Sveti Ljudevit Pavoni

Sveti Ljudevit Pavoni pripada svećenicima koji su u zapuštenim mladim ljudima prepoznali povjerene im sinove. U Brescii je za siromašne dječake i mladiće stvarao dom, školu i radionice, povezujući kršćanski odgoj s učenjem zanata. Želio im je pomoći da izrastu u odgovorne ljude, sposobne živjeti od vlastitoga rada i pronaći svoje mjesto u zajednici. Iz te je dugogodišnje službe nastala Družba sinova Marije Bezgrešne, čiji su članovi poznati kao pavonijanci. Njegovo se ime u talijanskim izvorima piše Lodovico, a susreće se i oblik Ludovico Pavoni.

Rođen je 11. rujna 1784. u Brescii, u obitelji Alessandra Pavonija i Lelije Poncarali. Živio je u doba u kojem su politički prevrati, ratovi i društvene promjene ostavljali duboke tragove u svakodnevici obitelji. Posebno su teško pogađali djecu bez roditeljske zaštite i mlade koji nisu imali dovoljno sredstava za školovanje. Pavonijevo će svećeništvo biti obilježeno upravo susretom s takvim potrebama. Tijekom godina tražio je oblike pomoći koji će mladima pružiti i neposrednu sigurnost i put prema samostalnom životu.

Njegova je priprava za svećeništvo također bila obilježena okolnostima vremena. Dok je brescijsko sjemenište bilo zatvoreno, filozofiju i teologiju učio je pod vodstvom dominikanca Domenica Ferrarija. Kao mladi svećenik upoznavao je i rad s mladima u oratorijima svećenika Pietra Guzzettija. Taj susret s odgojnim apostolatom prethodio je njegovim vlastitim pothvatima. Prije nego što je mogao osnovati zavod i družbu, učio je služiti u djelu koje je netko drugi već započeo.

Za svećenika je zaređen 1807. godine. U njegovoj su se službi postupno spojila dva vidika: naviještanje vjere i blizina mladima čiji je odgoj bio prepušten slučaju. Godine 1812. pokrenuo je oratorij pri crkvi svete Uršule. Iste ga je godine biskup Gabrio Nava izabrao za svojega tajnika. Služba uz biskupa i odgojni rad odvijali su se usporedno. Oratorij je dječacima i mladićima pružao mjesto na kojem će ih netko prihvatiti, poučiti vjeri i pratiti u odrastanju. No iskustvo rada s njima otkrivalo je i granice povremenoga okupljanja. Onima koji nisu imali doma ili pouzdanoga oslonca trebalo je ponuditi trajniju skrb.

Godine 1818. postao je katedralni kanonik i rektor crkve svetoga Barnabe. Uz tu je crkvu 1821. osnovao Zavod svetoga Barnabe, središte svojega životnog djela. Namijenio ga je siročadi i napuštenim mladima, povezujući ljudski, kršćanski i stručni odgoj. Dječaci su u njemu besplatno stanovali i učili. Za uzdržavanje djela Pavoni je upotrebljavao i vlastitu baštinu te prihode od kanoničke službe. Preuzeo je tako osobnu materijalnu odgovornost za ono što je pokrenuo, podupirući zavod sredstvima kojima je raspolagao.

U toj povezanosti prihvata, odgoja i obrazovanja nalazi se posebnost Pavonijeva odgovora na siromaštvo. Mladić je trebao hranu i krov nad glavom, ali i priliku da uči, razvija sposobnosti i stekne iskustvo korisnoga rada. Vjerski odgoj pratio je taj rast, usmjeravajući ga prema poštenju, odgovornosti i životu pred Bogom. Kada je 1836. Bresciu pogodila kolera, zavod je primao i djecu koja su zbog epidemije ostala bez roditelja. Ustanova se razvijala u dodiru s nevoljama grada, odgovarajući i na nove potrebe koje njezin utemeljitelj nije mogao unaprijed predvidjeti.

U zavodu su nastajale radionice i škole za različite zanate. Mladići su mogli učiti stolarski, kovački, postolarski i srebrnarski posao. Osobito važno mjesto dobili su tiskarstvo i izdavaštvo; tiskarska je škola djelovala već 1824. godine. U istome su zavodu tako stjecali vrlo različita praktična znanja. Rad na knjizi povezivao je vještinu ruku, točnost i obrazovanje, a zavodu je davao i prepoznatljivo područje djelovanja. Pavoni je tako ulazio u svijet rada zajedno s mladićima koje je odgajao. Stručno znanje nije bilo izdvojen dodatak njegovoj svećeničkoj službi. Bilo je dio skrbi za njihovu budućnost, za mogućnost da se uzdržavaju i da kao odrasli ljudi preuzmu odgovornost za sebe i za druge.

