Sveti Lovro

Premda se o Svetom Lovri ne zna mnogo sa sigurnošću, on je već barem od četvrtoga stoljeća vrlo štovan kao mučenik i đakon. Većina predaja potječe iz opširnih spisa svetoga Ambrozija, koji je bio milanski biskup od 374. do 397., više od stotinu godina nakon smrti Svetoga Lovre. Njegovi su spisi vjerojatno više zamišljeno pripovijedanje događaja nego doslovan izvještaj. Drugi rani izvor o životu i mučeništvu Svetoga Lovre jest latinska pjesma kršćanskoga pjesnika Prudencija, koji je živio oko 348. – oko 405. Naposljetku, kasnija Passio Sancti Laurentii donosi i druge pojedinosti o Svetom Lovri; djelo potječe od anonimnoga španjolskog autora koji najvjerojatnije nije pisao prije petoga ili šestoga stoljeća. Iz ta tri izvora, kao i iz spisa drugih autora, poput svetoga Augustina iz Hipona i svetoga pape Grgura Velikoga, kroz stoljeća su procvali veliko štovanje i pobožnost prema Svetomu Lovri. On je čak jedan od rijetkih ranih mučenika koji se spominju u Euharistijskoj molitvi I. (Rimski kanon). Upravo zato današnje slavlje u našoj Crkvi ima rang blagdana.

Prema tim predajama, Lovro je rođen u Španjolskoj, možda u Osci u Aragoniji, podno Pireneja. Vjeruje se da su mu oba roditelja bili mučenici. Kaže se da je kao mladić bio iznimno nadaren te da je u Zaragozi studirao humanističke znanosti i teologiju, gdje je upoznao budućega papu svetoga Siksta II. Nakon što je Lovro završio studij, on i budući papa otputovali su u Rim. U Rimu je Lovro zaređen za jednoga od sedmorice gradskih đakona — najvjerojatnije kao predstojnik te sedmorice, arhiđakon Rima. Kao arhiđakon, Lovri je bila povjerena briga za materijalna dobra Crkve i bio je odgovoran za dijeljenje milostinje siromasima. Kad je papa Siksto II. 257. godine izabran za papu, vjeruje se da su on i đakon Lovro već bili povezani snažnim prijateljstvom.

Godine 253. Valerijan je postao rimski car. Isprva je podnosio kršćane. No 257. izdao je edikt koji je započeo žestok progon Crkve. Sveti Ciprijan, tadašnji biskup Kartage u sjevernoj Africi, koji je također umro kao mučenik pod Valerijanom, ovako je opisao progon: „Car Valerijan uputio je Senatu odredbu kojom je odredio da svi biskupi, svećenici i đakoni odmah budu pogubljeni. Javljam vam da je Siksto podnio mučeništvo 6. kolovoza zajedno s četvoricom đakona dok su bili na groblju. Rimske su vlasti ustanovile pravilo prema kojem svi kršćani koji budu prijavljeni moraju biti pogubljeni, a njihova dobra zaplijenjena za carsku riznicu.” Liber Pontificalis navodi još dvojicu đakona koji su bili mučeni zajedno s papom Sikstom, tako da je 6. kolovoza 258. ukupan broj bio šest đakona: Januarije, Vincentije, Magn, Stjepan, Felicisim i Agapit.

Prema izvještaju svetoga Ambrozija, đakon Lovro podnio je mučeništvo četiri dana nakon svoga bliskog prijatelja i duhovnog oca, pape Siksta II., i drugih đakona koji su bili pogubljeni. Ambrozije bilježi ovaj razgovor između njih dvojice prije papina pogubljenja: „Sveti Lovro zaplaka kad je vidio svoga biskupa Siksta kako ga vode na mučeništvo. Nije plakao zato što ga vode u smrt, nego zato što će nadživjeti Siksta. Zavapi mu iza glasa: ‘Kamo ideš, oče, bez svoga sina? Kamo hitaš, sveti biskupe, bez svoga đakona? Ti ne možeš prinijeti žrtvu bez službenika…’” Ambrozije bilježi da mu je papa Siksto odgovorio: „Neću te ostaviti, neću te napustiti, sine moj. Za tebe su pripravljene teže kušnje. Nama starijima određena je kraća utrka. Tebi, koji si mlad, pridržan je slavniji trijumf nad tiranijom. Uskoro ćeš vidjeti; ne plači više, za tri dana poći ćeš za mnom…“

Nakon što su papa Siksto i drugi đakoni podnijeli mučeništvo, đakon Lovro bio je uhićen. Budući da je bio zadužen za bogatstva Crkve, rimski je prefekt zahtijevao da mu đakon Lovro preda sva crkvena blaga. Lovro je zatražio tri dana da ih prikupi, a za to je vrijeme sve što je mogao razdijelio siromasima. Nakon tri dana đakon Lovro ponovno je stao pred prefekta te pokazao na siromahe, bogalje, slijepe i napaćene u Rimu govoreći: „Ovo su blaga Crkve.” To je razbjesnilo prefekta koji je očekivao da će dobiti zlato i srebro. Naredio je da đakona Lovru spale na željeznoj rešetki. Sveti Ambrozije ovako opisuje posljednji čin junačke kreposti i prkosa đakona Lovre pred đavolskim tlačenjem: „No nakon tri dana tiranin, kojemu se rugao, položio ga je na rešetku te ga palio. A on je rekao: ‘Meso je pečeno; okreni ga i jedi.’ Tako je hrabrošću svoga duha nadvladao silu ognja.”

Ono što se sa sigurnošću zna jest da je Sveti Lovro Rimski dao svoj život za Krista. Nakon toga junačkog čina nesebičnosti Bog je Svetoga Lovru uzdigao na novi život — ne tjelesno, nego duhovno — učinivši ga ikonom Kristovom da nadahnjuje druge. Budući da se vjeruje kako je Sveti Lovro bio spaljen na rešetki, postao je poznat kao zaštitnik kuhara i kožara. Budući da se prije smrti brinuo za važne crkvene dokumente i skrivao ih, zaštitnik je arhivista i knjižničara. A zbog duhovitosti koju je Lovro pokazao dok je umirao, kako bilježi sveti Ambrozije, zaštitnik je komičara. Od trećega stoljeća nadalje Sveti Lovro vrlo je štovan u Rimu i smatra se jednim od zaštitnika Rima, poslije svetih Petra i Pavla. Nakon što je Konstantin Veliki u četvrtome stoljeću ozakonio kršćanstvo, predaja kaže da je nad grobom Svetoga Lovre podigao baziliku koja je postala jednom od sedam glavnih rimskih crkava, bazilika svetoga Lovre izvan zidina.

Dok častimo ovu predaju o junačkoj kreposti u Rimskoj Crkvi, razmatrajmo ne samo njegovu hrabrost nego i način na koji se Bog njime poslužio da kroz stoljeća nadahne mnoge. Premda djela hrabrosti mogu biti teška u času kad se izvršavaju, dobar plod takva junaštva živi i dalje. Zatražite danas zagovor Svetoga Lovre i molite ga da moli za vas, da imate hrabrosti činiti sve što Bog od vas traži, služeći se čak i humorom kada to pomaže, kako biste u svemu pronašli radost, pa i u progonstvu i trpljenju.