Sveti Lovro Brindiški

Kad je Lovro Brindiški govorio o Svetome pismu, iza njegovih riječi stajale su godine učenja, putovanja i molitve. Taj kapucin nije živio samo među knjigama: propovijedao je običnim vjernicima, razgovarao s rabinima, vodio redovničke zajednice i odlazio vladarima u zaraćenu Europu. U njegovu su životu učenost i franjevačka jednostavnost pripadale istoj službi.

Rođen je 22. srpnja 1559. u južnotalijanskom Brindisiju kao Giulio Cesare Russo. Otac mu je umro dok je još bio dječak, a majka ga je povjerila franjevcima konventualcima u rodnome gradu. Poslije se s njom preselio u Veneciju. Ondje je upoznao kapucine, franjevačku granu koja je u duhu Tridentskoga sabora nastojala obnoviti život Crkve propovijedanjem, siromaštvom i redovničkom stegom. Godine 1575. u Veroni je primio kapucinski habit i ime Lovro, a redovničke zavjete položio je sljedeće godine. Filozofiju i teologiju studirao je u Padovi i Veneciji. Za svećenika je zaređen 1582.

U redovničkoj je pripravi marljivo studirao filozofiju i teologiju. Uz latinski i talijanski naučio je grčki, hebrejski i sirijski, a služio se i drugim europskim jezicima. Znanje jezika za njega nije bilo ukras. Mogao je čitati biblijske tekstove, upoznavati tumačenja crkvenih otaca i ozbiljno pristupiti rabinskoj književnosti. Kada je propovijedao Židovima u Italiji, osobito na poziv pape Klementa VIII., njegovo poznavanje hebrejskoga omogućivalo mu je razgovor koji je kod nekih rabina izazivao poštovanje. Njegov je navještaj bio određen katoličkim misijskim pogledom vlastita doba, ali se nije oslanjao samo na gotove formule: sugovornika je nastojao upoznati i razumjeti.

Lovro je poučavao teologiju i odgajao mlade redovnike kao magistar novaka. Još kao đakon propovijedao je kroz korizmu u jednoj venecijanskoj crkvi; nakon ređenja putovao je s propovijedima po Italiji. U Rimu je početkom 1590-ih na poziv crkvenih vlasti propovijedao židovskoj zajednici. Glas o njemu širio se i izvan Italije. Govorio je učenima, no nije zaboravljao one koji nisu imali školu. Njima je tumačio evanđelje i poticao ih da vjeru koju ispovijedaju pokažu u svakodnevnom životu. Kapucinska služba naviještanja tražila je blizinu ljudima, a od Lovre i sposobnost da teško teološko pitanje izrekne razumljivo.

Krajem 16. stoljeća poslan je u srednju Europu, gdje su se susretali katolici i protestanti u vremenu dubokih podjela. Godine 1599. predvodio je skupinu kapucina u Pragu. Dolazak braće izazvao je nepovjerenje u gradu u kojemu je bilo mnogo protivnika katoličke obnove; Lovro je ondje nastavio propovijedati i pomagao uspostaviti redovničku zajednicu. U njemačkim je zemljama izlagao katolički nauk oslanjajući se na Sveto pismo i crkvene oce. Među temama kojima se bavio bili su Petrova služba i nasljedstvo, biskupstvo, opravdanje te odnos vjere i dobrih djela. Nije riječ bila samo o raspravi među teolozima: iste su podjele zahvaćale obitelji, gradove i vladare. Lovro je u njima nastupao kao katolički propovjednik, s uvjerenjem da istinu treba iznositi jasno i smireno.

