod kapucina. Ostaje nejasno je li se preselio s majkom ili je i ona umrla nakon što ga je povjerila na skrb ujaku svećeniku.

U Veneciji su kapucini, nova grana franjevačkoga reda, nastojali što vjernije obdržavati izvorno Pravilo svetoga Franje, osobito u pogledu siromaštva i jednostavnosti. I kod konventualaca i kod kapucina Julije je pokazivao iznimnu nadarenost za učenje. Godine 1575., u dobi od šesnaest godina, stupio je među kapucine u Veneciji i uzeo ime brat Lovro. Ubrzo je postao poznat kao izvanredan poznavatelj jezika te je svladao biblijske jezike poput grčkoga, hebrejskoga, latinskoga i sirijskoga, a uz to je tečno govorio talijanski, njemački, španjolski, francuski i češki. Jedna predaja kaže da je cijelu Bibliju znao napamet na izvornim jezicima. Nakon sedam godina provedenih među kapucinima brat Lovro zaređen je za svećenika 1582. godine.

Nakon ređenja očevi Lovrini jezični darovi bili su uvelike stavljeni u službu Crkve. Ne samo da je temeljito poznavao Bibliju na izvornim jezicima, nego je bio dobro upućen i u staru židovsku rabinsku književnost te u istaknuta djela katoličke teologije, poput Summe Theologiae svetoga Tome Akvinskog i spisa crkvenih otaca. Njegovo duboko znanje, združeno s molitvenim životom i očitovanim krepostima, učinilo ga je rječitim i uvjerljivim propovjednikom, koji je stekao poštovanje mnogih, pa i više židovskih rabina.

Nakon ređenja otac Lovro primao je mnoge odgovornosti. Bio je poglavar kapucina u toskanskoj provinciji, opći savjetnik kapucina u Rimu, a poslije i generalni ministar cijeloga reda. Njegovo duboko poznavanje hebrejskoga jezika i rabinske književnosti potaknulo je papu da ga imenuje za službu među rimskim Židovima. Godine 1601., na molbu cara Svetoga Rimskog Carstva Rudolfa II., postao je vojni kapelan vojske koja je u Ugarskoj branila Carstvo od osmanskih Turaka. Otac Lovro nije samo nadahnjivao vojnike, nego ih je i poveo u bitku kod Székesfehérvára, noseći raspelo jašući na konju. Njegovo je vodstvo donijelo pobjedu Svetomu Rimskom Carstvu.

Godine 1605. papa je poslao oca Lovru u Njemačku da pomogne u suprotstavljanju protestantskoj reformaciji. Surađivao je s knezovima i kraljevima na uspostavi Katoličke lige, kojoj je cilj bio braniti prava katolika, a poslije i oduprijeti se turskoj najezdi. Kao pobožni franjevac, njegov je konačni cilj uvijek bio postići mir, u čemu se osobito isticao. Djelovao je i u Beču, Pragu i austrijskom Grazu. Tijekom tih godina jasno je izlagao nauk Crkve o papinskom prvenstvu i njegovu podrijetlu u svetome Petru, o ulozi biskupa, o katoličkom shvaćanju opravdanja i o nužnosti dobrih djela za spasenje. Njegova obrana Crkve uvijek je bila ukorijenjena u duboku razumijevanju Svetoga pisma i pologa vjere te je pratila njegov razvitak od ranih crkvenih otaca pa sve do njegova vremena.

Utjecaj oca Lovre nije bio ograničen samo na učene krugove. Njegov dubok molitveni život, dugo i pobožno slavljenje mise te sposobnost da se laicima obraća uvjerljivo i preobražavajuće prirasli su srcu nebrojenim ljudima. Njegova je molitva bila trajno motrenje, a njegovo su služenje pratila čudesa. Unatoč mnogim dužnostima, upravo je njegov osobni molitveni život bio poticaj koji ga je preobrazio u velikoga sveca. Uz pobožno slavljenje mise, tijekom koje je često padao u zanos, gajio je i duboku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji te je o njoj često govorio: „Neka nas Djevica Marija blagoslovi svojim pobožnim potomkom.”

Osim svojih upravnih, savjetodavnih, vojnih i propovjedničkih zadaća, otac Lovro bio je i plodan pisac. Osobito je ostavio značajna djela iz mariologije, propovijedi, komentare Svetoga pisma, obrane protiv krivovjerja i osvrte na katoličku teologiju, osobito na nauk svetoga Tome Akvinskog.

Otac Lovro umro je u Portugalu na svoj šezdeseti rođendan. Njegov um i utjecaj bili su toliko duboki da je tijekom postupka za njegovu kanonizaciju bilo rečeno: „On se uistinu može ubrojiti među svete crkvene naučitelje.” Doista, godine 1959. papa Ivan XXIII. priznao ga je jednim od crkvenih naučitelja, čime je postao jedan od osmorice franjevačkih svetaca koji su primili tu čast.

Sveti Lovro nadahnjuje ne samo svojom inteligencijom nego i svojom svetošću. Njegova izvanredna umnost, sjedinjena s poniznim životom molitve, preobrazila ga je u znamenita propovjednika, upravitelja, mirotvorca, teologa i branitelja vjere. Dok častimo ovoga velikog franjevačkog sveca, razmislimo o tome da je sveti Lovro bio upravo ono što je Crkvi trebalo u njegovo doba. Suočavao se s ratovima, teološkim zabludama, masovnim odlascima iz Crkve i zbunjenošću među vjernicima laicima. Sveti Lovro bio je pravi čovjek za taj zadatak.

Kao što je Bog postavio svetoga Lovru u jedinstveno povijesno razdoblje koje ga je najviše trebalo, tako je i tebe postavio u ovaj trenutak povijesti. Možda nisi pozvan vršiti iste zadaće kao sveti Lovro, ali jesi pozvan od Boga upotrijebiti svoje jedinstvene darove na Njegovu slavu i za spasenje duša. Ne oklijevaj velikodušno odgovoriti na Božju volju kako bi se On mogao tobom poslužiti na načine koji nadilaze tvoju maštu.