Za mlade sa sela planirao je poljoprivrednu školu u Saianu. Imao je pred očima različite životne prilike mladih, među kojima nisu svi imali iste sposobnosti ni istu budućnost. U zavod je uključio i gluhe mlade osobe. U vremenu kada su mogućnosti njihova obrazovanja bile vrlo ograničene, takva je odluka imala veliku težinu. Pristup učenju i radu otvarao je prostor za sudjelovanje u zajednici. Pavonijeva ustanova nastojala je doprijeti i do onih koji su zbog siromaštva i teškoća u komunikaciji lako ostajali izvan redovitoga školovanja.

Takav je odgojni pothvat zahtijevao suradnike. Nije bilo dovoljno otvoriti vrata zavoda: trebalo je osigurati da netko trajno prati mlade, poučava ih i preuzima svakodnevne odgovornosti. Pavoni je postupno oblikovao zamisao redovničke družbe koja će nastaviti započeto djelo. U njoj su svećenici i redovnička braća trebali zajedno služiti mladima. Različitost njihovih zadaća povezivalo je isto poslanje, u kojem su duhovni život, odgoj i rad pripadali jednoj cjelini.

Put do osnutka družbe trajao je godinama. Od 1825. Pavoni je oblikovao zamisao zajednice i pripremao suradnike. Papa Grgur XVI. pohvalio je njezinu svrhu 31. ožujka 1843. Družba je kanonski ustanovljena 11. kolovoza 1847., a Pavoni je s prvim članovima položio redovničke zavjete 8. prosinca iste godine, na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije. Marijansko obilježje zajednice izražavalo je povjerenje s kojim je utemeljitelj njezinu budućnost predavao Bogu.

Pavoni je tada imao šezdeset i tri godine. Iza njega su bila desetljeća svećeničke službe, rada s mladima i postupnoga izgrađivanja ustanova. Redovnički zavjeti došli su kao plod toga puta. Djelo koje je dugo raslo oko njegove osobe dobilo je zajednicu koja ga je trebala nositi i nakon njegove smrti. Zavod i družba bili su usko povezani: prvi je odgovarao na konkretne potrebe mladih, a druga je tom odgovoru davala trajnost kroz zajednički posvećeni život i predano služenje sljedećim naraštajima.

Posljednji mjeseci njegova života bili su povezani s teškim događajima u Brescii. U ožujku 1849. grad je zahvatio ustanak protiv austrijske vlasti, poznat kao Deset dana Brescie. Borbe su ugrozile i mlade povjerene njegovoj skrbi. Pavoni ih je poveo iz grada prema Saianu, gdje je zajednica imala utočište. I u toj se opasnosti njegova odgovornost odnosila na vrlo određene osobe: na mladiće koje je trebalo sačuvati i smjestiti na sigurnije mjesto.

Tijekom tih događaja teško je obolio. Umro je u Saianu 1. travnja 1849., na Cvjetnicu. Smrt ga je zatekla ubrzo nakon što je družba dobila konačan oblik, dok su se oko Brescie još osjećale posljedice sukoba. Nije doživio dugo razdoblje njezina širenja, ali je ostavio jasno poslanje i zajednicu koja ga je preuzela. U spomenu na njegov završetak života ostala je povezanost pastira s povjerenima mu mladima: brinuo se za njih i kada su ratna zbivanja razbila uobičajeni ritam škole, rada i zajedničkoga života.

Crkva je postupno ispitivala njegov život i glas svetosti. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 14. travnja 2002., a papa Franjo svetim 16. listopada 2016. na Trgu svetoga Petra. Uz dan njegove smrti, 1. travnja, s njegovim je štovanjem povezan i 28. svibnja, kada ga liturgijski slavi njegova družba. Ona čuva uspomenu na svećenika koji je svoje darove i sredstva predao odgoju mladih.

Pavonijeva svetost ima izrazito odgojno lice. Povezana je s mladićem koji treba povjerenje, s učenikom koji usvaja zanat i s osobom kojoj treba prilagoditi put obrazovanja. Njegova je svećenička ljubav dobila oblik ustanova u kojima se vjera živjela uz učenje i rad. U tom je služenju čitavoga čovjeka prepoznavao kao osobu pozvanu na rast pred Bogom. Zato uspomena na svetoga Ljudevita Pavonija ostaje bliska roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i svima koji mladima pomažu pronaći sigurnost, dostojanstvo i životni poziv.