Red mu je povjeravao sve teže zadaće. Bio je provincijal, a 1599. izabran je za generalnoga definitora, člana vodstva kapucina. Sudjelovao je u širenju reda prema češkim i austrijskim zemljama; kapucinske su zajednice nastajale i u Beču i Grazu. Godine 1602. izabran je za vrhovnoga poglavara reda i tu je službu obnašao do 1605. Red se tada prostirao kroz mnoge europske zemlje i imao tridesetak provincija. Lovro je obilazio bratstva, od sjeverne Italije preko Švicarske i francuskih krajeva do Španjolske, kako bi se susreo s braćom i brinuo za njihov redovnički život. Putovanja i upravljanje oduzimali su vrijeme njegovu propovijedanju. Poglavarstvo je shvaćao kao obvezu prema braći, a ne kao odmak od franjevačkoga poziva.

U isto je doba Europa živjela i pod prijetnjom osmanskih ratova. Godine 1601. Lovro je bio uz kršćansku vojsku u Ugarskoj, u pohodu koji je završio pobjedom kod Székesfehérvára. Crkveni ga prikazi pamte s raspelom među vojnicima, kako ih hrabri i moli s njima. Bio je sudionik tadašnjega ratnog svijeta, a ne čovjek izvan njegove povijesti. Njegova služba nije se, međutim, svela na bojište. Pape i katolički vladari povjeravali su mu pregovore u kojima je nastojao smiriti sukobe među europskim državama i njihovim vladarskim kućama. Nakon upravljanja redom djelovao je u Bavarskoj i Češkoj; putovao je između Münchena i Praga te pregovarao sa španjolskim dvorom o potpori Katoličkoj ligi. Od 1610. do 1613. boravio je u Münchenu kao predstavnik Svete Stolice. U tim je godinama istodobno služio crkvenim nastojanjima za mir i političkim savezima katoličkih vladara, u okolnostima koje su sve više vodile prema velikome europskom ratu.

Iza mnogih javnih poslova ostajao je redovnik duboke molitve. Benedikt XVI. podsjetio je da je Lovro mnogo vremena provodio u molitvi i da je svetu misu često slavio dugo, sabran nad Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem. Euharistija nije bila predah od njegova apostolata, nego njegovo središte. Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji pratila je njegovo čitanje Kristova otajstva. U propovijedima sabranima pod naslovom Mariale razmatrao je Marijino mjesto u povijesti spasenja.

Lovrini spisi pokazuju širinu njegova rada. Tumačio je Knjigu Postanka, sastavljao propovijedi za liturgijska vremena i blagdane te pisao o spornim pitanjima među kršćanima. U djelu Lutheranismi hypotyposis iznosio je katoličke odgovore na reformacijski nauk. Njegov način pisanja nosi obilježja oštrih vjerskih rasprava 16. i 17. stoljeća, ali i dugoga susreta s biblijskim tekstom. Svetu povijest promatrao je oko utjelovljenja Sina Božjega, znaka Božje ljubavi prema ljudima. Govorio je i o djelovanju Duha Svetoga koji vjerniku pomaže živjeti evanđelje. Sačuvani su i njegovi zapisi o austrijskim i češkim zemljama, u kojima je opisao dio vlastitih putovanja i poslova od 1599. do 1612. godine. Mnogo njegovih spisa objavljeno je tek stoljećima nakon smrti, u opsežnom izdanju redovničke baštine.

Posljednje ga je poslanje odvelo u Portugal. Zastupao je stanovnike Napuljskoga Kraljevstva koji su se žalili na postupke mjesnih vlasti i zbog toga je krenuo španjolskomu kralju Filipu III. u Lisabon. Ondje je 22. srpnja 1619., na svoj šezdeseti rođendan, umro. Njegovi su posmrtni ostatci pokopani u Villafranci del Bierzo u Španjolskoj, gdje se i danas čuva njegov grob.

Papa Pio VI. proglasio ga je blaženim 1783., a Lav XIII. svetim 1881. Ivan XXIII. uvrstio ga je 1959. među crkvene naučitelje, uz naslov Apostolskoga naučitelja. Crkva ga se spominje 21. srpnja. Lovrin život ostaje svjedočanstvo da se riječ Božja može predano proučavati i neumorno naviještati, a da propovjednik pritom ostane brat ljudima kojima je poslan.